Uprkos ponovljenim upozorenjima zdravstvenih lidera, sada nas proganja neuspjeh da omogućimo vakcinaciju ljudi u zemljama u razvoju. Bili smo upozoreni, a evo do čega smo došli.
U nedostatku masovne vakcinacije, Covid ne samo da se nesputano širi među nezaštićenim ljudima, već i mutira, sa novim varijantama koje se pojavljuju iz najsiromašnijih zemalja i sada prijete da će se proširiti čak i na potpuno vakcinisane u najbogatijim zemljama svijeta.
U četvrtak je Ministarstvo zdravlja Velike Britanije, koje je zabranilo putovanja u južnu Afriku, upozorilo da je varijanta B.1.1.529 „Omicron“ „najsloženija“ i „ najviše zabrinjavajuća“ do sada viđena.
Pa ipak, sa 9,1 milijardom već proizvedenih vakcina i očekivanih 12 milijardi do kraja godine – dovoljno da vakciniše cio svijet – ovo je bila „trka u naoružanju“ u kojoj smo mogli da pobijedimo. Nijedna zemlja ne bi trebalo da se suoči sa još jednom zimom sa neizvjesnošću novog talasa Covida koji se nadvija nad nama.
U ponedjeljak će se na posebnoj sjednici sastati Svjetska zdravstvena skupština, tijelo koje donosi odluke Svjetske zdravstvene organizacije. Oni će čuti da su stope vakcinacije u šest zemalja koje su sada pod zabranom putovanja u Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje opasno ispod cilja od 40 odsto koji je postavljen za decembar.
U Zimbabveu je samo 25% imalo prvu vakcinu, a samo 19% stanovništva je u potpunosti vakcinisano. U Lesotu i Esvatiniju, koji su imali jednokratne vakcine Johnson & Johnson, samo 27% i 22% je vakcinisano. U Namibiji je brojka još niža: 14% vakcinisanih, a samo 12% potpuno vakcinisanih.
Dok je Južnoafrička Republika postigla stopu vakcinacije od 27%, njena ruralna područja su često sa jednocifrenom stopom, a cio kontinent je opravdano ljut jer su njihovi napori da vakcinišu mjesecima ometani neokolonijalizmom Evropske unije.
Aritmetika neuspjeha u ostatku svijeta je još sramotnija.
Čak i dok se jaz između vakcina koje imaju u Evropi i onih koje nemaju vakcine u Africi povećavao, EU je insistirala na tome da se milionima oduzmu jednokratne vakcine Johnson & Johnson proizvedene u Južnoj Africi i da se iz Afrike pošalju u Evropu.
Boris Džonson je u junu obećao da će on i zemlje G7 koristiti svoje viškove vakcina za imunizaciju cijelog svijeta. U septembru, na samitu kojim je predsjedavao predsjednik Bajden, postavljen je decembarski cilj od 40% vakcinacije za 92 najsiromašnije zemlje.
Dva i po mjeseca kasnije, male su šanse da se ovaj cilj ostvari u najmanje 82 od njih. Do četvrtka su SAD, koje su zaslužne za polovinu doniranih vakcina, isporučile samo 25% vakcina koje su obećale.
Aritmetika neuspjeha u ostatku svijeta je još sramotnija. Prema podacima kojie je objavio Airfinity, Evropska unija je isporučila samo 19%, Velika Britanija samo 11%, a Kanada samo 5%.
Kina i Novi Zeland su ispunili više od polovine obećanog, ali su njihova obećanja iznosila samo 100 miliona, odnosno 1,6 miliona. Australija je dala samo 18% onoga što je ponudila, a Švajcarska samo 12%.
Rezultat je da je čak i sada samo 3% ljudi u zemljama sa niskim prihodima potpuno vakcinisano, dok ta brojka premašuje 60% i u zemljama sa visokim prihodima i u zemljama sa višim srednjim prihodima.
Svakog dana, za svaku vakcinu koja je isporučena kao prva doza u najsiromašnijim zemljama, daje se šest puta više trećih, odnosno dopunskih doza vakcina u najbogatijim djelovima svijeta.
