„Suviše je uprošćeno i vulgarno svoditi sve naše planove i programe samo na tunel. Iako smo taj projekat ranije predstavljali javnosti u mnogim dokumentima, i iako datira od prije 34 godine, nikada nije bilo toliko interesovanja i srdžbe koja se kreira iz nekih novoformiranih tzv. nevladinih organizacija, samozvanih „ljubitelja prirode“, koji nikada nijesu zasadili ni travku na Gorici, a puna su im usta Gorice. To je van pameti! Očigledno, njihov prevashodni cilj je novac i ništa ih drugo ne interesuje“, rekao je gradonačelnik Podgorice dr Miomir Mugoša u nedavnom intervjuu Pobjedi o onima koji se protive gradnji tunela kroz Goricu.
Razvoj grada podređen krupnom kapitalu: Dr Mugoša poznat je javnosti kao čovjek koji govori jasno i bez dlake na jeziku. Britkog uma i nesvakidašnje, već legendarne energije, po kakvoj je među političarima u Crnoj Gori prepoznat još samo premijer Đukanović, stvorio je za svoga gradonačelničkog mandata mnoštvo oponenata, ali i cijelu vojsku obožavatelja. Poznat je kao čovjek jasnog i preciznog iskaza, kakav se i očekuje od pragmatičara poput njega, ali spreman i da žestoko uvrijedi, potpuno nezainteresovan za efekat svojih riječi. Zbog ove druge osobine, ali i načina svoje gradske „vladavine“, mnogi ga smatraju bahatim, potpuno lišenim sluha da sasluša drugačije argumente.
Rasprava i javne polemike oko tunela kroz Goricu još jednom su ogoljeli ovu njegovu osobinu.
Gradonačelnik Podgorice izjavio je baš prije neki dan da nema namjeru da se povlači. To znači da će sumiranje rezultata njegove vladavine još morati da popričeka.
No, već je jasno da se neprikosnovena trinaestogodišnja vladavina gradonačelnika koji se može podičiti da su svojevremeno za njega glasali i oni koji ne pripadaju njegovoj političkoj opciji, pretvorila u međuvremenu u neskriveni apsolutizam, dok je brzi razvoj Glavnog grada, evidentno podređen interesima krupnog kapitala, a sama Podgorica shvaćena kao jedna velika nekretnina u kojoj dobro plivaju samo „krupne ribe“ bliske Mugoši i vladajućim strukturama DPS-a. A „krupne ribe“ iz novih centara finansijsko-političke moći, poznaju samo jedan zakon – zakon lakog i brzog profita. Na estetskom i funkcionalnom planu, kada je riječ o razvoju Podgorice, uspostavljena je potpuna vladavina skorojevićkog duha, koji ne poznaje i ne poštuje nikakve vrijednosti – ni tradicije, ni struke. Podgorički gradonačelnik samo je na vrhu te piramide, kao najuočljivija figura novog tranzicionog doba.
Svakoga ko se do sada usudio da pod kritičkom lupom sagleda njegov, pored značajnog broja pozitivnih poteza, pogotovu na planu saobraćajne infrastrukture, ne mali broj kontroverznih djela, nazvao je protivnikom razvoja, „luzerom“ utonulim u jalovu nostalgiju.
Oni koji su sa Mugošom radili, opisuju ga kao neprikosnovenog autokratu, oko kojeg se vrti kompletna gradska uprava, uključujući i dobar dio odbornika u gradskom parlamentu. Takvu vladavinu mogu istrpjeti, govore svjedoci, samo osobe koje su spremne da ga bespogovorno slijede i ne izražavaju previše svoj stav. Naravno, njegovu autokratiju, veoma podstiče i održava snažno sljedbeništvo kao jedan od glavnih elemenata crnogorske partitokratije koja ne vidi, ne čuje i ne priznaje ništa van glavnih političko-stranačkih tokova. Iako je u jednom davnom razgovoru za medije izjavio za sebe da nije poznat kao „učinjen“, ne treba sumnjati da je mnoge i „zadužio“, kao što je sigurno i da o tome ima svoju ličnu evidenciju, makar u svojoj legendarnoj memoriji.
Lakoća etiketiranja: Mnogi rođeni Podgoričani - ali i oni koji u njoj žive - već su zaboravili prve mjesece i godine Mugošinog mandata. Ne može se, dakle, sa sigurnošću reći kada je nesumnjivo najpoznatiji i po mandatu najdugovječniji crnogorski gradonačelnik, postao, čak i za mjerila balkanskih političara, neuobičajeno arogantan.

