Da je sa ostavkom sačekao nešto više od pedesetak dana, do svog četrdesetdevetog rođendana 15. februara 2011. godine, Milo Đukanović bi i bukvalno zatvorio krug od dvadeset godina na državnim funkcijama.
Jer, baš na vlastiti rođendan prije dvije decenije Milo Đukanović je prvi put izabran za predsjednika Vlade Crne Gore. Imao je dvadeset i devet godina, bio je najmlađi premijer u Evropi. Bio je lider komunista, koji se nadao da će, kako je sam govorio „svima za inat“, Crna Gora ostati usamljeno ostrvo komunizma u Evropi. Umjesto besklasnog društva socijalne pravde, država Crna Gora je, zahvaljujući i Milu Đukanoviću, ukoračala u dubrovačku avanturu i krvavi raspad Jugoslavije, prijetila manjinama i progonila izbjeglice, ograđujući državu nacionalističkim zidom od ostatka Evrope. Za to olovno vrijeme posljednje decenije prošlog vijeka Milo Đukanović snosi lavovski dio lične odgovornosti.
Juče, dok je obznanjivao odlazak sa premijerskog položaja, Đukanović je govorio kao lider stranke evropske profilacije, partije koja je Crnu Goru dovela do državne nezavisnosti i na prag ulaska u Evropsku uniju. Milo Đukanović postao je tokom posljednjih trinaest godina perjanica borbe protiv Miloševića; održavao je crnogorski mir u doba srpskog rata sa NATO; rukovodio Vladom koja je, istorijski značajno, organizovala prihvat desetina hiljada izbjeglica druge vjere i nacije tokom 1999. godine... I konačno, ono što mu je utisnulo trajni biljeg na karijeri - Đukanović je bio lider pokreta koji je doveo do toga da prvi put u svojoj istoriji, 21. maja 2006. godine, granice nezavisne crnogorske države ne budu iscrtane krvlju ratnika nego mirnodopskom voljom svojih građana.
U odnosu na vrijeme s početka devedesetih, današnja Crna Gora više nije ostrvo mimo svijeta, liči na državu koja bi mogla da bude mjesto za pristojniji život. Za taj drugačiji lik Crne Gore upravo Milo Đukanović nosi lavovski dio ličnih zasluga.
Dvije strane medalje: Teško je naći sličan društveni preokret da se odigrao u svega dvije decenije a da je na čelu države ostao isti čovjek. Đukanović 1990 – Đukanović 2010; Crna Gora 1990 – Crna Gora 2010; politički perpetum mobile i simbioza promjena jednog čovjeka i promjena u jednoj državi.
Baš tako: Đukanović s početka devedesetih i premijer Đukanović prve dekade ovog vijeka - to su dva suprotstavljena programa. Neko će to nazvati političkom evolucijom, ima onih koji tvrde da se radi o pragmatičnom cinizmu, nije mali broj njegovih oponenata koji u svemu vide ruke tajnih službi i spregu domaće vlasti i domaćih tajkuna i kriminalaca... Kako god, treba imati umješnosti i političkog dara pa uspjeti u onome što je učinio višestruki crnogorski premijer - da toliko dugo ostane na političkom vrhu. I poznavanja psihologije: baš kao što je dobro skenirao svoje protivnike, Đukanović je - intuitivno ili racionalno – proniknuo u način razmišljanja prosječnog Crnogorca; znao je kada treba zatezati, kada valja popuštati.
Otuda još jedna crnogorska specifičnost - nakon dvadeset godina borbe u političkom ringu, Đukanović je ostao jedini političar sa Balkana koji nikada nije izgubio izbore.
I političar koji je uspio da - mijenjajući sebe, stranački program i svoju partiju - mijenja vlastitu opoziciju. Nekada su mu oponetni bili crnogorski suverenisti; danas su mu protivnici uglavnom srpske stranke, kojima se pridružio i dio nekadašnjih gorljivih suverenista.
