Nalazi se u jugozapadnom dijelu parka iznad primorskog grada Budve i okružen je Rujiškim i Majinskim vrhom na zapadu, Kuliješom na istoku i Humom na sjeveru. Zona ima i interesantan mikropejzaž koji je predstavljen livadama: Malo i Veliko Konjsko. Nedjelju 21. februar iskoristili smo da ovim, zapravo i jedinim, putem koji je pristupan za terenska vozila napišemo reportažu o Gornjim Očinićima, o zaseoku Poljana. Priča o malom živopisnom selu koje je ušuškano na sjevernim padinama a nalazi se u prvoj kontakt zoni NP. Selo utonulo u duboki zimski san, sakriveno pod krošnjama bukove šume. Na manjem proplanku nalaze se kuće Kaluđerovića koje čuvaju priče od davnih vremena. Jednu od svojih životnih ispovjesti o selu, ljudima i običajima, ali i o samom NP govori nam 87-godišnji Vasilije -Vasko Kaluđerović, jedan od najstarijih žitelja ovog područja. Saradnja uprave i uposlenih NP ,,Lovćen” sa lokalnom zajednicom je veoma važna.
Lolalna zajednica, to jest mještani su naši partneri u saradnji i jedna lijepa spona u očuvanju svih vrijednosti ovih prostora.
Ova vedra starina izuzetne vitalnosti svoju životnu priču počinje od ranih početaka svoga djetinjstva.
- Moji roditelji Janko i Velika imali su nas desetoro đece, pet sinova i pet šćeri. Ja sam bio drugi po redu a od mene je bio stariji moj brat Marko. Roditelji su držali oko sto grla sitne stoke: koze, ovce ali i krave. Mi smo pomagali od najranjih dana, čuvali smo stoku, ali i radili sve druge poljoprivredne radove. Nije bilo dovoljno sijena pa smo sakupljali po obroncima viš i sjekli list za prihranu stoke tokom zime, jer na to malo zemlje što smo imali sijala se raž i kukuruz - priča Kaluđerović.
Pamti i žitelje sa Majstora koji su u vrećema sakupljali viš za zimu.
- Znalo se tačno đe su granice planine Lovćen u odnosu na Majstore sa kojima smo se graničili, to je bilo prema Humu, Popovim kamima i Popovom dolu i poštovali smo da stoku ne vodimo na njihove ispaše, a ni oni na naše iako mi je tetka bila udata na Majstore. Svi smo išli u školu. Glavna škola je bila u Očinićima, pored nas u nju su išli đaci sa Uganja, Vrela i Bjeloša. U vremenu okupacije tokom Drugog svjetskog rata pamtim kako nam je italijanska komanda i vojska odnosila jagnjad, svinje, krompir, kupus, suvo meso - kazuje Kaluđerović.
Sjeća se kad je bio dijete kada su mi vojnici odnijeli jagnje.
- Čitav dan sam plakao. Njihov logor bio je nedaleko odavde. Po završetku rata bio je organizovan državni otkup svih poljoprivrednih proizvoda i viškova na Cetinju. Mogu slobodno da kažem da je selo hranilo, ali i izgradilo grad Cetinje i industriju u njemu. Nakon rata u čitavom, tada veoma brojnom, selu bio je samo jedan državni službenik Petar Aladin koji je radio u pošti, a svi mi drugi smo živjeli od onoga
što smo privređivali. Na Cetinju sam pošao da izučavam zanat za mašinbravara kod starog majstora Dušana Vukčevića koji sam uspješno izučio. Mi sa sela smo se razlikovali i u oblačenju i u govoru od onih koji su živjeli u gradu. Zapravo naš jezik je bio jezik naših majki i očeva - priča Kaluđerović.
Nikada nije napuštao svoje rodne Gornje Očiniće već je uvijek, bez obzira na posao i obaveze, nalazio vremena da dođe i da privređuje.
Proglašenje lovćena za NP i karavanski put preko očinića
Jedno od intresantnih svjedočanstava Vasilija-Vaska Kaluđerovića je o proglašenu Lovćena nacionalnim parkom i o starom karavanskom putu. „Kada je Lovćen proglašen nacionalnim parkom 1952. Godine, svi smo to teško prihvatili. Naši posjedi su se nalazili i tada i sada u granicama NP.
- Nijesmo više smjeli sjeći šumu u obimu kojem je to do tada rađeno iako su te šume bile naše privatno vlasništvo. Zakon je bio veoma strog i morali smo ga poštovati. Uz posebnu dozvolu bila nam je dozvoljena samo sanitarna sječa. Prošle su mnoge decenije dok mi kao mještani nijesmo i sami razvili i izgradili svijest o očuvanju NP kao resursa za budućnost i kao nasljeđa za naredne generacije. Moramo shvatiti da je Lovćen sveta planina koju svi treba da čuvamo. Čini mi se da smo mu više uzeli nego što smo mu dali - kazuje Kaluđerović.