Pa da uzvratimo cinizmom... Ni za dr Mugošu ne možemo sa sigurnošću reći da li je na Gorici zasadio neko drvo ili travku. A da je ljubitelj prirode, to je već teško i zamisliti. Što se tiče novca kao pokretačkog mehanizma u političkom i javnom djelovanju... Pa, ima li većeg cinizma od toga da upravo Mugoša, koji je ovaploćenje gradske uprave kojoj je evidentno glavni parametar u viziji razvoja grada novac, na ovakav način, bez ikakvog dokaza, optuži protivnike gradnje tunela kroz Goricu?
Jedno je, međutim, sigurno. Ova samodovoljna i samozadovoljna izjava potpuno je u skladu sa političkim habitusom podgoričkog gradonačelnika. Dr Mugoša ne voli oponente i spreman je da ih diskredituje sa neponovljivom lakoćom. I nije problem što ih ne voli. Problem je što ih – prezire.
Geneza prezira: A geneza toga prezira da se i naslutiti. Dr Mugoša je pronicljiv čovjek. Ne treba sumnjati da je svakodnevno, u svih ovih 13 godina njegove gradske vladavine, okružen udvorištvom, i da poznaje „cijene“ na političko-partijskom tržištu. Kako u takvom okruženju ne postati ciničan i arogantan? Kako, poslije izvjesnog vremena, ne početi percipirati grad kao nešto na čemu je neprikosnoveni vladar, kao svoje carstvo? Kako, neke tamo građane, koji nisu poslovni prijatelji i ne pripadaju poznatim i poželjnim miljeima, ne doživjeti samo kao dosadnu skupinu koja se drznula da nešto misli, pa još i da to javno kaže?

Preciznije, tokom cijele Mugošine duge vladavine, zabilježen je samo jedan slučaj kada je propalo ono što je zamislio – nije izgrađen soliter zvani Maxim na mjestu na kojem je bio zamišljen – na uglu kod zgrade Simpo, preko puta Pobjede.
Mora se reći i da je zaista demorališuće sjetiti se kolika je energija morala biti uložena da bi se spriječila gradnja solitera na malom dječijem igralištu sa par klackalica. Cijeli mjesec i više dana svakodnevno su se okupljali stanari okolnih zgrada u namjeri da spriječe ovu zamisao. I veliko je pitanje da li bi protesti imali efekta da među onima koji protestvovali, nije bilo značajnih imena iz crnogoskog javnog i političkog života, kao i ljudi veoma bliskih strukturama DPS-a, koji stanuju u zgradi Vektre.
(Treba li podsjećati da je investitor brzo dobio „kompenzaciju“, pa je umjesto solitera na malom dječijem igralištu, ubrzo nikla zgrada, istoga naziva, na Bulevaru svetog Petra Cetinjskog?)
Građani bez sjećanja: Da, Mugoša se često u svojim govorima i izjavama poziva na „građane Podgorice“ i na njihove interese.
Ali, djela govore drugačije. Biće devet miliona za tunel kroz Goricu, ali nije bilo, primjera radi, ni neuporedivo manje sume da se sačuva skromna prizemna porodična kuća velikog vajara Rista Stijovića iza Satkule. Sa slijepom Marijanom Mugošom vodio je dugi pravni rat koji je žestoko nagrizao sliku nekoga ko ima zavidnu biografiju ljekara bez mrlje.
Mugoša ima mnoštvo poteza, što u domenu činjenja, što u domenu nečinjenja, koji se mogu sumirati u onome što mnogi smatraju ubijanjem duše Podgorice. Rušenje Kina Kultura svakako je najtužni potez u tom nizu.
Zanimljivo je i da ni najupućeniji u gradske poslove ne znaju sa sigurnošću gdje će tunel u Goricu da ulazi, a gdje će da izlazi. Pristup šetalištu na Gorici već je neprepoznatljiv u odnosu na samo prije nekoliko godina.

Što je najstrašnije, praktično iznad masovne grobnice u kojoj leže ostaci oko 300 Podgoričana poginulih od savezničkih bombardovanja na kraju Drugog svjetskog rata. Naravno, nije Mugoša kriv što na tom mjestu nema nikakvog obilježja, osim prilično nove krstače, koju su postavili članovi porodice nekih od poginulih.
Taj nevjerovatni podatak sramota je za sve Podgoričane, i za sve poslijeratne uprave Glavnog grada. E, gradonačelnik Mugoša računa upravo na tu osobinu Podgoričana, jer je na nju i navikao. Oni se malo čega javno sjećaju i prisjećaju. I on se samo trudi da tako i ostane.
Nije trebalo sumnjati u to da će Skupština Glavnog grada usvojiti Strateški plan petogodišnjeg razvoja Podgorice. Gradonačelnik Miomir Mugoša pokazao je u svojoj već 13-godišnjoj vladavini da posjeduje mehanizme i vještinu da osigura većinu u gradskom parlamentu. Ali, moraće u budućnosti da računa i na to da će se neminovno, uz ovakvu razvojnu ekspanziju, formirati i neke vanpartijske grupe za pritisak, kao legitimno i civilizacijsko obilježje modernih društava i kao izraz građanske svijesti. Njihovo formiranje u Podgorici, na žalost, već značajno kasni.
Gordana BOROVIĆ