Svojevremeno je, 1987. godine, zbog neslaganja sa dijelom rukovodstva o crnogorskom nacionalnom pitanju, podnio ostavku na partijske funkcije u Savezu komunista Crne Gore, ali je ostao u vrhu države. U vrijeme ,,AB revolucije“ bio je predsjednik Republičkog društvenog savjeta za odnose sa inostranstvom. No, već 1990. godine svojevoljno je podnio zahtjev za penzionisanjem.
Tokom devedesetih godina Špadijer je bio istaknuti građanski aktivista i borac za vrijednosti nezavisne, građanske, multikulturne i multivjerske Crne Gore.
* * *
Oduvijek sam ponešto zapisivao. Nešto od toga sam bacio, nešto zagubio, a na ono što sam sačuvao ponekad se u dokolici vratim da bih vidio kako se događaji i ideje ogledaju u vremenu sadašnjem. Učinilo mi se da u bilješkama u rokovniku za 1989. godinu, izdanje ,,Jugoslavija film“, koji sadrži indeks cjelovečernjih jugoslovenskih filmova - zbog čega sam ga vjerovatno i sačuvao - vidim neku zlokobnu vezu sa ovim vremenom.
2. januar 1989.
„Komunizam je na izdisaju, načinio je mnogo zla čovječanstvu! Bio je to pogrešan put, bez ljubavi i bez Boga, surov put“ - Jonesko.
Možda je Jonesko načelno u pravu, ali ne dijelim njegovo mišljenje, bar kad je jugoslovenski komunizam u pitanju.
Momir Bulatović, ambiciozni asistent našeg univerziteta, imao je mentora u izvođenju puča. Nova surovost. Rukovodio je Kongresom Saveza komunista Crne Gore, a nije bio delegat. Došao na mjesto šefa partije, člana Predsjedništva SFRJ. Stvorio svoju policiju sa prezimenjakom i demonstrirao to na drugom pučističkom pokušaju 10. januara. Govori o reformi i demokratiji u partiji, a ponaša se kao partijski pandur. Ima uzore i sljedbenike.
Sa kolegom Kostićem priprema sramotu za Crnogorce. Bulatović, 16. maja 1989, na Savjetu SRCG govori da bivši funkcioneri formiraju „aktivnu opoziciju“ i da su „veći dio tih aktivnosti već registrovale nadležne službe“. Brzo su se preorijentisali. Kostić priča panegirike o Matiji Bećkoviću.
Bulatović o starim funkcionerima i platama: „zakon ćemo ostaviti po strani“. Demokrata, obnovitelj partije, borac za pravnu državu kojemu može pozavidjeti Višinski. Način na koji rješava SK u Baru. Lider koji pokazuje verbalnu akrobatiku: „Mi ne trebamo drugu državu“. Kostić - čitalac porodičnih hronika.
Pad Berlinskog zida i događaji koji su izmijenili prilke u svijetu, pa i u Jugoslaviji. Stampedo populističkih mitinga, koji su se kao ,,događanje naroda“ obrušili na Crnu Goru. Crnogorsko rukovodstvo je optuženo za antisrpstvo i podnosi ostavke.
Na vlast su došli kadrovi vjerni Slobodanu Miloševiću.
Crna Gora, najmanja jugoslovenska republika, nakon državnog udara, postala je satelit Srbije, a rukovodstvo potčinjeno srpskom. Kontroliše domaću opoziciju zahvaljujući jakom policijskom aparatu. (citat iz ,,Korijera dela sera“).
Nadao sam se da će mladi imati više hrabrosti, da će pokušati da postignu nacionalni koncenzus za izlazak CG iz krize. Kada su uzeli vlast, počinju pogrom protivnika, zauzeli su Pobjedu, Radio Bar i grabe TV Titograd. Udvorički, bez dostojanstva, slijede svaki potez srpskog rukovodstva da slome pokušaj Anta Markovića. Nekima u Jugoslaviji je naredbodavno reagovanje državom otvorilo oči. Naši su slijepo odani. Nema nade.
