Više je od tri decenije otkako starina Radovan Vučinić ne briše maramicom rosu sa bronzanih bista svoje troje đece - Milice (1922-1943), Đorđija (1918–1942) i Boška (1919-1943). Preminuo je u 99. godini 10. februara 1991, pa ne ,,razgovara“ sa svojom đecom, kako je to činio od 1973. godine kada su biste postavljene u dvorištu ispred zgrade Doma studenata i učenika u Nikšiću „Braća Vučinić“.
Rodbina i prijatelji su ga tješili, a on bi im odgovorio da njemu utjehe nema.
"A zar i može biti utjehe kad se izgube sinovi i šćer?! Ostaje mi vječna tuga, ali i dug da im ostanem dostojan roditelj. Da ih ničim ne natrunim! Ostaje mi da što čistije i čestitije živim za njihovo djelo. Poruka i žrtve njihove generacije živjeće kao što živi i žrtva Isusova iz onog davnog vremena. I u svojoj nesreći, ja sam mojoj đeci zahvalan. Zahvalan što ne moram kriti da sam ih imao, kao što to moraju činiti oni nesretni očevi čiji sinovi nestaju u službi osvajača i tuđina", prenio nam je ovih dana Radovanove davnašnje riječi njegov dugogodišnji prijatelj Slobodan Bato Mirjačić, predsjednik UBNOR-a i antifašista Nikšića.
Ranjena gromada
Kaže da je Radovan Ivov Vučinić bio istinska ljudska gromada koja je uspravno hodala kroz život, ratnik, borac i pobjednik iz svih oslobodilačkih ratova što ih je Crna Gora vodila u XX stoljeću. Radovan je bio čovjek među ljudima, junak među junacima, gorostasna figura u junačkom epu o Crnogorcima.
"Radovan je bio istaknuti borac pod komandom Blaža Boškovića, Janka Vukotića i Petra Martinovića jednom riječju tamo gdje su se vodile presudne bitke Crnogoraca. U Prvom i Drugom balkanskom ratu, u Prvom svjetskom ratu iz svih borbi izlazio je bogatiji za neko ratno odlikovanje, medalju i priznanje, a unapređenja su se ređala. Proveo je dvije godine kao komita po crnogorskim gudurama gledajući dolje na drumove. Nezadovoljan rezultatima ujedinjenja i najvišim ratnim počastima koje mu je odala novostvorena država, posebno politika njene vlade, Radovan na prvim izborima glasa za opoziciju, i tako je razmišljao sve do 1941. godine", ispričao je Mirjačić.
Sa suprugom Božanom, rođenom Kovačević, izrodio je četvoro đece. Ubrzo su mu umrle supruga i najstarija šćerka Vukosava. A troje djece Boško, Đorđije i Milica, od rane mladosti prihvatili su napredne ideje i svrstali se pod zastavu Komunističke partije. Među prvima su zapalili ustaničku vatru 1941. i sami ,,izgorjeli“ u ognju Narodnooslobodilačkog rata i revolucije, sa nadom u pobjedu i s vjerom u slobodu. Njihove biografije zapisane su mastilom zrelim u krvi kojim se i pišu priče za dolazeće naraštaje i istorijske čitanke.
Iako nije učila gimnaziju, u Miličinim rukama – uz obavezni pribor za vezenje i pletenje – ređale su se popularne brošure o SSSR-u, o borbi omladine za mir... Pa, u skojevskoj družini Laza, Župe i Dragovoljića, Džek Londonova „Gvozdena peta“, Trevenov „Mrtvački brod“... i ponekad u „devet jama skriveni“ ilegalni listovi „Mladi komunist“, „Proleter“, „Srp i čekić“ i omladinski listovi „Novi srednjoškolac“, „Zora“... uz učitelje Boška i Đonu koje su njena mladalačka znatiželja i žudnja za učenjem stalno zapitkivali – Milica je sve brže stasavala u omiljenu skojevku aktivistkinju, posebno među ženskom omladinom, u dolini Gračanice.
