Profesor teorijske fizike i kvantne mehanike dr Dragan Hajduković, čiji je život kroz period od 25 godina obilježio i rad u Evropskom centru za nuklearna istraživanja - CERN-u, u odjeljenjima za eksperimentalnu i teorijsku fiziku, u intervjuu za Pobjedu kaže da vjeruje da će do kraja decenije čovječanstvo doživjeti novu naučnu revoluciju. Time će se prekinuti najduža kriza u istoriji nauke koja traje 40-ak godina tokom koje, kako kaže, praktično nije napravljen nikakav napredak.
Kada je prije desetak godina predložio alternativno objašnjenje za niz otkrića, do kojih su dovela precizna astronomska posmatranja, koja su bila i ostala potpuno iznenađenje i misterija za našu najbolju fiziku, privukao je međunarodnu pažnju, pa su televizijske kuće poput Nacionalne geografije, BBC-a, Diskoverija objavile niz priča o njegovoj teoriji gravitacione polarizacije kvantnog vakuuma.
Prvu ideju je imao još 1989. godine što je, kako kaže, bilo preuranjeno jer se još uvijek nije znalo za ubrzano širenje kosmosa. Već 2004. godine je otvoreno rekao da će novi akcelerator u Cernu potvrditi standardne modele i pokazati da supersimetrije, što je tada bilo preovlađujuće razmišljanje fizičara, ne postoje. To je tada bila jeres, ali se pokazalo tačnim. Ukoliko bi se njegova teorija potvrdila kao tačna, to ne bi bilo samo veliko naučno otkriće, već bi bila naučna revolucija.
Hajduković u intervjuu za Pobjedu pojašnjava da su temelj savremene fizike standardni model fizike čestica i polja i opšta teorija relavitnosti – koja je, kako on kaže, zapravo naša najbolja teorija gravitacije.
HAJDUKOVIĆ: Prvi model nam govori da je u kosmosu sve građeno od kvarkova i leptona, najmanjih građevnih blokova, odnosno čestica. Taj standardni model čestica i polja je definitivno eksperimentalno potvrđen 90-ih godina prošlog vijeka i od tada, evo 30 godina, nijedna „pukotina“ se u tom modelu nije pojavila.
Dakle imamo jedan fantastičan model koji je najbolja i najtestiranija fizička teorija svih vremena i našu teoriju gravitacije. Astronomska posmatranja dovela su do niza otkrića koja su bila, i ostala, potpuno iznenađenje i misterija za našu najbolju fiziku.
Otkrili smo da kosmos ne da se samo širi, već se širi sve brže i brže i za to ne postoji objašnjenje, a pretpostavka je bila da se širenje usporava. Za razliku od naše teorije gravitacije koja odlično objašnjava dinamiku našeg Sunčevog sistema, već na nivou galaksije proračunata i stvarno mjerena orbita nijesu iste, što znači da teorija negdje griješi.
Treća misterija je da u kosmosu, gdje god gledamo, postoji samo materija iako bi materija i antimaterija trebalo da su stvorene u jednakim količinama. Dakle, niko ne zna zašto je proces stvaranja simetričan, a kasnije je antimaterija negdje nestala i više je nema.
U naporu da riješe ove misterije fizičari su odmah odustali od postojeće fizike i rekli: ,,Ne, postojeća fizika ne može objasniti ove fenomene“. Jedna grupa, koja je i danas dominantna, je rekla da je teorija gravitacije dobra, ali standardni model čestica i polja je nepotpun, pa su „uveli“ nove oblike materije i energije u kosmos. Za razliku od njih druga, manja, grupa je rekla da je taj model dobar, ali treba modifikovati teoriju gravitacije. Ja sam pokušao treću stvar. Postavio sam pitanje nijesmo li se prebrzo predali? Možda ipak postoji neki skriveni način da postojeća fizika, bez uvođenja novih oblika materije, energije... bez modifikacije teorije gravitacije, može da objasni ove fenomene, ali ne zato što vjerujem da smo došli do posljednjeg znanja.
Koji je to skriveni način i što je ta nova fizika?
HAJDUKOVIĆ: Vjerovatno najveće, mada ljudima najmanje poznato, otkriće 20. vijeka je kvantni vakuum. Od 1930. do 1960. godine je postalo jasno da je kvantni vakuum realnost. Treba ga shvatiti kao novo stanje materije i energije. Svi znamo za gasovito, tečno, čvrsto... stanje, znamo za plazmu i slično. Međutim, kvantni vakuum je potpuno drugačije stanje. On je sastavljen od istih čestica od kojih su sastavljena ova „normalna“ stanja uz dvije bitne razlike. Uvijek se u paru pojavljuju čestica i antičestica, i kratkoživeće su. Mogli bi ga predstaviti kao jedan beskrajni okean u kojem neprekidno nastaju i nestaju parovi čestica i antičestica. Kao npr. elektron i pozitron. Za razliku od elektrona, koji je u jednom cvijetu ili zvijezdi, koji je postojao i prije tog cvijeta i te zvijezde, a postojaće i poslije njih, u kvantnom vakuumu jedan elektron i pozitron žive hiljaditi dio milijarditog dijela milijarditog dijela sekunde. Holandski fizičar Hendrik Kazimir je postavio ideju/pitanje još 1949. godine - da li je moguće virtuelnu česticu fotona iz kvantnog vakuuma pretvoriti u realnu svjetlost. To smo uspjeli eksperimentom tek 2012. godine. Mi smo, poetično govoreći, uspjeli da iz naizgled ničega stvorimo svjetlost.
Kako se to sve uklapa, odnosno kako ste Vi to inkorporirali u svoju teoriju?
