Razuđeni Vasojevići od krševite, oskudne matice Lijeve Rijeke do župne Limske doline. Neprobojni prsten moćnog Osmanskog carstva nemilosrdno je gušio svaki otpor. Ali tokovi crnogorskog slobodarstva i junaštva bujali su neprestano, nestvarno i snažno se uspinjali uz litice Komova, dok su dobroćudne, ljupke, gorske vile raznosile epsku slavu i pjesmu pobjednika, usamljenih, ratobornih Vasojevića do vrhova mitskog Lovćena.
Poput strastvenog kolekcionara koji ne pita za cijenu rariteta neprocjenljive vrijednosti, raskošni mozaik drevne crnogorske državnosti željno je iščekivao istrgnuti povijesni dragulj – pleme Vasojevića, da svojim sjajem upotpuni starovremenski đerdan gordih plemena Stare Crne Gore i Brda.
IGUMAN SLOBODARSKOG DUHA
U neprijateljskom mraku i okovima tame stoljetnih šuma, iskru slobode čuvao je glasoviti iguman Mojsije Zečević. Katkad okružen dostojanstvenom tišinom, podsjećao je na sjedokose čarobnjake iz romantičnih legendi koji žurno traže formulu spasa.
Umom narodnog mudraca i duhovnika kuražio je svoje plemenike. Brižnost za opstanak u okupatorskom okruženju i oslobodilački žar uzdigli su njegovu dalekovidost za sazdanjem državotvornog bedema. Krčeći puteve s golemim preprekama i opasnim zlotvorima, usmjerio je poglede ka Cetinju ognjištu slobode i nezavisnosti. Hrlio je u susret najmarkantnijem Crnogorcu, uzvišenog intelekta Svetom Petru Cetinjskom, darujući mu lojalnost i uživajući njegovo beskrajno povjerenje. Nesalomljivo sidro odanosti Mojsija Zečevića ukotvljeno u srcu katunskog krša kod vladara i pjesnika Njegoša, nadasve u ljubljenoj Crnoj Gori, neraskidivo utjelovljuje njihovo duboko prijateljstvo, srž na kojoj se kalemila uzajamna vjernost, istrajnost i nepokolebljivost za potpuno oslobođenje od osvajača.
Crnogorski vladari u vremenu krvavih bitaka, povjeravaju mu najosjetljivije državne tajne, koje imahu sigurno utočište u dubini njegovih patriotskih misli. Usmjeravaju ga u povjerljive diplomatske misije, koje poletno, razborito, odvažno i s uspjehom okonča, o čemu vladika Njegoš piše Hafis-agi 25. novembra 1831. godine: ,,Primio sam tvoje pismo i razumijem šta mi pišeš svaku rabotu i kako zeliš igumana Mojsija da se s tobom stane i da učiniš s njim zbor, i mi ti ga eto šaljemo kako smo ga i pređe šiljali i govorili ti: sve što ti iguman reče, to ti mi zborimo, i sve što s njim uglaviš znadi dobro da s nama glaviš“.
U čemernim danima crnogorska tvrda riječ davala je samopouzdanje i čeličnu snagu.
,,Vasojevićki zakon od 12 točaka“ moralni kodeks i običajno pravo s magičnom mišlju u objedinjavanju i jačanju nesalomljivog karaktera Vasojevića, naročito u otporu neprijatelju, jakom voljom i neugaslim zanosom kodifikovao i zastupao neumorni Mojsije Zečević od Manastira Đurđevih stupova. Čekao se još samo elitni vojskovođa da pokrene lavinu pobjeda do konačnog svanuća svijetlih majskih zora.
SILNI VOJVODA
U povijesnim prekretnicama stvaranja država i nacija, prelomnim trenucima opstanka naroda, odbrane rodne grude, plemena, kraljevina, poput gejzira prasnu u orbitu istorije granitne figure i veličanstveno obilježe blistavu epohu. Upravo takav gorostas u punom sjaju svoje izuzetne ličnosti bješe čuveni vojvoda Miljan Vukov. Poput moćnog, neustrašivog gorskog lava isprsio se ispred svih na bojnom polju.
Tradicionalni geni ratnika stvarali su damar u njegovom atletskom fizikusu, strujali njegovom rodoljubivom dušom. S nepunih osamnaest godina postaje vođa plemena. Eskalibur, riterski mač u kamenu, iz legendi opjevanog engleskog kralja Artura, kao da je osvanuo u jakoj ruci mladog i srčanog Miljana Vukova, a u drugoj ruci crnogorski, slobodarski barjak, darovan iz svetih ruku vladike Petra II Petrovića.