Vrijeme rasturenih institucija. Nema Predsjedništva. Dolazim na posao. Kancelarija prekoputa praznog kabineta dobrog Muharema Dizdarevića. Dolje, lijevo, ispred Skupštine održavaju se mitinzi.
Vozio me taksista koji priča sa ushićenjem o militantnim grupama u ŽTO, rukovodstvu policije, mjesnim zajednicama... Nadao sam se da će ih se osloboditi kad završe prljave poslove, a oni prozvode nove horde nesoja. Onaj naš „nenarodni režim“ je imao svoju opoziciju, izgleda i svoje ljude propagatore i batinaše. Preko njih su brzo uspostavili vlast. Poigravaju se sa patnjama ibeovaca i nezadovoljstvom njihovih porodica. Ruski, staljinistički sindrom.
Ne daju da policija preda dosjea arhivama ili ih spali. Špija je zanat, valjaće doušnik. „Kuda nas mogu dovesti komunisti raspopi u sprezi sa svojim nekadašnjim ljutim protivnicimima i neprijateljima“ - Jovan Mirić.
Nikšićki prvaci, kumrovački đaci, čitaoci Popera, asistenti, omladinci žure da uzmu vlast. Gotovo sve socijalne ideje su kompromitovane. Poljuvane. Postupaju sa njima kao sa popišanim smokvama.
Svjedok sam i učesnik jednopartijske vlasti i njene sprege sa državom. Nagledao sam se demagogije, nekompetentnosti, ulagivanja, licemjerja okoline koja je hranila harizmu šefova. Nekoliko njih sa visokih funkcija u republici i federaciji su decenijama vodili glavnu riječ. O svemu su se pitali. Oko njih u Beogradu i Titogradu stvorena je bulumenta poslušnika. Imponuje ponašanje Vesovo i Vidojevo. Iako sam se sukobljavao sa njima, veoma ih poštujem. Persone se ne daju, uspravni su i prkosni. Tek su sada shvatili što znači crnogorsko pitanje. Veljko je jedini to znao.
Mojoj generaciji, protiv koje su bili očevi i đeca, nije data šansa da se dokaže. Bili smo obavezni da čuvamo poredak i ,,tekovine revolucije“. Konzervirani boljševizam je odveo kola niza stranu, pa smo nemoćni dočekali da budemo odstranjeni zajedno sa svojim šefovima. Samo autentični i razumni među nama razumijevali su vrijeme i procese. Šteta je što će neki, kao Kostić, Kontić, Bulajić iz naše generacije, uništiti i to malo kolektivnog samopoštovanja koje smo mogli sačuvati da nas naša djeca po tome pamte.
27. januar 1989, Beograd
Sjednica Saveznog savjeta za odnose sa inostranstvom. Priča pametnih ljudi, ali van vremena. Država se raspada.
31. januar
Napad na Vula Mićunovića na sjednici CK SKJ.
6. februar
Moj ,,slučaj“ na spisku za diplomatiju. Ne gajim nikakvu nadu. Momo Šljukić dobio moždani udar.
Batrić Jovanović, čovjek sa jednim okom u glavi, a sa brojnim ušima. Naučio biti na važnim i udobnim funkcijama koje mu obezbjeđuje Crna Gora. Spreman da promijeni tim. Prvo pipanje terena po Skupštini SRJ, a zatim uz mitingaše.
Nova vlast prigrabila slavu prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole i Milene. Na Ćipuru govore Ćaki Lekić i Branko Kostić.
Ima li nade za demokratiju u CG? Istorijski neistrošeno ,,herojstvo“ koje nas vodi u jednostranost ,,biti ili ne biti“. Nemogućnost pomirenja i ujedinjenja Crnogoraca po nacionalnom pitanju. Komunisti nijesu uspjeli, ostali su bijeli i zeleni, partizani i četnici. Lično siromaštvo je nacionalna vrlina, a bogatstvo se stiče pljačkom.