Konačan sud o njegovom djelu daće potomci i - istorija. Za predviđanje crnogorske budućnosti važno je odgovoriti na dva pitanja: zbog čega se Đukanović sada odlučio na povlačenje iz izvršne vlasti i zašto je zadržao kormilo vlasti u DPS-u?
Odabir tajminga: Euforija kojom su Đukanovićevi politički protivnici dočekali vijest o ostavci, uzavrele priče o međunarodnom pritisku, medijske karikaturalne paralele sa sudbinom Iva Sanadera i, na kraju, ishitreni zahtjev za vanrednim parlamentarnim izborima – sve su to jasni pokazatelji da su Đukanovićevi politički protivnici, začuđujuće nespremno, dočekali potez lidera Demokratske partije socijalista.
Umjesto određivanja nove strategije, Đukanovićevi oponenti zabavili teorijama zavjere i odgonetali da li je odluka o povlačenju Đukanovića sa državnih funkcija donijeta u Briselu ili pak u kabinetu Obame.
Naravno, ne treba ni sumnjati da Đukanović o svom odlasku ali i o odlasku svog partijskog saborca Svetozara Marovića nije, mjesecima unazad, razgovarao iza zatvorenih vrata sa ljudima koji kreiraju međunarodnu politiku. Logično je zaključiti da je scenario povlačenja iz izvršne vlasti na vrijeme predočen i Briselu i Vašingtonu. Iako mnogi njegovi ad hoc biografi, među kojima i najnoviji Vilijem Motngomeri, govore o Đukanovićevoj pokeraškoj hrabrosti, čini se da bivšeg crnogorskog premijera više karakteriše pragmatičnost i dugotrajno premišljanje prije povlačenja poteza. Nikada to nije bila igra međunarodnih naredbi i domaćih izvršenja.
Đukanovićevo "ne": O tome svjedoče i neki istorijski fakti. Kada mu se činilo da međunarodne sugestije nanose štetu, njemu, partiji ili državi, Đukanović je znao da se odupre i Vašingtonu (ljeta 2000. godine Medlin Olbrajt u Rimu, kada su ga tjerali na savezne izbore) i Briselu (2003. godine Havijeru Solani na ideju o labavoj federaciji sa Srbijom).
Upravo je zato jedino logično zaključiti da je odluka o povlačenju prije Đukanovićev izbor a ne Đukanovićevo moranje. Uostalom, da je htio sačuvati imunitet - i tu je Đukanović bio iskren govoreći na konferenciji za medije - najlakše je sebe mogao održati van mogućnosti sudskog progona da je ostao na vlasti, da je opstao kao državni čelnik.Činjenica da se odlučio na takav korak sada, krajem decembra 2010. godine, govori o brižljivo biranom tajmingu: ako je ikada bilo pravo vrijeme za odlazak sa mjesta premijera - to je sada, na raskrsnici crnogorskih puteva. Crna Gora je završila jedno poglavlje svoje istorije, izborila nezavisnost i konačno dobila kartu u evropskom pravcu. Ali i brojne, teške zadatke koji zahtijevaju novu energiju i odlučne korake. Sedam preporuka Evropske komisije treba ispuniti do septembra i to zahtijeva niz teških poteza i bolnih rezova: od pasiviziranja nekih političara do možda i progona nekih koji su se štitili Đukanovićevom sjenkom.
Tridesetčetvorogodišnji Igor Lušić zato izgleda kao - logičan izbor. Dovoljno je ekonomski obrazovan i politički iskusan da ga prihvate i Brisel i Vašington. I dovoljno daleko od brojnih problematičnih dešavanja iz prošlosti. Iako mnogima, sklonim dnevnoj površnosti, novi premijer liči na nekog blagog, politički neiskusnog ekonomskog eksperta koji nije sklon obračunima, insajederske informacije govore da bi nekadašnji portparol DPS-a mogao biti baš idealno rješenje za kadrovsko „provjetravanje“ u državnoj administraciji. Tačnije: sjutra bi Lukšić mogao ono što danas Đukanović ne može - da se otrese balasta ljudi koji koče, kako se to popularno kaže u partijskom žargonu, put napretka Crne Gore.
