- Navijačka grupa može da se okupi i da održava snažnu vezanost ne samo oko sportskih ciljeva i ideala nego i oko drugih stavova i vrijednosti koji će grupni identitet činiti još snažnijim i trajnijim. Tako se i neprihvatanje ili mržnja prema ljudima sa homoseksualnom orijentacijom može uspostaviti kao zajednička ’vrijednost’ ili kao test jačine pripadanja i odanosti grupi“, kaže u razgovoru za Portal Analitika poznata crnogorska psihološkinja Anđa Backović.
Nekoliko osoba, za koje se opravdano pretpostavlja da su članovi navijačke grupe Varvari, napalo je prije tri dana reditelja Danila Marunovića, glumca Todora Vujoševića i novinara Mirka Boškovića. Marunović je reditelj prvog crnogorskog spota koji afirmiše prava LGBT populacije “Mi smo dio ekipe”, u kojem je jedan od glumaca bio i Todor Vujošević. Bošković je bio “kriv” što se - našao u njihovom društvu.Sagovornica Portala Analitika precizira da svaka grupa navijača nije homofobična, odnosno – da nije homofobičan svaki pripadnik takvih grupa i organizacija. „Međutim, činjenica je i to da sama pripadnost grupi - a posebno onoj koju povezuju snažne emocije i snažna identifikacija sa grupom - kod nekih osoba jako smanjuje ili sasvim ukida individualnu odgovornost, kritičko razmišljanje i racionalnost. To je onaj dobro poznati fenomen ’mi mišljenja’ u grupi ili masi, kada se vlastiti stavovi i uvjerenja izdaju u korist pripadanja grupi. U takvim grupama, teško je biti Ja“, kaže Backović.
ANALITIKA: Ne zalazeći u djelovanje i prirodu navijačkih grupa na ovim prostorima, što su one sve predstavljale tokom ratnih godina, možete li objasniti vezu između homofobičnosti i navijačkih organizacija? Ima li veze između homofobičnosti i činjenice da su to, ako ne ekskluzivno, onda dominantno muške organizacije?
BACKOVIĆ: Svaka grupa navijača nije homofobična ili nije homofobičan svaki pripadnik takve grupe. Međutim, činjenica je i to da sama pripadnost grupi, a posebno onoj koju povezuju snažne emocije i snažna identifikacija sa grupom, kod nekih osoba jako smanjuje ili sasvim ukida individualnu odgovornost, kritičko razmišljanje i racionalnost. To je onaj dobro poznati fenomen „mi mišljenja“ u grupi ili masi, kada se vlastiti stavovi i uvjerenja izdaju u korist pripadanja grupi. U takvim grupama, teško je biti Ja.
Kada su navijačke grupe dominantno muške, očekivano je da će jedan od faktora još snažnijeg povezivanja članova biti izraženi mačizam, koji tada ima funkciju da dodatno pojača grupni identitet, ali i da svakom članu grupe ponudi nešto za jače vezivanje, a što se smatra poželjnom osobinom članova te grupe. Naravno, samo pripadanje muškoj grupi neće nas učiniti „muškijim“, ali je i to dio mišljenja karakterističnog za psihologiju mase, posebno kada grupe čine mladi, koji još uvijek nijesu formirali jasan identitet ili se ne osjećaju dovoljno komotno u onom što trenutno jesu. Dakle, prenaglašeno insistiranje na „muškosti“ ili mačizmu može biti samo oklop ili znak po kojem neka grupa želi da dodatno pojača svoju prepoznatljivost, lojalnost članova grupi i da se razlikuje od ostalih.
Radi boljeg razumijevanja teme, valja reći da homofobiju i homofobično ponašanje treba sagledati u svjetlu nekih osobina ili sklonosti koje nas, u manjoj ili većoj mjeri, karakterišu kao ljudska bića. Prije svega, skloni smo da kod drugih obezvređujemo, mrzimo i napadamo upravo one osobine ili ponašanja koja ne volimo ni kod sebe samih, samo što toga najčešće nijesmo svjesni ili to negiramo i odbacujemo – kao da nam nimalo ne pripada.
Skloni smo i da svoje unutrašnje konflikte, u nemoći da ih riješimo, projektujemo na druge osobe u okolini i prema njima usmjeravamo neprijatna osjećanja i agresivne postupke. Ako ih još doživljaamo i kao značajno „drukčije“, utoliko gore po njih.
ANALITIKA: Otkuda ta veza navijačkih grupa sa homofobičnim ekstremizmom, dakle, nečim što na prvi pogled nema nikakve dodirne tačke sa njihovom svrhom postojanja, podrške sportskom klubu?
BACKOVIĆ: Navijačka grupa može da se okupi i da održava snažnu vezanost ne samo oko sportskih ciljeva i ideala, nego i oko drugih stavova i vrijednosti koji će grupni identitet činiti još snažnijim i trajnijim. Tako se i neprihvatanje ili mržnja prema ljudima sa homoseksualnom orijentacijom može uspostaviti kao zajednička „vrijednost“ ili kao test jačine pripadanja i odanosti grupi. U navijačkoj grupi uvijek postoji i ona osoba koja je lider i kojoj polazi za rukom da uspostavi jednu vrijednost kao grupnu i učini da je ostali prihvate.Navijači se snažno identifikuju sa svojim fudbalskim klubom i jedni drugima su važni za postizanje ciljeva. Sasvim je prirodno da navijači sa svojim klubovima dijele ideale, ciljeve, očekivanja, pa i sistem vrijednosti. Ako navijači jasno manifestuju homofobične stavove i ponašanje, oni šalju i jasnu poruku sportistima što od njih očekuju i kakvi treba da budu, da bi ih zadržali kao navijače. Naravno, u osnovi toga je i jedan manje vidljiv motiv: navijači očekuju da klub, svojim ugledom i popularnošću, bude potvrda njihovom homofobičnom stavu i da takav stav onda bude još jače podržan i afirmisan. Srećom, to očekivanje klub i ne mora da ispuni. Štoviše, danas postoji mnogo klubova u kojima su vrhunski sportisti istovremeno i pripadnici gej populacije. Homofobični navijači u tim slučajevima znaju i da „zažmure na jedno oko“, samo ako se postižu vrhunski rezultati.