Karavanski put je, dodaje, vodio pored njihove kuće za primorje i činio je jednu od glavnih trgovačkih puteva od primorja za Cetinje i obrnuto koji je išao preko Konjskog, Pobora i Maina.
- Pred našom kućom su se uvjek preoblačili, a naša vrata su bila otvorena za sve putnike kako sa primorja tako i iz sela drugih nahija koje pripadaju Cetinju. Zbog naše brige, pažnje i gostoprimstva nastala su brojna prijateljstva a moj đed se bio okumio sa Bajkovićima sa primorja. Razumjeli smo jedni druge jer i oni i mi vodili smo težak život u borbi za opstanak. Na svojim tovarnim životinjama, magarcima ili maskama, ili na svojim leđima što bi mi rekli na uprt (prim. aut. vezanje tereta konopima preko leđa) donosile su primorke vino, maslinovo ulje, grožđe,
smokve, šipkove, rakiju od maginja. Kako se teško živjelo mijenjali smo našu ktrolu za primorske šipkove. A mi smo tokom jeseni i zime išli kod njih na primorje da kupimo vina za Božić i za slave - kaže Kaluđerović dodajući da je jedna od tih žena koje su često svraćale kod njih, a bila je sa primorja, Stane Savova Božović.
- Znali smo u tim teškim ali i časnim vremenim da pokažemo svoju plemenitost i humanost jer nas je to i održalo, čini mi se mnogo bolje nego što je to danas među narodom. Riječ nam je puno značila, za riječ se mirilo i praštalo, na riječ se vjerovalo ali i zbog rđave riječi i glave su padale. Čast je bila na prvom mjestu i iznad svega - kazuje Kaluđerović.
Njihova stara kuća bila je ispred one u kojoj sada živi.
- Nijesmo je zaključavali, ali u njoj nijesmo živjeli jer smo živjeli u kući iznad nje. U toj kući je bilo ognjište, starinske stvari, flaša rakije, kafa i šećer da putnici namjernici mogu da založe vatru da se ogriju i skuvaju kafu. Znajte, nekad bi ih uhvatila mećava, snjegovi, kiše, nevrijeme i to im je bilo jedino utočište. Danas gotovo u devetoj deceniji svoga života često na sve to gledam sa sjetom i žalom. Jer iako su bila na svoj način teška, bila su to i lijepa vremena. Prolazimo i mi kao i naš život, ali uvijek kažem treba ostaviti svjedočanstvo kako smo živjeli“ - priča Kaluđerović.
Početak rada u EI ,,Obod”
- Moje prvo zaposlenje kao mašinbravara je bilo u EI ,,Obod”, no ubrzo sam dobio otkaz i pridružio sam se ocu i stricu u sječi drva za prodaju i ogrijev na Ceklinu. Tada je došao brat mi od ujaka da mi kaže da me je tražio poznati cetinjski majstor Kunjo (Niko) Releza Marković da radim kod njega jer sam bio veoma vješt u svom zanatu. Nakon posla kod poznatog cetinjskog majstora otišao sam na trogodišnje odsluženje vojnog roka u RM u Puli, potom u Šibenik, Zadar, Kotor pa opet Šibenik, bio sam torpedista - priča Kaluđerović.
Nakon odsluženja vojnog roka radni angažman opet započinje u EI ,,Obodu.”
- Već od druge polovine pedesetih godina osjećao se neki boljitak u društvu, svi smo bili puni elana i energije. Prvi počeci u proizvodnim pogonima ,,Oboda” bili su
teški, sve smo ručno radili, trebalo vam je i veliko umijeće ali i znanje da u majstorskim poslovima budete besprekorni. Tada me je primijetio i osnivač ,,Oboda” Pero Sinanović-Nagib. Za prve rashladne uređaje sve se ručno radilo - kazuje naš sagovornik.
U toku radne smjene mogao je da napravi četvoro ručnih vrata za rashladni uređaj (frižider) od 155, a poslije od 135 litara.
- Strašno se vodilo računa o kvalitetu i o svakom detalju jer su proizvodi pravljeni da traju. Prvi frižider od 135 litara sam komplet sam ručno napravio na osnovu crteža koji mi je donio inženjer Jovo Vujošević. U EI ,,Obod” nastajali su brojni majstori, alatničari, stručnjaci, inžinjeri koji su bili veoma sposobni - priča Kaluđerović.
Sa svojom suprugom Mirjanom-Bebom (rođena Vučinić) proveo je 40 godina skladnog braka. Zajednički su stvarali budućnost i odgolijili četvoro đece, a imaju i 10 unučadi i troje praunučadi.
- Odkada je umrla prošlo je već 17 godina, a teško je svakom čovjeku koji izgubi svog bračnog i životnog druga. Đecu smo zajedno vaspitavali da budu prije svega dobri i časni u životu i da uspiju. Nosim još rana u sebi koje mi je život nanio, ali ćutim jer je to jedini način da u sebi sačuvam dostojanstvo. Imali smo poslove i ja i supruga koji su nam oduzimali puno vremena, no mi smo znali da nakon posla budemo posvećeni roditelji - kazuje Kaluđerović.
