Petočlano vijeće sudija Vrhovnog suda Radojke Nikolić, Ranka Vukića, Tatjane Ljujić, Jelene Čabarkape i Katarine Đurđić odbilo je kao neosnovanu reviziju barske kompanije za sanitarnu i ekološku zaštitu Hemosan, koja od države nije uspjela da naplati 616,7 hiljada eura za saniranje posljedica djelimičnog potonuća broda „Meksiko“ koje se u nekadašnjem brodogradilištu u Bijeloj desilo prije 16 godina.
Ugovor
Tužbom su, pored Vlade, bili obuhvaćeni i Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Uprava za pomorsku sigurnost i upravljanje lukama Bar (UPSUL) sa kojim je Hemosan, prije havarije broda „Meksiko“, sklopio ugovor o saradnji radi otklanjanja posljedica zagađenja od ulja, mazuta i naftnih derivata na njihov poziv. Ugovor je, kako se navodi u sudskim spisima, predviđao obavezu Hemosana da se odmah odazove u slučaju zagađenja mora po nalogu UPSUL-a, a bilo je predviđeno i da se, ukoliko ne uspije od zagađivača, naplati iz za to predviđenog fonda.
U sudskom postupku je utvrđeno da je UPSUL 10. avgusta 2007. godine naložila Hemosanu da započne otklanjanje posljedica zagađenja mora izazvanog izlivanjem ulja, mazuta, nafte i nečistoća iz mašinskog dijela broda „Meksiko“. Taj posao Hemosan je obavljao od 11. avgusta do 6. septembra, za šta je fakturisao 687 hiljada eura, sa čim se UPSUL, potpisom odgovornog lica, saglasio, ali račun nikada nije plaćen. Na osnovu mišljenja vještaka ekološke struke i zaštite životne sredine o sprovedenim radovima i njihovoj vrijednosti, Hemosan je tužbeni zahtjev smanjio za 70 hiljada eura, odnosno precizirao tužbeni zahtjev na 616,7 hiljada eura. Sve sudske instance bile su stava da je ovo potraživanje zastarjelo, imajući u vidu da je od dospjeća fakture do podizanja tužbe proteklo 12 godina, zbog čega su i Apelacioni i Vrhovni sud potvrdili prvostepenu presudu Privrednog suda koji je odbio ovaj tužbeni zahtjev.
NIKO NE DA PARE
Ovom postupku prethodilo je više njih, između ostalog i bezuspješan pokušaj Hemosana da se naplati od grčkog vlasnika broda Seaview Shipping S.A, Jadranskog brodogradilišta Bijela u stečaju i države. Kao neosnovani su odbačeni njihovi navodi da je rok zastarjelosti prekinut tom parnicom iz 2011. godine, imajući u vidu da je i ona pravosnažno izgubljena. Prvostepeni sud je u dva navrata usvajao tužbeni zahtjev u tom sporu, ali je Apelacioni sud prvi put, kao preuranjen odbacio zahtjev prema državi, a drugi put preinačio presudu odbivši tužbu i prema Grcima i brodogradilištu zbog nedostatka legitimacije, imajući u vidu da nije tražena naknada ugovorne štete, već za obavljene radove.
To što se Hemosan u tom postupku nije žalio na dio presude kojom je, kao preuranjen, odbijen zahtjev prema državi, sud je ocijenio njihovim propustom zbog kojeg je i postala pravosnažna. Sudovi su ukazali da bi zastara mogla biti prekinuta u slučaju da je u sporu ostvaren uspjeh, što ovdje nije bio slučaj, odbacujući njihove navode da je dospjelo potraživanje na naplatu momentom okončanja prve parnice. Ocijenjeno je da je ugovorom bila predviđena samo mogućnost da se Hemosan pokuša naplatiti od zagađivača, te da u protivnom traži naplatu od UPSUL-a kao ugovorne strane po čijem su nalogu postupali.
Iz Hemosana su ukazivali da im je iz Apelacionog suda predočeno da su od države mogli tražiti naplatu samo ako se nijesu naplatili od brodara, navodeći da su zbog toga i tužili grčkog vlasnika, brodogradilište i državu. Zato, kako su tvrdili, nijesu ni mogli ranije da pokrenu ovaj spor, a kako je ranija presuda bila pravosnažna tek u maju 2019, smatrali su da im je rok zastare počeo teći tada. Sud je takve navode odbacio, imajući u vidu raniji pokušaj naplate od države koji je rezultirao pravosnažnom presudom da je takav zahtjev preuranjen.
Havarija
Brod „Meksiko“ je bio u Bijeloj na remontu, a prema riječima tadašnjeg direktora brodogradilišta Stanka Zlokovića, za djelimično potonuće odgovorna je posada, koja je tokom jakog nevremena ,,neracionalno i panično prepumpavala teret balastnih voda“. Kazao je da su sat i po pokušavali da spasu brod ne javljajući nikome iz brodogradilišta. Vraćanje broda u siguran položaj trajalo je dvadesetak dana. Spor je okončan poravnanjem, pa se brodar obavezao da plati brodogradilištu 100 hiljada dolara i preda brod u svojinu, koji je kasnije država prodala za 755 hiljada eura.