ANALITIKA: Ima li u konkretnom slučaju - kada je riječ o navijačkoj grupi Varvari - kopiranja matrice sa navijačkim grupama iz regiona, od kojih su se neke istakle po svojem djelovanju prema gej aktivistima tokom održavanja parada u nekim regionalnim centrima, od kojih su najekstremnija ponašanja pokazana u Splitu i u Beogradu?
BACKOVIĆ: Navijačke grupe, koliko god da su specifične i originalne, mogu jedna drugoj da budu uzori za identifikaciju i nije neočekivano da se u tom cilju ugledaju jedne na drugu ili se imitiraju. Tako postaju još vidljivije i uticajnije na širem planu osim u lokalnoj sredini ili gradu, a i međusobno se čvršće povezuju i podržavaju.
ANALITIKA: O hrabrosti koju pojedinac dobije kada je u masi, o identifikaciji pojedinca sa masom, dosta je toga rečeno. Ali, u podgoričkom slučaju imamo situaciju da je agresija usmjerena ne prema pripadnicima gej populacije, već prema onima koji su promovisali njihova prava.
BACKOVIĆ: Poznato je da posljedice homofobije ne pogađaju samo pripadnike gej populacije, već i sve one koji su im bliski ili na bilo koji drugi način podržavaju njihova prava i način života. To je dodatna alatka u svakom diskriminatorskom ponašanju – zaplašiti i sve ostale koji se opažaju kao smetnja ili prepreka diskriminaciji i koji nastoje da štite diskriminisane osobe ili grupe!
Mržnja i agresija koje se ispoljavaju prema njima najčešće nijesu nimalo slabije ili prikrivenije od ponašanja prema osobi koja se diskriminiše. Uz to redovno ide i stigmatizovanje ovih osoba – one počinju da bivaju „obilježene“, kako bi se natjerale da odustanu od pomaganja i štićenja diskriminisanih. Porodice su posebno izložene pritisku i stigmi, jer se od njih očekuje da se odreknu ili da izoluju „nepoželjnog“ člana. U suprotnom, postaju i same žrtve diskriminacije.ANALITIKA: Homofobija se u dijelu medijima prikazuje kao društveno prihvatljiva, pogotovo u našim, patrijarhalnim društvima. U tome svoju ulogu imaju i crkvene organizacije, pothranjući homofobiju satanizacijom pripadnika gej populacije. Može li se reći da je homofobija predstavlja dublju mržnju i od nacionalne i vjerske, možda i zato što su „loši momci“, pripadnici drugačijeg i „drugosti“ među nama?
BACKOVIĆ: Da, različitost je u društvima koja još nijesu dobro utemeljena u demokratskim načelima i načinu života – najčešće nepoželjna, odnosno nije poželjna, na nju se ukazuje prstom kao na nešto kužno i opasno, njoj se rugamo i podsmijavamo, a zatim se na nju usmjerava mržnja i agresija.
Odnos prema različitosti, drugosti i drugačijima, za mene je suštinski i ispit urbanosti i civilizovanosti. Zar grad, po svojoj suštini, nije upravo mjesto gdje se susreću različitosti, gdje se mnogo čega dijeli, gdje mora biti mjesta i za iste i za drugačije“? I koliko naših sredina zaista može reći za sebe da dominantno imaju takav duh ili makar pokušavaju da ga grade?
ANALITIKA: Može li se reći da je homofobija predstavlja dublju mržnju i od nacionalne i vjerske, možda i zato što su „loši momci“, pripadnici drugačijeg i „drugosti“ među nama?
BACKOVIĆ: Bojim se da na to pitanje nemam odgovor.
ANALITIKA: Pratite li iskustva u drugim sredinama, na koji se način treba boriti prema homofobiji?
BACKOVIĆ: Obrazovanje, razumijevanje i osjetljivost prema različitim ljudima i različitim ljudskim potrebama – ključ je koji i prevenira i smanjuje homofobičnost u društvu. Mnoge osobe nijesu svjesne vlastite homofobičnosti, a kad to postanu – mogu da se mijenjaju. Drugim riječima, mnogi od nas ne prepoznaju da homofobičnost nije u potpunosti vlastiti izbor, već mnogo više rezultat socijalnog pritiska da formiramo stavove i usvojimo ponašanja koja od nas očekuje porodica, vršnjačka grupa, navijački klub ili pak vjerska organizacija.
Posebno je važno razvijati kod djece stavove da svi ljudi imaju ista prava, pokazivati im svakog dana u porodici, školi, medijima kako je pravo na različitost takođe ljudsko pravo i kako različiti mogu zajedno živjeti.
Kada smo sa ljudima profesionalno, porodično ili lično bliski i povezani, svaka drugost postaje nam i razumljivija i manje opasna, pa je i to način da smanjujemo homofobiju.
Poseban problem u našoj sredini je kako što ranije prepoznavati homofobičnost, posebno kada je ona latentna ili nije karakteristična samo za pojedinca nego i za institucije i kako na to efikasno reagovati.
Jednako važno je ukazivati na primjere tzv. satanizacije ili patologizacije gej populacije, bez obzira da li isti potiču od pojedinaca ili organizacija.
Gordana BOROVIĆ