Zahvaljujući umnoj finoći i vizionarstvu državnika i prosvjetitelja Njegoša, pobratimstvo budućeg crnogorskog knjaza Danila i vojvode Miljana Vukova, udarilo je pečat docnijem prirodnom sjedinjenju i širenju Knjaževine Crne Gore od Lijeve Rijeke do pitome doline Lima. Podnjivljen uz rođenu braću, junake Milovana, Dmitra i Đoka, po ocu Vuku osniva porodicu Vuković, gajeći bratstveničke veze s Vešovićima tokom sudbonosnih putešestvija.
Njegovi putevi ka Cetinju, kroz turske posjede i zasjede, bjehu državotvorni, odveć smioni. Nijesu ga pokolebale ni oštre riječi pobratima knjaza Danila, izrasle iz vladarske brige da nije u mogućnosti uvijek priteći sunarodnicima na kraju svoje dične Knjaževine: ,,Predajem tebe i Vasojeviće đavolu, kad vas pomoći ne mogu“. Vojvoda Miljan Vukov s gorčinom, ali odsječno odgovara: ,,Ja sam taj đavo, koji ih primam, pa idem sa njima da dijelim dobro i zlo, a ipak ostajem s tobom i Crnom Gorom“; čvrsto uvjeren da ispisuje zadivljujuću, ratnu odiseju i vanvremensku slavnu epopeju bratstva, plemena i Crne Gore. Čestit poduhvat. I više od toga, neprevaziđen podvig!
VASOJEVIĆI DIV-JUNACI
Luča slobodarstva u rukama Miljana Vukova rasplamsala se u ponosnu baklju crnogorstva i nepokornosti kojom je obasjao sve domove Vasojevića, umirio njihov violentan odnos prema starosjediocima Srbljacima i Ašanima u ravnom Hasu, koji svoju starinu kazivaše stotinama godina unazad od Ceklina, Rovaca, Kuča, Bratonožića, Pipera. Mudro je isticao: ,,Sva su bratstva dobra, samo nijesu svi bratstvenici dobri“. Sentenca dostojna istinskih vitezova Okruglog stola, rađala je jedinstvo, bratstvo i odanost vladaru i svojoj zemlji, čudesnoj Crnoj Gori. Temelji iskrenog, neuništivog zajedništva uzdižu vojvodu Miljana Vukova na zaslužni pijedestal nedostižnog ujedinitelja svoga i susjednih plemena u prkosan i neukrotiv nacionalni pokret za oslobođenje.
Zorno je zasijao u svoj svojoj ljepoti i slavi crnogorski dvoglavi orao na kapama div-junaka u Vasojevićima, prvih kapetana: serdar Nikola Boškov Tomović, Šujo Šćepanov Dragović, pop Zarija Protić, pop Josif Popović, Mitar Vukotin, Đole Laban, Cemo Nikolin Delević, prvih perjanika: Risto Milošev Milošević, Milun Novov Vešović, Radule Joksimović, Milovan Lekić, Đole Miletin Zonjić, Milovan Raičević, Milutin Jelić, Arslan Pulja…, kao i narodnih prvaka, heroja: Vaso Sajičić, Zarija Bakić, Miro i Radisav Dedovići, Vojvodići, Rako Šćekić, Radovan Lekić… Perjanice svoga roda i plemena, plejada ljudi od soja i ugleda! Hrabra vasojevićka srca za Crnu Goru!
Odisejom prepunom strahovitih bitaka i ratne slave jurišala je ta strašna i gizdava vojska, hladnokrvna i čovječna u isti mah. Na čelu rasnih izdanaka od Lijeve Rijeke do Polimlja, neprikosnoveni vojskovođa Vasojevića, silni vojvoda Miljan Vukov. Poput antičkih junaka, snagom orla koji cijepa oblake i prkosi vjetrovima, razbio je brojne neprijateljske vojske u mnogim bojevima, dosegnuvši oreol genijalnog komandanta, nepobjedivog viteza.
Munjevito i nepogrešivo stremio najsvetijem nacionalnom cilju, sjedinjenju s maticom i prijestonim Cetinjem, đe je provodio dane i u svojstvu crnogorskog senatora. Dostojanstven i postojan kada u Dubrovniku, pred diplomatama velikih evropskih sila obrazlaže opravdanost napada na Kolašin, kada je odzvanjala njegova milosrdna naredba: ,,Nejač se mora spasiti i iznijeti“, čime utjelovljuje i čojstvo, iako je riječ o ljutom, vjekovnom protivniku. Domišljat i snalažljiv, kada sa stranim konzulima utvrđuje granicu na Komu, Bjelasici, Šiškom jezeru, uz maglu koja je svojim tajanstvenim pokrivačem skrivajući obronke, pašnjake i žuborenje bistrih izvora, godila njegovoj želji da mijenjajući imena rijeka, planinskih vrhova, sela značajno uveća crnogorsku teritoriju i nastani se u pitoresknom mjestu
Lužac, i naseli svoje plemenike u župnoj Limskoj dolini kod varoši Berane.