Ova nejednakost u vakcinama je glavni razlog zašto SZO predviđa 200 miliona više slučajeva na već procijenjenih 260 miliona. I nakon pet miliona smrtnih slučajeva od Covida, smatra se da je u narednoj godini moguće još pet miliona ili više.
Ono što najviše muči je to što ovaj neuspjeh politike nije zato što nam nedostaje vakcina ili proizvodnih ugovora da bismo ih obezbijedili. Problem sada nije u proizvodnji (svakog mjeseca se proizvodeu dvije milijarde doza vakcine), već u nepravednoj distribuciji.
Pritisak koji vrše najbogatije zemlje G20 je takav da su monopolizovale 89 odsto vakcina, a čak i sada je za njih predviđeno 71 odsto budućih isporuka. Kao rezultat toga, globalna agencija za distribuciju vakcina, Covax, uspjela je da obezbijedi samo dvije trećine od dvije milijarde vakcina koje su obećane siromašnijim zemljama.
Dobra vijest je da je naš medicinski genije obezbijedio da nova varijanta Omikrona bude brzo identifikovana; da se sekvencira velikom brzinom; i, ako se ispostavi ne samo da je prenosivija, već i imuna na postojeće vakcine, nova vakcina bi se potencijalno mogla uskoro pojaviti.
No, imajući u vidu kontrast između uspjeha naših naučnika i neuspjeha naših globalnih lidera, samo veliki napori koji počinju ove nedjelje mogu da otklone strahove da će nove mutacije među nevakcinisanim ljudima na najmanje zaštićenim mjestima odvesti Covid u treću godinu – čak i peti, šesti i sedmi talas.
Alternativa je suviše grozna da bi se razmatrala; vakcine se uništavaju, a životi se gube zbog njihovog nedostatka
Možemo brzo da djelujemo. Od danas je dostupno 500 miliona neiskorišćenih vakcina širom G7 zemalja. Do decembra će ta brojka porasti na 600 miliona, a do februara će biti 850 miliona vakcina, koje mogu da budu poslate u zemlje kojima su najpotrebnije.
Po posljednjem prebrojavanju, SAD imaju 162 miliona doza vakcine koje bi odmah mogle da isporuče ostatku svijeta, a to je brojka koja će narasti na 250 miliona idućeg mjeseca; Evropa sada ima još više: 250 miliona, što bi do februara moglo da pređe 350 miliona. Velika Britanija ima 33 miliona vakcina, a očekuje se da će ta brojka porasti na 46 miliona za tri mjeseca.
Alternativa je suviše grozna da bi se razmatrala; vakcine se uništavaju, a životi se gube zbog njihovog nedostatka. Prema agenciji za istraživanje podataka Covax, rok upotrebe oko 100 miliona vakcina u zapadnim zemaljama ističe u decembru i postoje veliki izgledi da neće biti iskorišćene.
Naravno, u Africi će biti problema sa apsorpcijom, ali veći problem je što je previše vakcina poklonjenih najsiromašnijim zemljama unutar 12 nedjelja od njihovog „roka upotrebe“.
Ovi kratki rokovi između donacije i isteka roka pokazuju zašto je ojačana G20 i raspored isporuke iz mjeseca u mjesec sada hitan; i zašto je ekspeditivni prenos datuma isporuke, iz bogatih u siromašne zemlje – kao što se desilo sa nedavnim transferom Švajcarske u Covax – najbolji način da se ubrza prenos neiskorišćenih vakcina tamo gdje su najpotrebnije.
Ništa tako dramatično ne ilustruje hitnu potrebu za onim što bi se moglo nazvati sporazumom o neširenju pandemije.
Novi i obavezujući međunarodni sporazum koji će Svjetska zdravstvena skupština razmatrati sljedeće nedjelje mora da unaprijedi naše sisteme nadzora i ranog upozoravanja, da obezbijedi rani transfer medicinskih potrepština u zemlje kojima je potrebna, i konačno da se dogovori o dovoljnom finansiranju napora širom svijeta da se isporuči ono što je jasno najvažnije globalno javno dobro od svih: prekogranična kontrola zaraznih bolesti.
Tek kada odbacimo vakcinalni nacionalizam i medicinski protekcionizam zaustavićemo izbijanje pandemije.
* * * * *
Autor je od 2007. do 2010. bio premijer Velike Britanije