Bulatović napada liberale. Pismo o namjerama i pokušaj kompromitacije Liberalnog saveza. Prvi baca kamen. Kako partija sa takvim šefom, koji ignoriše pozive na prisajedinjenje Srbiji, može pobijediti na izborima. Uz liberale je omladina. Liberali ne bi trebalo da se obrušavaju na komuniste jer su oni dosta uradili na nacionalnoj i ekonomskoj emancipaciji Crne Gore.
Da li su na vanrednom Kongresu SK CG postojala dva pola, jedan mitingaški i pogromaški i drugi (sudeći po dokumentima) demokratski. Dozvolili su alternativu, ali kad su se pojavili liberali, vuk je pokazao ,,demokratsku“ ćud. Bulatović je počeo paničnu trku za glasove.
Ima u našoj JU-političkoj patologiji dosta primjera ,,homogenizovanja nacije“ putem kompromitovanja druge nacije, ali nema primjera osvajanja vlasti kompromitovanjem sopstvene nacije.
,,SK je ostao bez države i bez ideologije, a čini se da ostaje i bez članstva“ (Mirić).
9. mart, Beograd
Savezni savjet za odnose sa inostranstvom. Savjet u Crnoj Gori, kojim tobože rukovodim, kao i ovi po republikama koji čine savezni, su izabrani od konstituenata koji više ne postoje, pa ne mogu biti formalno raspušteni. Sastajemo se po inerciji, kao neko vanvremeno tijelo države koja prestaje da postoji. Narednih mjeseci ja sam još u kancelariji u zgradi Predsjedništva Republike.
Predsjedništvo je demisioniralo. Okolo samo sekretarice i tehničko osoblje. Dolaze kod mene smijenjeni funkcioneri iz raznih tabora. Nesigurni, dezorijentisani. Milutinović iz Saveza boraca koristi susjednu kancelariju da piše govore za mitinge ,,AB revolucije“.
Zapanjen što me srijeće na ,,osvojenom“ mjestu.
28. jun
Vidovdan, srpska pravoslavna euforija. Danima se ništa ne čini niti piše sem o proslavi na Kosovu. Prikazan je film ,,Boj na Kosovu“ Šotre. To je ona vrsta na brzinu pripremljenih nacionalističkih andrenalinskih injekcija za mase. Drže se govori, vrše ritualne pripreme za odlazak na Kosovo. Iz Crne Gore barjak nose Nikšićani, šest mjesnih zajednica, taksisti… Iz svakog preduzeća i ustanove već su određeni nosioci slika Slobodana Miloševića.
Juče je Pobjeda ukorila Bar i Cetinje kao opozicione opštine, jer nije uspio masovni odziv za put na Kosovo. U PTT su dali besplatni autobus i dva dana plaćena koja se ne računaju u odmor. Politika je cijela posvećena tom događaju, a tek sjutra!
Jutros je počeo prenos svečane liturgije patrijarha Germana u Gračanici. Sveštenstvo, hor, mitre, tamjan, pozlata i svila, pojanje. Slavimo poraz na Kosovu, prizivamo osvetu i obavezno zloupotrebljavamo Njegoša. Mržnja i osveta nas je održala. Ne priznajemo da je Jan Sobejski vratio Turke ispod zidina Beča. Nama je ostalo pola milenijuma ropstva i poniženja.
Egzaltirani, palimo svijeće, organizujemo mitinge, junačimo se . Turski ambasador u Jugoslaviji Tevfik izjavljuje: ,,U Turskoj ovom jubileju nije dat takav značaj. U turskim školama ona se uči kao prva kosovska bitka, kao značajan boj u periodu jačanja osmanlijskog carstva. Sada nam nijesu potrebne nikakve bitke, osim onih da naši narodi bolje žive u miru“.
