Mundijal u Južnoj Africi potvrdio je da u današnjem fudbalu pobjeđuje ekipa koja ima najjaču sredinu. Tamo se, na sredini, sve rješava: kontrola sredine znači i kontrolu igre, na sredini se igra gradi, ali i kvari, lopte izgubljene na sredini ujedno su i najopasnije lopte. Uz svega nekoliko izuzetaka koji, kako se kaže, potvrđuju pravilo: prepustiti sredinu protivniku – to je put u poraz.
Fudbal obično porede sa ratom, ali čini se kako je danas uputnije poređenje te igre sa savremenom politikom. Kao i u fudbalu, u njoj pobjeđuje onaj koji kontroliše centar.
Vladajuća igra na glavne špiceve: DPS je, sa Đukanovićem na čelu, navikao da igra sa jakom odbranom (ANB, tužilaštvo, policija, partijski aktivisti) i moćnim napadom koji čine dva krila i špic (Marović, Vujanović, Đukanović). Važno je odbraniti se, baciti loptu solistima u napadu, pa oni, tamo gore – šta naprave, naprave. Ta koncepcija igre (preskakanje sredine) odlična je u vanrednim situacijama: kada stižete rezultat, u zadnjim minutama meča...
Ali takvom igrom rizikuješ da ti se protivnik ubaci u sredinu, i doslovce ti prepolovi ekipu. U biti, to je prevaziđen način igre. I u DPS-u to znaju. To i jeste poenta Vujanovićevog političkog manevra: premještanja sa krila u sredinu. Iz istog razloga, teško je povjerovati da Vujanović solira - prije će biti da slijedi zamisao trenera.
Opozicioni srednji red: Isti je i pravac Milićeve politike: ka sredini. Kamo smjeraju i Mandić i Danilović, jer tamo gdje su bili, ekstremno desno, mogu biti samo politički marginalci. Čak se i u takozvanom “ratu protiv korupcije” Milićeva centristička strategija pokazuje uspješnijom od Medojevićevog soliranja. Medojević neprekidno srlja (u žaru borbe, reklo bi se), da bi ga Milić izjavama naknadno ispravljao. Socijaldemokratska partija morala bi igrati lijevo od centra, gdje joj se otvorio ogroman prostor, a istovremeno se dobro čuvati da ne završi desno od centra.
Mundijal je otkrio još nešto – slabost ekipa koje se oslanjaju na mega-zvijezde, na lidere. Portugal sa Kristijanom Ronaldom, Argentina sa Mesijem (i Maradonom)... Fudbal je, kao i politika u demokratiji, timski sport. Vrijeme lidera, jednog igrača jednog poteza, prošlo je.
Lideri i običan svijet: U knjizi Srdžba i vrijeme Peter Sloterdijk opisuje politički pejzaž savremene demokratije: to je prostor sveopšte sredine, koja se prostire dokle god pogled seže. Tamo gdje još ima ekstremizma, tu još nije, u punom kapacitetu, svojim bagerima koji sve poravnaju, djelovala demokratija. “Radikalnost je u zapadnoj hemisferi značajna još samo kao estetički stav, možda kao filozofijski habitus, ali ne više kao politički stil”, piše Sloterdijk.
Ako ovo još nije u potpunosti zaživjelo u Crnoj Gori, ne brinite – hoće, i to brzo. Agenti nekadašnje ekstremističke netrpeljivosti ostaju bez posla, piše još Sloterdijk, duh vremena ne nudi im nikakve uloge. Sada se, piše, traže samo pouzdani dosadnjakovići.
Ovo je vrijeme u kojem se, da parafraziram misao koju Jakob Taubes citira u Političkoj teologiji Svetoga Pavla, na zahtjev »Biraj: Hrist ili Baraba« odgovara sa zahtjevom za odlaganjem i proširenjem istrage. Okončava se, i u Crnoj Gori, vrijeme lidera – dolazi vrijeme političara-službenika briselskog (a to, manje vidljivo, no ne manje perverzno znači i: kafkijanskog) kova.
Priča o krajnjem poravnanju: Kao što u posljednjim rečenicama svoje knjige ističe Sloterdijk, »Velika se politika događa samo u modusu vježbi za ravnotežu«. Njemački filozof još uči da onaj koji bi da se sveti, ispravlja nepravde, stvara istoriju – taj pada ispod definicije civilizovanosti.
Proces je neumoljiv. Neko mu se pridružio prije, neko poslije. Opozicija danas prihvata načela koja je DPS prihvatio prije deset godina, a deset godina prije toga zlostavljao one koji su se usuđivali istaći ta načela. Uglavnom: na sljedećim izborima, svi će se, makar retorički, zalagati za isto: svi će biti za državu Crnu Goru, u Evropskoj Uniji i NATO-u. Do sada nezamislivi savezi biće mogući, vjerovatno i naručeni. Endemski primjeri bahate korupcije i političkog ekstremizma biće kažnjavani crvenim kartonom, dakle isključenjem iz igre.
Pred nama je period mirne, dosadne igre. Jedini problem je u tome što ne možemo znati koliko će taj period trajati. To je politika koja ne ukida razlike, nego nas vježba da živimo sa njima. Sve neriješeno ostaje neriješeno, doduše smješteno ispod tepiha. Onda kada neko ponovo podigne demokratski tepih, sve gurnuto ispod njega u bljesku će pokuljati van.