Kad bi u kasnu noć, nakon što bi ugasila petrolejku, premorena od napornog rada u kući i seoskoj prodavnici, od zbrinjavanja stoke, pranja rublja u ledenoj vodi Gračanice legla na počinak, u Miličinim ušima su poput opojne uspavanke odzvanjali stihovi, koje je pjevala sa Darom Čokorilo, Milevom Lajović, Olgom Golović, Milojkom Tomić, Vjerom Kovačević i Darom Kostić, s pješivačkim, gornjepoljskim i grahovskim omladinkama.
Vaspitavani na najboljim tradicijama svoje porodice i crnogorske heroine, prenosi nam Slobodan Bato Mirjačić, Radovanova đeca Boško, Milica i Đorđije, ,,zapaljeni“ vječnim idejama revolucionarnog mijenjanja društva, ostali su na crvenim koracima naše borbe i revolucije, kao vječna straža. I oni su kao i hiljade njihovih vršnjaka pred rat u Nikšiću recitovali Jesenjinove stihove: „Još ne želim ja umrijeti, dok se zemlja ne zatrese“. A kada se zemlja zatresla, našlo se neočekivano mnogo ne samo muških, nego i djevojačkih prsa koja su prkosno stala pred neprijateljske kuršume. Crna Gora je uvijek skupo plaćala svoje vjerovanje da je ljudski život jeftiniji od metka, a olovo skuplje od zlata...
Zakletva na grobu
Sve troje Radovanove đece od početka ustanka ispoljavalo je hrabrost i odlučnost. Boško je bio daroviti pisac, raspop, plemeniti čovjek i partijski radnik, borac britkog pera i jakog plotuna, ponos Pete proleterske brigade i vječiti huk Sutjeske na kojoj je junački pao. Đorđije – Đona bio je student prava, gromolomnik i bundžija, ratnik bez uzmaka u čijim grudima je bilo mnogo hrabrosti i ostalo u posljednjem jurišu. A Milica je ostala heroina među dičnom braćom.
Đorđije je poginuo prvi, u žestokom boju blizu Lijeve Rijeke, u kojoj su se istakli njegovi brat i sestra.
"Milica je uzela bratovu pušku, poljubila je i zaklela se na njegovom grobu: „Produžićemo borbu i osvetićemo te“. Od tada je ona još neustrašivije jurišala u svim borbama koje je vodila njena jedinica. Naročito se istakla u poznatim okršajima od 22. jula do 22. avgusta 1942. godine u proboju Pete brigade pravcem Vrbnica – Prozor, na Trebičini, Treskavici i Zabrđu gdje je Prvi bataljon u nezadrživom jurišu razbio njemačke jedinice i zasjede. Milica je bila i u Krajini i u Centralnoj Bosni u prvim borbenim redovima", prenosi nam Mirjačić.
Iako Milica nije poginula u jurišu, već u koloni čete kod Nevesinja u martu 1943. godine, ostalo je zapamćeno da je neprestano jurišala, pa i u trenutku pogibije, čitavim bićem i junačkim srcem.
Takva je bila đevojka – narodni heroj Milica, bolničarka, borac i bombaš, dostojni saborac svoje ponosne i hrabre braće, jedna od devet Crnogorki koje su odličje heroine zavrijedile u potonjem ratu.
Tri mjeseca nakon sestre, poginuo je i Boško, u Bici na Sutjesci.
Skoro dvije decenije Radovan je brisao rosu sa bronzanih figura svoje izgubljene sreće. Utjehu nije našao, a smiraj jeste nakon vijeka života, u februaru 1991. godine otkad su zajedno na gradskom groblju u Nikšiću. Uz vječne rane, odužio je dug - ostao je dostojan roditelj troje đece koji su herojski dali mlade, junačke živote za slobodu naroda.
Junaku rane ne smetaju
Boško - Božo, stariji sin Radovanov, bio je očev ljubimac. U više prilika Radovan je govorio – da je imao deset sinova pa da su mu svi poginuli, ne bi ih žalio koliko Boška – zapisano je u knjizi ,,Peta proleterska crnogorska brigada“ u tekstu Milinka Đurovića i Milisava Raičevića.