Kakve to mi bitke pripremamo? Ovo je vrijeme haosa. Kako bih volio da je živ Danilo Kiš. Čitam njegovu literaturu i doživljavam je kao bezbroj kuglica koje se kotrljaju kroz prostor fantastične realnosti.
Moj Danilo, tebe je pravoslavlje jednom spasilo, a bojim se da nama nema spasa.
,,AB revolucija“: uvod u raspad Jugoslavije
Ovog se januara navršilo punih 35 godina od takozvane Antibirokratske revolucije, kojom je u Crnoj Gori označen niz protesta i demonstracija, koje su u jesen 1988. (oktobar) krenule u Podgorici drugim gradovima, da bi 10. januara 1989. godine bilo srušeno partijsko i državno rukovodstvo Crne Gore.
Iza ovih političkih događaja i procesa, kojima su u drugoj polovini 1988. i prvoj polovini 1989. godine srušena partijska i administrativna rukovodstva Vojvodine, Crne Gore i Kosova i zamijenjena pristalicama srpskog komunističkog, kasnije i nacionalnog lidera Slobodana Miloševića.
Ekipa profesionalnih mitingaša, koju je predvodio tada anonimni Miroslav Šolević, politički, logistički i finansijski je bila potpomognuta rukovodstvom Saveza komunista Srbije, krenula je – sve pod plaštom ugroženosti Srba i Crnogoraca na Kosovu – da urušava partijska i državna rukovodstva u saveznim autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu, a nakon uspješno izvedenih pučeva i ,,jogurt revolucije“ u Novom Sadu i Prištini, organizovana je takozvana Antibirokratska revolucija u Crnoj Gori.
Prvi miting, oktobra 1988, nije urodio plodom, ali je – nakon tromjesečne medijske i političke kampanje protiv zvanične Podgorice, natjerano partijsko i državno rukovodstvo Crne Gore na smjene, januara 1989. godine.
Političkim ,,zauzimanjem“ Crne Gore, partijsko rukovodstvo Srbije na čelu sa Miloševićem, moglo je da blokira odlučivanje u jugoslovenskoj federaciji i da ostvari prevlast u Savezu komunista Jugoslavije.
Ti su događaji za svoju neposrednu posljedicu imali donošenje amandmana na Ustav SR Srbije 1989. kojima je značajno smanjena autonomija Kosova i Vojvodine koju su do tada uživali u okviru tadašnje Savezne Republike Srbije, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
,,Antibirokratska revolucija“ je predstavljala raskid sa dotadašnjim socijalističkim shvatanjem politike, prije svega sa do tada vladajućom osudom nacionalizma. No, tadašnji ,,srpski vožd“ Milošević je socijalnu terminologiju zamijenio nacionalnom, a umjesto radničke klase na političku scenu nastupila je nacija, nacionalni interesi i - velikosrpski hegemonizam.
Ohrabren uspjesima u Vojvodini, na Kosovu i, posebno, u Crnoj Gori, Milošević je pokušao da - na talasu navodnog ,,ispravljanja nepravdi prema Srbiji i srpskom narodu“ - preuzme vlast u Jugoslaviji, što je naišlo na snažno protivljenje partijskih i državnih rukovodstava u Sloveniji i Hrvatskoj.
Upravo u Sloveniji i Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, događaji koji su nosili naziv ,,događanje naroda“ ili ,,Antibirokratska revolucija“ smatrani su nekom vrstom puča, državnog udara, uz korišćenje partijskih mehanizama za osvajanje vlasti.
Samo godinu i nekoliko mjeseci od ,,Antibirokratske revolucije“ u Crnoj Gori, počeo je tragični, krvavi raspad Jugoslavije, desetine hiljada mrtvih, stotine i stotine hiljada raseljenih, uništeni gradovi, industrija... Uništena budućnost mnogih generacija...
(Sjutra: Vrijeme osvete i pogroma crnogorstva)