I pored odgovornog posla koji je obavljao nije nikada napuštio Gornje Očiniće i svoj zaselak Poljana.
- Svome ocu i majci sam uvijek pomagao i rekao sam dokle god budu živi pomagaću roditelje, oni red u okopavanju (prašenju) krtole, red ja. Roditelje žali i pomaži im dok su živi, a kad umru nemoj ih žaliti“ - kaže naš vremešni sagovornik.
- Tadašnje društveno uređenje je veoma vodilo računa o svakom radniku, što nažalost nije slučaj danas. Ja sam svoju đecu zajedno sa suprugom redovno vodio i na more, ali i na planinu, imali ste jak sindikat koji je vodio računa o svakom zaposlenom. Nikada bolovanje nijesam koristio, sem dva puta kratko kada sam se povrijedio, a i tada sam dolazio da servisiram mašine da proces proizvodnje ne stane u EI ,,Obod. ” I sve tako do trenutka dok nijesam otišao u penziju - priča Kaluđerović.
Povratak na Gornje Očiniće
O svome povratku na Gornje Očiniće i zaseok Poljana Vasilije Vasko Kaluđerović ističe:
- Dokupljene su mi dvije godine radnog staža i otišao sam u penziju. Nijesam se mirio sa tadašnjim društvenim promjenama. Vidio sam kako se naš gigant EI ,,Obod” polako ,,gasi.” Supruga je još uvijek radila u industriji modne obuće ,,Košuta.” Polako sam počeo da se vraćam poslovima koji su i moji preci radili, da se bavim poljoprivredom i uzgojem sitne stoke. U tome sam svo vrijeme imao podršku moje supruge i porodice - priča Kaluđerović.
Đeca su mu, dodaje. postali zreli ljudi, stvorili svoje živote i porodice.
- Smatram da je to najveće bogastvo. Obilaze me i vode brigu o meni, no kao što i sami vidite ja sam veoma vitalan, pređem svaki dan, što pješice što na konju, po par kilometara. Drži me ova planina, ovaj čisti zrak đe sam prvi put otvorio svoje oči -kaže uz vedri i topli osmjeh naš sagovornik.
- Moj sin Đorđe - Đani Kaluđerović kao što i sami vidite provodi najviše vremena sa
mnom. Posvećen je meni kao što sam i ja bio svojim roditeljima. U tome i jeste draž, tada znate da ste uspjeli jer život je pun i uspona i padova - priča Kaluđerović.
Izašli smo ispred njegove kuće jer ova vitalna starina ima svoj ,,ritual” kada svoga konja sedlenika izvede iz pomoćnog objekta i uzjaše. Uz to malo stado koza i ovaca ga u stopu prate dva manja psa, vjerna pratioca.
Za sami kraj ove reportaže, dok se prelijep pogled sa zaseoka Poljana pružao prema Skadarskom basenu ali i planinskim vrhovima Crne Gore, a u našem zaleđu suncem
okupan Lovćen nam se osmjehuje, upitasmo ga da nam kaže koju bi životnu poruku poslao mladima. Uz veliki osmjeh dok zauzdava svog veoma hitrog konja koji se propinje pred nama Vasilije-Vasko Kaluđerović nam odgovara:
- Da svaki mladi čovjek može uspjeti jedino časnim radom i upornim učenjem. To su mjerila koja trebaju da im budu zvijezda vodilja u životu. No vjerujem da me neće poslušati. Jer svako vrijeme nosi svoje breme. Pa i ovo u kojem smo mi sada - kaže Kaluđerović.
Vitalna starina ,,zaigra” svog konja i podiže ruku da nas pozdravi dok se konj sa njim laganim galopom udalji od nas. Ne stigosmo ni da mu se zahvalimo za razgovor, a sa našim kolegom Đorđem-Đanijem Kaluđerovićem se pozdravismo jer njegov posao kao šefa službe zaštite NP ,,Lovćen” nema radno vrijeme. On je tu stalno na terenu đe je i sada žurio da ostavi prihranu za divljač. Dok smo se spuštali prema Cetinju razmišljao sam o Vasiliju-Vasku Kaluđeroviću kao jednim od poslednjih simbola one stare časne Crne Gore koja ,,odumire”, zbog koje je i bilo vrijedno napisati ovu reportažu. A meni su kroz glavu prolazile misli Kvinta Horacija, rimskog pjesnika koji je jednom zapisao: ,, Ko je dakle slobodan? Mudrac koji vlada sobom, koji se ne plaši siromaštva, okova i smrti; koji zna da prkosi strastima i prezire slavu i počasti. ” U ove jednostavne, ali velike misli, mogao bi se pretočiti ukupan život Vasilija-Vaska Kaluđerovića, ali i životno iskustvo satkano u gotovo devet decenija života.