HAJDUKOVIĆ: Prva ideja je bila da li postojeća fizika može da objasni posmatrane astronomske fenomene. Sljedeći korak je bio da li postoji neka oblast savremene fizike koju kosmologija ne koristi. Odmah sam vidio da koriste sve, osim što ne koriste kvantni vakuum. Ne koriste ga, pored ostalog, zato što se o gravitacionim svojstvima kvantnog vakuuma nikada nije razmišljalo. Ja sam onda rekao da je možda kvantni vakuum, koji je izvor drugih interakcija, istovremeno izvor i gravitacije. Taj dodatni izvor gravitacije možda ima takva svojstva da može da objasni ono što zovemo tamnom materijom i tamnu energiju. Ideja je, dakle, da se kvantni vakuum pretvori u izvor gravitacije. Ako bi ti parovi čestica i antičestica u kvantnom vakuumu bili gravitacioni dipoli (poput magnetne igle sa dva pola), te gravitacione igle bi bile haotično orijentisane. Ako ubacimo unutra neko tijelo, one oko toga tijela neće više biti nasumično orijentisane, već će se polarizovano pozicionirati. Takva organizacija će proizvesti gravitaciono polje. To je bila polazna ideja – da pripišemo kvantnom vakuumu gravitaciona svojstva. Ova hipoteza, zajedno sa poznatim računom, daje nam rezultate koji su fantastični. Oko svakog tijela postoji halo (oreol) polarizovanog kvantnog vakuuma, oko galaksije takođe postoji. Što smo dalje od centra galaksije, to je veća količina kvantnog vakuuma i zato je gravitaciono polje mnogo jače nego što inače može da bude.
Dakle, tačna je i naša teorija gravitacije i standardni model fizike čestica i polja. Greška je u tome što, po meni, ne treba dodavati tamnu materiju i energiju i modifikovati teoriju gravitacije. Treba uključiti samo do sada zaboravljeni izvor gravitacije – kvantni vakuum. Po prvi put kvantni vakuum objašnjava dva naizgled potpuno različita fenomena sa jedinstvene tačke gledišta.
Kada ste predložili svoju teoriju, predložili ste i način - eksperimente kako se ona može dokazati. Što se dešavalo u međuvremenu na tom polju?
HAJDUKOVIĆ: Za testiranje treba pronaći nešto gdje moja i druge teorije daju jasno različite rezultate. Jedan od efekata kvantnog vakuuma je uticaj na orbite elektrona u atomu. Ako je moja teorija tačna, kvantni vakuum ima isti efekat i na orbite planeta. Jedan od testova mogao se sprovesti i sa Habl teleskopom, ali je Habl morao biti posvećen samo tom zadatku oko 200 dana, a niko vam neće dati to vrijeme. Predložio sam da se posmatraju orbite satelita, takozvanih transneptunskih mini-planeta. Postoji planeta UX25 koja je 40 hiljada puta manja od Zemlje i ima mali satelit. Tu bi gravitacioni efekat kvantnog vakuuma na orbitu satelita bio istog reda veličine kao i normalna gravitacija. U toj situaciji, jednostavno, ne možete a da ga ne vidite. Moj prijedlog je bio da se posmatraju orbite takvih tijela.
Da li će novi Džejms Veb teleskop, lansiran uoči početka nove godine, koji treba da zamijeni čuveni Habl, moći da obavi takva mjerenja, a da ne ugrozi svoju primarnu misiju?
HAJDUKOVIĆ: Ovaj novi teleskop će moći da radi bukvalno sve. Imaju program posmatranje i Sunčevog sistema, i galaksija i daleke prošlosti. Džejms Veb nije napravljen, za razliku od akceleratora u Cernu, motivisan nijednom teorijom. Taj projekat je pokrenut prije četvrt vijeka, i njime se želi dati što preciznija i tačnija slika kosmosa. A onda ćemo vidjeti razlike predviđanja raznih teorija.
To sam i htio da Vas pitam. Da li će podaci koje prikupi Džejms Veb moći da dokažu neku od predloženih teorija?
HAJDUKOVIĆ: Da, tako je. Pri čemu, da bi se neka teorija definitivno potvrdila ili odbila, vjerovatno će biti potrebna tri eksperimenta. Bilo bi veoma dobro i da se 2025. godine, bez kašnjenja, pojavi zemaljski teleskop koji će moći isto to da radi što i Džejms Veb iz kosmosa. Onda bi, do kraja decenije, vjerujem morali da imamo novu naučnu revoluciju bez obzira što će to biti. Može se desiti da posmatranja pokažu da nijedna od tri teorije nije tačna. I to je moguće.
Kakva bi bila praktična primjena tih novih saznanja?
HAJDUKOVIĆ: Gledajte, tehnologija današnjice je nauka od prekjuče. Nauka prošlosti. Ljudi su danas zadivljeni tehnološkim, a brkaju ga sa naučnim progresom. Mi smo u stvari, sa naučne tačke gledišta, u najvećoj krizi u istoriji nauke. Čini mi se da nikada nije bilo toliko malo imaginacije i kreativnosti. Tehnološki napredak nam stvara iluziju da napreduje i nauka. Međutim, nauka je mnogo poetičnija od tehnike. Nauka je radoznalost radi radoznalosti, a ona nažalost posljednjih 40 godina praktično ništa nije napredovala. Nauka je najveće ostvarenje ljudskog uma i temelj svake civilizacije uvijek kada su njen motiv ljubav prema njoj samoj i čovječanstvu. Sa druge strane, imali smo bezbroj primjera u istoriji da ljubav prema nauci i čovječanstvu nijesu bili osnovni motiv. Tada prema nauci imamo pravo da budemo i skeptični.