Kontrola političkog rizika: Istovremeno, odlazak Đukanovića a dolazak Lukšića mogao bi - makar tako izgleda - da se pozitivno odrazi i na razvoj slabašnih institucija.
Svojom političkom harizmom, ogromnom energijom ali i autoritativnim načinom vladanja, Đukanović je često u svakodnevnom životu kompenzovao broje nedostatke, pa i očitu nekompetentnost brojnih crnogorskih institucija i organa; to se ponavljalo iz godine u godinu, mandata u mandat. Dugogodišnja vladavina istih ljudi dodatno je razvila jednu osobinu, imanentnu Crnogorcima: pristajanje na gospodarski mentalitet, situaciju da glavne odluke uvijek donosi glavni čovjek u državi, partiji, pater familijas.
Takva situacija nije proizvod samo vladavine DPS-a nego je crnogorski sindrom koji vuče korijene još od gospodarske vladavine Kralja Nikole do pedesetogodišnje vladavine komunističkih gospodara Crne Gore. Ukoliko Lukšić postane prvi čovjek adminstracije, ali ne i gospodar, možda bi to moglo da znači simboličan početak oživljavanja uspavanih, umrtvljenih državnih institucija.
Kontrolori najjače stranke: Takav razvoj situacije je moguć samo u jednom slučaju – da novi premijer ne bude sputavan od sopstvene partije. Crnogorski parlamentarni sistem, poput mnogih u Evropi, koncipiran je tako da najjača politička stranka prirodno postavlja svog najjačeg čovjeka za premijera, zakonomjerno lidera partije. Sada će se, izborom Lukšića, dogoditi odstupanje - četvrti čovjek u partiji postaće postaće prvi čovek izvršne vlasti.
Nije tajna da Igor Lukšić nema političku snagu unutar Demokratske partije socijalista da bi mogao da se odupre moćnim partijskim baronima, ljudima koji su deceniju unazad stvarali sadašnji DPS, poput Filipa Vujanovića ili Miomira Mugoše, ili, pak, Svetozara Marovića.To je jedan od ključnih razloga što Đukanović ostaje prvi čovjek DPS-a: liderska pozicija omogućava mu da balansira između raznih struja i da spriječi rascjep partije i državne administracije. To se zove kontrola političkog rizika: rukovodeći partijom Đukanović i sebi stvara odstupnicu od mogućih iznenađenja. Povlačenje Svetozara Marovića na liniju partije govori o dubokoj povezanosti dvojice lidera, ali i Đukanovićevoj opreznosti - samo Đukanović zna odgovor zašto je i kako Marović ubijedio da se zajedno povuku iz izvršne vlasti.
Đukanovićevo breme: Na kraju dana jednu stvar valja rastumačiti prije nego što se, kako se to kaže, osuši mastilo sa Đukanovićevog potpisa ostavke a brojne manipulacije na zamagle suštinu: napuštajući mjesto premijera Đukanović nikuda ne ide, ponajmanje napušta politiku.
To je možda i svojevrsna Đukanovićeva kazna. Bližeći se pedesetim, Đukanović kao da se nalazi u poziciji jednog lika iz poznatog romana - ima premalo godina da bi svodio račune a previše da bi počeo iz početka. Drugim riječima: ma koliko želio da ode i okonča jedno poglavlje sopstvenog života, Milo Đukanović ne može pobjeći od vlastite moći i uticaja, ličnih zasluga i lične odgovornosti za posljednih dvadeset godina.
Đukanović je toga svjestan. Zadržavajući poziciju lidera DPS-a zadržava znatnu količinu moći, obezbjeđuje odstupnicu i lagano otvara stranicu nove istorije u kojoj je jedan lider još jako moćan a drugi još nema stvarnu vlast. Dakle: ovo je kraj jedne i početak nove priče i ta politička tranzicija može biti razlog da se Đukanović zadrži u sferi vlasti duže nego što i sam danas planira.
Draško ĐURANOVIĆ
