Ne bez razloga trebali bismo se pitati šta je današnji duh vremena i čega je on izraz. Očito da nije malo toga što bi bilo podvedeno pod odrednicu duh vremena. Valjda je tako bilo u svakom vremenu, pa bi i ovo današnje često trebalo odgonetati svoj duh, to ne bez razloga problematično pitanje.
Ravnodušnost, doba nadzora i ugrožene privatnosti, svijet mašina, doba postistine i postdemokratije, postmedija, standardizacija mišljenja, nove normalnosti i virtuelne realnosti, konzumerizma i populizma, hibridne manipulacije, vještačke inteligencije, što zbirno i fenomenološki konstituiše POSTČOVJEKA 21. vijeka. Njega je donio taj novi duh vremena koji ubrzano na raznim socio - kulturološkim nivoima dokida tek rijetke ostatke sada skoro već zaboravljenog duha nekog tradicionalnog i čovjeka i vremena.
U knjizi „Strah od beznačajnosti - u potrazi za smislom u 21. vijeku“, psihijatar Karlo Strenger piše o Homo globalisu, vrsti novog čovjeka, nastalog posljednjih par decenija, koji vodi sve beznačajniji život.
Razloga, a u duhu zadate teze o duhu današnjeg vremena je mnogo - konformističko urušavanje vrijednosti, gašenje i gaženje moralnih i intelektualnih ideala, pasivnost, sveprožimajuća manipulacija hibridnih medija, vladavina digitalnog nadzora, samo su neki od negativnih fenomena podsticajnih za konstituciju današnjeg duha vremena i u njemu beznačajnosti čovjeka. U ovom duhu filozof Kornelijus Kastorijadis, kritikujući besmrtni kapitalizam, u knjizi, „Uspon beznačajnosti“ (1999) naveo je društveno političke procese koji će dovesti do beznačajnosti, ističući da će krupnim korakom biti zgažena "sloboda mišljenja i djelovanja" nazivajući kraj prošlog vijeka mamurlukom. Ovim hoćemo kazati da homo globalis poništava samu suštinu slobodnog kritičkog mišljenja i slobodnog čovjeka.
Današnja, postmoderna stvarnost, ma šta god to za nas pojedinačno značilo, dominantni je odraz medijsko-konzumerističko-manipulativnog konstrukta koji otupljuje kritičko misaoni aparat homo sapiensa današnjice.
Nova značenja, nove nametnute vještačke potrebe zadatih tačaka konzumerizma potiru aktuelnost stvarnih i dominantnih civilizacijskih potreba i pitanja slobode i slobodnog promišljanja današnjeg čovjeka. Tek kroz konzumeristički model nametnute tzv. udobnosti sve se razmjenjuje i mijenja na način gdje su pitanja vrednosnog poretka i opštečovječanskog smisla suvišna i tek trivijalno u banalnosti površna.
No, nije li u najširem diskursu ovog pitanja cilj neke indoktrinacije efekat potčinjavanja? Posebno je pitanje da li se ljudi danas kritički odnose prema realnosti u kojoj žive, te da li je i zašto ne mijenjaju ili se bespogovorno uklapaju u zahtjeve neoliberalnog društva efikasnosti, fleksibilnosti, prilagodljivosti kao modusa - uslova najšireg postojanja. Kazali bismo da problematizovani duh vremena traži i slavi trijumf poslušnog pojedinca, tog homo globalisa koji ne pita i ne sumnja.
Ambicija teksta, znači, fokusira se i u duh vremena, propituje elemente koji generišu savremenu fenomenologiju "sreće" kao izraza konzumerističke udobnosti, euforije, spektakla zamjenjujuće i obmanjujuće stvarnosti, u okviru koje se crtaju i generišu profili poželjnog homo consumensa.
Konačno, unaprijeđeni softveri počivaju na modelima ponašanja na bazi megapodataka izvučenih iz medija, društvenih mreža i tematskih istraživanjao kretanju osjećanja i mišljenja unutar stanovništva, koji se potom koriste za razne propagandne kampanje i socio psihološke operacije. Onda, pitanje, u čemu je razlika u prodaji političkog ili nekog trgovačkog proizvoda. Tačka susreta je u onom, ne pitati, ne sumnjati u ispravnost i "kvalitet" proizvoda, već dobrovoljno pristati i biti - rob potrošač.
Zato, ne slučajno, naprotiv, sve je više istraživača u društvenim naukama čiji je cilj pratiti ljudsko ponašanje koje ukazuje na određene pravilnosti uočene u društvima, koje će se pretvoriti u algoritam. Je li, baze podataka, iskustva govore, sve više opredjeljuju ishode političkih izbora.
Današnja, postmoderna stvarnost dominantni je odraz medijsko-konzumerističko-manipulativnog konstrukta
Opet je riječ, i u politici, trgovini i društvu, o dobrom pakovanju. Tek, bilo kako ovu stvar posmatrali, ne možemo okretati glavu od stvaranja novog svijeta baziranog na inženjeringu sociokulturnim podacima, kao modaliteta manipulisanja i upravljanja stanovništvom.
Konačno, homo globalis, kao kreirani izraz svojstava, moći, alata konvergentnih tehnika današnjeg doba, sve više gubi društvenu funkciju individualnog postojanja. Uostalom, to je i posljedični rezultat globalnog duha vremena u kojem države sve više i sve dobrovoljnije postaju ekspoziture korporativnog interesa. Korporacija - država. Zašto se onda truditi (iako je takvih sve manje) u trazenju odgovora na pitanje otkud nepremostiva socio-kulturološka migracija nekadašnjeg Građanina ka Homo globalisu ka potrošaču ili tek pukom korisniku svih instant rješenja - definicija "željene" stvarnosti.
U takvoj tzv. stvarnosti političkog populizma i tehnološkog determinizma bezalternativosti i neoliberalnog poretka tržišta slabi kritičko-misaoni potencijal homo globalisa za koga svijet (p)ostaje tek surova i sirova spektakl datost, kojoj on, bez obzira na sve, hrli u susret, njemu se (pre)daje, ne pitajući ni ko je on niti kakav je to svijet, naivno misleći i gledajući kroz optiku raznih mreža da je to najbolji od svih svjetova.
I, eto homo globalisa. I, eto željenog i modeliranog Postčovjeka današnjice.
