Ima Crna Gora mnoge važnije godišnjice (i teme!), ali evo skromno pominjem jednu s margine, stogodišnjicu. Jelena Savojska, Jelena Petrović-Njegoš (Elena di Savoia) stigla je na ovaj svijet na Cetinju 1872. Napustila ovaj svijet u Montpellieru 1952. Ali, pomenuo sam stogodišnjicu. Tiče se Jelene, ali i jedne haljine. Zapravo, u pitanju je ženska narodna nošnja, ali ću je u ovom tekstu, da ne duljim, pominjati riječju: haljina.
Danas je u muzeju 800 kilometara zapadno od Crne Gore. Mjesto je to gdje u kafani na pitanje „Koje pivo imate“ konobar nabraja „Žuja, Karlovačko i domaće“. Ko naruči domaće, dobije Nikšićko.
Gdje je to, dakle, 800 kilometara od Crne Gore, Nikšišćko pivo „domaće“?
U Peroju. U Istri. Desetak kilometara od Pule. Kamo su prije 365 godina stigli Crnogorci. Posljednjih nekoliko godina svake zlatne jeseni sam na nekoliko dana u Fažani (s pogledom na Brione) i obavezno svratim u obližnji Peroj. Te se sretnem sa Nikolom Škokom koji se brine o „naslijeđu crnogorske zajednice“. Da sam novokomponovano pretenciozan, rekao bih: susreti su nam postali tradicionalni.
„Mi smo opstali kao Crnogorci vjerovatno jer smo bili jedno malo ostrvo u okruženju Italijana“, kazuje mi Škoko.
Ne govorimo o političkim aktuelnostima domovine. Govorimo o njegovoj sakupljačkoj strasti. Čak oko 130 primjeraka Gorskog vijenca je sakupio, uključujući japansko i kinesko izdanje. Japansko i kinesko!
Ipak lamentira: najmlađi član društva Crnogoraca u Puli star je 75 godina .
A ove, 2022. godine, mala crnogorska zajednica Peroja je zbog nečega naročito ponosna.
U Peroj se nakon dugog stranstvovanja vratila stara crnogorska ženska nošnja. Da, kao što rekoh, skratim: haljina.
Vratila se iz Italije. Gospođa Elizabeta Baiochi poslala je haljinu iz Rima. Nema je na koga prenijeti. U obitelji se prenosila na kćeri, a kako ima dva sina, odlučila je pokloniti je muzeju. Posredovala je obitelj Trento, koja je u prvom rodu s Elizabetom.
“I hvala im što se nošnja na kraju vratila u selo iz kojeg je i potekla”, govori Škoko.
Staklena vitrina je spremna da dočeka bogato izvezenu bluzu i maramu, te zelenu haljinu od grubog i teškog sukna. Tri su generacije žena koje su je, prije no je otišla iz Peroja, nosile: zna se da je pripadala Stani (Anastasiji) Vučetić, Elizabetinoj baki rođenoj 1897. udatoj Trento.
Škoko je siguran da je nije izradila Stana, nego neko prije nje. Tvrdi se da je stara bar 150 godina. Društvo “Peroj 1657” među bogatom seoskom ostavštinom čuva i dijelove druge nošnje za koju se vjeruje da je bila stara najmanje 180 godina. A zanimljiva je pretpostavka i da su perojske nošnje zapravo puno starije. I da su direktna poveznica sa Crnom Gorom iz koje su Perojci mletačkim brodovima stigli 1657. godine.
Povijest sela u 19. stoljeću dobro je dokumentovana, ali nema pomena o tome da su se nošnje izrađivale u novom zavičaju. Jer, da jesu, sigurno bi ih puno više bilo sačuvanih. I među brojnim fotografijama iz tog doba teško je naći neku koja prikazuje ženu u nošnji. Jedna od rijetkih, s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, izložena je u Domu Društva “Peroj 1657” te prikazuje baš kunjadu Stane Trento-odjevene u nošnju samo za tu prigodu.
“Nošnja na fotografiji ima i traveršu, dok ova iz Rima nema. Traverše su bile od laganijeg materijala, lakše je propadao i traverše su se mijenjale”, kaže Škoko.
Slušam, ne razumijem ni šta je traveruša ni kunjada… ali mi prija zvuk ovih riječi.
Nošnju je opisala i etnologinja Jelka Radauš Ribarić u djelu “Ženska narodna nošnja u Istri”. No, ovu, iz posjeda Elizabete Baiochi, ona nije mogla vidjeti s obzirom da ju je Stana Trento udajom odnijela iz sela puno, puno ranije. Uzgred, po jednu staru žensku nošnju perojskih doseljenika iz Crne Gore čuvaju muzeji u Zagrebu i Pazinu.
Crnogorska nošnja koja se danas koristi u folklornim prigodama, ne odgovara nošnji doseljenih Crnogoraca, s obzirom da su stari zavičaj napustili davno prije standardizacije narodne nošnje.
Zato ovaj sačuvani primjerak predstavlja pravi raritet. Možda neka analiza potvrdi da je tkanina stara baš 365 godina! Eh!
Stariji mještani se ne sjećaju da se ova raritetna haljina ikada nosila u dvadesetom stoljeću. Dok je bila u Peroju rijetko se vadila iz ormara, čak se ni za svadbe nije koristila. Čuvala se kao relikvija. Nosila se tek u jednoj iznimnoj prilici. A ta je ona povodom koje i pominjem stogodišnjicu. To jest kada je nekolicina žena iz Peroja otišla u posjet talijanskoj kraljici Eleni od Crne Gore. Bijaše 1922. godina. Te je jedna od tih žena obukla tu dragocjenu haljinu.
Imao bih još mnogo pričati o Peroju kojeg, gle, nalazim i jednom neobičnom dnevničkom Krležinom zapisu (s pogledom na Brione), to kako se “djevojka iz Peroja udala i otputovala”. Imao bih još, ali mi se kao završnica mog jesenjeg izleta u istarski, a crnogorski Peroj, zgodnom čini rečenica iz romana jednog evropskog pisca:
“Domovina je kutak zaštićenosti, to je mjesto gdje si siguran u govoru, u osjećajima, čak i u šutnji siguran”.
Baš sam se toga sjetio dok sam u Peroju sjedio sa Nikolom Škokom. Pijuckao žestinu. Jer, da prosti “domaće”, ja ljubitelj piva nisam. Niti se u ženske haljine razumijem. Ali sam o priču o ovoj sa uživanjem slušao.