"Boško je bio vrstan agitator i masovik u redovima omladine, a i stariji ljudi su ga veoma poštovali. Stoga je partijsko rukovodstvo za nikšićki srez odlučilo da ga ostavi za rad na terenu poslije odstupanja naših snaga u Bosnu juna 1942. godine. Dobro su poznati izuzetno teški uslovi rada u to vrijeme na okupiranoj teritoriji u Crnoj Gori, naročito zimi 1942-1943. kada je gotovo polovina naših drugova ilegalaca u srezu nikšićkom stradala. Progoneći naše drugove, četničke bande su ušle, po ko zna koji put, u trag i grupi u kojoj je bio i Boško. Sedmog januara 1943. opkolili su ih u Risjem Dolu dok su se, okupljeni, grijali oko tek naložene vatre. Četničke bombe i puške su zapraštale. Bili su odmah teško ranjeni Muarem Asović i Boško Vučinić", citat je iz ,,Pete proleterske crnogorske brigade“.
Boško je kasnije liječen u bolnici u Podgorici, a njegova neodoljiva želja da s puškom u ruci i s drugovima nastavi borbu učinila je gotovo nemoguće – otisnuo se u bjekstvo 16. marta 1943, u bolničkom rublju i bos, s još otvorenom ranom.
"Vratio se svojim drugovima i borbi. ,,Osjećam se kao da sam ponovo rođen“, pričao je kada se povezao s drugovima. Liječili su ga i izliječili partizanski ljekari i osposobili za nove zadatke. Bio je neizmjerno radostan", zapisali su autori Đurović i Raičević.
Ali nije dugo trajalo to radovanje, jer je počela najkrvavija i najslavnija - Bitka na Sutjesci.
"Opet je prekinut rad naših partijsko-političkih radnika, među kojima se isticao i poletni Boško Vučinić Raspop. On se priključio Petoj brigadi i njenom proboju preko Sutjeske. Nije se vratio. Poginuo je 16. juna 1943.godine. Prekinut je borbeni i revolucionarni put istaknutog borca našeg oslobodilačkog rata i revolucije, koji je svim srcem i umom živio i borio se za slobodu i dobro svog naroda", navedeno je u knjizi ,,Peta proleterska crnogorska brigada“, uz podsjećanje da je o pogibiji tog hrabrog borca pisano u knjizi ,,Oni su ponos domovine“ pod naslovom ,,Junaku rane ne smetaju“.
Neustrašivi Đona puškonoša
"Đorđije - Đona bio je vatra živa. Fizički razvijen i snažan, veoma živahan, oči mu se sjaje i čini ti se, kada raspravlja, da iz njih vatra sijeva. Imponovao je svojom odlučnošću i hrabrošću. Njegov nivo znanja bio je znatno skromniji od Boškovog, ali zato hrabrost, odlučnost, čak prenagljenost i plahovitost bile su kod njega naročito izražene. Za njega se bez pretjerivanja može reći da je bio neustrašivi borac, pravi puškonoša", zapisali su Milinko Đurović i Milisav Raičević u knjizi ,,Peta proleterska crnogorska brigada“ (Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1972).
Žalost za bratom
"Milica, tek prispjela djevojka, rođena 1922, radila je u kući, pomagala svojoj maćehi Ljubici. Nije se, takoreći, odvajala od kuće. Otac Radovan, strog prema svima, a naročito prema Milici, svoju je djecu brižljivo pazio i volio. Uspio je da kod njih odnjeguje primjerno poštenje, skromnost, ponos i dostojanstvo i druge ljudske vrline", zapisano je u knjizi ,,Peta proleterska crnogorska brigada“.
Jednom se na partijskom sastanku diskutovalo o Milici; sve je bilo u redu i odlučeno je da se na sljedećem sastanku primi u Partiju, te je rečeno da neko od drugova treba da razgovara sa njenim ocem.
"Ukratko, trebalo je spriječiti da ovaj strogi roditelj ma i malo posumnja u ponašanje svoje kćerke. Dogovoreno je da s njim o tome razgovara Milisav Raičević. Milisav je s Radovanom otvoreno i lijepo razgovarao, objasnio mu naše shvatanje i poglede o moralu i drugarskom, poštenom odnosu prema ženama i značaju njihovog učešća u borbi. Radovanu su se dopali naši nazori i složio se sa njima", citat je iz knjige.
Milica je bila skromna i stidljiva, a od Đonine pogibije rijetko bi zaigrao djevojački osmijeh na njenom licu. Pritiskala je tuga za bratom. Razigrala bi se samo u jurišima i okršajima, a za podvige u borbama proglašena je narodnim herojem.
