Čini se da je proteklih dana rusko-ukrajinski sukob dostigao vrhunac – ne na bojnom polju, nego u krugovima moći. Dana 28. februara, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski suočio se s verbalnim bičevanjem od američkog predsjednika Donalda Trumpa i potpredsjednika J.D. Vancea u Bijeloj kući, što se mnogima činilo izrežiranim.
Sticao se dojam da je Trump tražio izgovor da okonča svoj odnos s Ukrajinom. Odluka o zamrzavanju vojne pomoći uistinu je objelodanjena 4. marta, nakon čega je uslijedila obustava dijeljenja obavještajnih podataka 5. marta, što će odmah utjecati na ukrajinske vojne operacije.
Činilo se da se Zelenski dobro drži, a evropski čelnici požurili su da održe samit i izraze mu svoju snažnu podršku. Obećali su da će nastaviti slati vojnu i finansijsku pomoć Ukrajini.
Mogli biste se naći u iskušenju da pripišete događaje proteklih dana Trumpovim hirovima. No, ovo što gledamo je politička predstava s ciljem da proda gorku stvarnost ukrajinskog poraza zapadnjačkoj javnosti, koju su godinama filovali narativom da je Rusija slaba i da može biti poražena ili oslabljenja do tačke nerelevantnosti.
Zapravo je posrijedi to da je Zapad predvođen SAD-om iscrpio dostupne resurse i spremnost da vodi ono za što je bivši britanski premijer Boris Johnson priznao da je „rat preko posrednika“ protiv Rusije. Iza retorike i predstave krije se kontrola štete i igra okrivljavanja, čime se javnost priprema za neizbježno.
Ništa se ne mijenja na terenu
Oni koji su veoma ratoborni prema Rusiji, poput šefice vanjske politike EU-a Kaje Kallas, kao i lobista za vojno-industrijski kompleks, nastavit će insistirati da Rusija može biti poražena. Međutim, oni prodaju taj narativ i razna čarobna rješenja, poput slanja borbenih aviona F16 ili napada dugodometnim projektilima na rusku teritoriju, već tri godine, a ništa se nije promijenilo na terenu. Ukrajina i dalje gubi vojnike, teritoriju i infrastrukturu.
Nezamislivo je u trenutnim okolnostima da Ukrajina može postići bolji sporazum od onog koji je odbila u Istanbulu, pod britanskim i američkim pritiskom, u proljeće 2022. ili od onog koji je mogla ostvariti ranije, u okviru Sporazuma iz Minska. Potonji okvir, dogovoren 2015. i 2016. predviđao je da Ukrajina zadrži suverenitet nad dijelovima regije Donbas pod kontrolom separatista, koje je sada Rusija formalno pripojila.
Sporazumi su služili kao mjerilo Kijeva za ishod sukoba. Bivši savjetnik administracije Zelenskog i glavni ukrajinski govornik na početku rata, Oleksij Arestovič, formulisao je ukrajinski stav o tome šta bi predstavljalo pobjedu nad Rusijom u martu 2022, kada je rekao: „Ako dobijemo manje od onoga što smo imali prije rata, to znači da smo poraženi“.
Drugim riječima, ne vrijedi voditi rat ako bi Ukrajina imala manje nego ono što je dogovoreno u Minsku. Sa svim užasnim gubicima koje je pretrpjela u protekle tri godine, Ukrajina je dalje od ovog cilja nego ikad. Zato je počela igra okrivljavanja.
Ne igra Trump jedini igru
Trumpova verzija uključuje optuživanje Zelenskog za izuzetnu nepopustljivost i traćenje pomoći Zapada. Isto tako krivi evropske države, lažno u određenoj mjeri, što ne dijele teret pomaganja Ukrajini.
No, on nije jedini koji igra ovu igru. Evropski političari možda izgovaraju uzvišene riječi o nepokolebljivoj podršci Ukrajini, ali uvijek upozoravaju da i SAD treba učestvovati. Kada je britanski premijer Keir Starmer govorio o evropskoj „koaliciji voljnih“ da pomognu Ukrajini ostvariti puno bolji sporazum od Minska „sa, ako je neophodno, vojnicima na terenu i avionima u zraku“, sakrio je da se u potpunosti oslanja na „snažnu američku podršku“.
Iako na riječima podržava Ukrajinu, EU vjerovatno neće pristati na paket pomoći Ukrajini u iznosu od 20 milijardi eura (21,6 milijardi dolara) na predstojećem samitu. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen najavila je ambiciozan plan da „ponovo naoruža Evropu“ i pomogne Ukrajini u odsustvu američke podrške, ali Trumpov saveznik Mađarska, i Slovačka kazale su da će uložiti veto na bilo kakvu dodatnu pomoć Kijevu.
S obzirom na to da evropska pomoć ovisi o pomoći SAD-a, koja očito ne dolazi, evropski čelnici mogu spremno uprijeti prst u Trumpa i okriviti ga za neizbježni debakl u Ukrajini.
Zelenski, pak, želi pokazati ukrajinskom narodu da je dao sve od sebe, podnoseći ljutite prijekore i direktna poniženja, da bi osigurao podršku Zapada i odbranio ukrajinske interese.
Prošle je jeseni Bidenovoj administraciji predstavio maksimalistički „plan pobjede“, svjestan da će biti odbijen, jer sama ideja da Ukrajina vrati suverenitet nad okupiranim regijama čini se apsurdnom s obzirom na okolnosti na bojnom polju i zato što članstvo u NATO-u ne dolazi u obzir.
On sada nastavlja pokazivati taj maksimalizam s pozicije moralne superiornosti, koja je sasvim zaslužena s obzirom na ukrajinski status žrtve brutalne ruske agresije.
Zelenski i dalje zahtijeva „sigurnosne garancije“ od Zapada, znajući dobro da je upravo nespremnost Zapada da ih da rezultirala pritiskom da ne potpiše sporazum s Rusijom u Istanbulu i nastavi se boriti za bolji ishod.
Predstava za ukrajinsku javnost
Sva ova predstava prkosa i maksimalizma namijenjena je ukrajinskoj javnosti. Kad ne dobije ono što zahtijeva, Zelenski će moći reći da je Ukrajina izdata i da mu ne preostaje ništa drugo do da sklopi sporazum s Rusijom.
Privatno su ukrajinski predsjednik i ostatak vladajuće elite poprilično realistični kad je riječ o izgledima Ukrajine. Krajem januara, ukrajinski mediji izvijestili su da je šef ukrajinske vojne obavještajne službe (HUR), Kirilo Budanov, rekao zastupnicima na povjerljivom parlamentarnom saslušanju da bi Ukrajina trebala pokrenuti mirovne pregovore do ljeta ili se potencijalno suočiti s „opasnim“ posljedicama po ukrajinsku državu. HUR je mlako negirao medijske izvještaje, koji su kao izvor naveli zastupnika prisutnog na sastanku.
Sva ova igra na rubu neizbježnog – u SAD-u, Evropi i Ukrajini – obilježje je političke kulture koja prioritet daje lijepo upakovanim porukama nad sadržajem. Ova politička kultura dominira pristupom Zapada sukobu s Rusijom od 2014.
Zapad je briljantno porazio Moskvu (i možda do neke mjere i istinu) u domenu informacija na više medijskih platformi koje služe različitim publikama. A ipak, mora izgubiti na bojnom polju od čovjeka koji je možda brutalan i zločinac, ali koji preferira suštinu nad formom i čije su odluke utemeljene na stvarnosti, a ne na željama: Vladimira Putina.