BESKRAJNA ODANOST CRNOJ GORI
Nije zaboravljao usmena predanja predaka od davnina i zajedničke korijene o petorici braće Vasu, Ozru, Pipu, Hotu i Krasu, od kojih se razgranaše tri crnogorska i dva albanska plemena: Vasojevići, Ozrinići, Piperi, Hoti i Krasnići. Uvijek je polagao pažnju rodbinskoj i krvnoj vezi, što je oplemenilo njegov nerv senzibilnosti, šireći svoj upliv kod susjednih plemena druge religije i stvarajući saveznike za borbu protiv Osmanskog carstva, poput poznatog glavara Binjak Alije, kao i Šaćir Age od Krstenića koji pogibe kao pristalica predaje Plava i Gusinja Crnoj Gori, što sa sentimentom naglašava njegov sin vojvoda Gavro Vuković, ministar inostranih djela Knjaževine Crne Gore.
Istinoljubiv i pravedan, neugaslih nacionalnih vatri, uživao je besprijekorni autoritet u Vasojevićima, čitavoj Crnoj Gori. Sljedstveno, upečatljivo je obraćanje knjaza Danila Petrovića vojvodi i crnogorskom senatoru Miljanu Vukovu: ,,Sve što učiniš u Nahiji dobro je učinjeno; moja zemlja, a tvoja vlast“!
Visoko poštovan od svih besmrtnih velikana naše burne istorije, naročito vojvoda Novice Cerovića i Marka Miljanova, serdara Jola Piletića, koje je osobio. Iako na osami, u najudaljenijem kraju svoje domovine, njegova harizma nadilazila je sve teškoće, prodirala u susjedne zemlje i šire.
Glasoviti češki slikar Jaroslav Čermak slika portret Miljana Vukova, često nazivanog ,,Ban među vojvodama“. Uvažavao ga je ruski naučnik Pavle Rovinski, srpski državnik Jovan Ristić, a srpski knez Petar Karađorđević između svih znametnih vojvoda bira ga za starog svata na svojoj svadbi. Arhimandrit Nićifor Dučić zapisuje da ga je knjaz Nikola veoma cijenio, ,,prizivao pri svim važnijim pitanjima, i polagao je mnogo na njegovo prisustvo kad je trebalo da dostojnije iziđe pred Crnogorce“, ukazujući istinsko poštovanje i značaj velikanu poklanjajući mu sablju Mahmut paše Bušatlije, darujući stihove njegovom nenadmašnom junaštvu!
U razgovoru s knjazem Nikolom impresivna je riječ katunskog vojvode Miloša Krivokapića: ,,Mi smo svi vojvodići a Miljan je pravi vojvoda. Prisloni knjazu Danilu i Crnoj Gori još jednu Crnu Goru, a i drugo – nema nijednog glavara koji bi mogao reći Miljanu Vukovu – Pomakni mi se da sjednem!
AMANET MILJANA VUKOVA
I u surovim vremenima, provijavala je romantika da vojvoda Miljan Vukov, poput usamljenog gorskog viteza, s prvacima Vasojevićkim; miljama daleko od Cetinja, ali s Lovćenom u srcu, gordo, hrabro i veličanstveno zavijori crnogorske barjake u župnom Polimlju, visoko držeći baklje rodoljublja i slobode koje su osvjetljavale drevne državotvorne staze i brazde suverenosti, ne ustuknuvši ni pred kim. Ali simbolično, nije li to i istorija cijele Crne Gore!
Slomljen iznenadnom smrću sina, legendarnog brigadira Todora Vukovića, znamenitog ubojnika i junaka s Vučjeg dola i drugih stratišta, ubrzo je preminuo od roditeljskog bola.
I danas se govori: "Ostala je riječ vojvode Miljana“, a vječni biljeg jeste ljubav vojvode Miljana Vukova prema otadžbini. Gromko odzvanja eho njegove poetske i patriotske misli o svojim Vasojevićima: ,,Sa Crnom Gorom mi živimo i umiremo, to svako zna ko hoće da zna“!
(Autor je crnogorski diplomata)
