Dok postaje sve teže otkriti šta nas čeka u budućnosti, zaviriti u prošlost nikada nije bilo jednostavnije, posebno zahvaljujući svim vanvremenskim plemenitim odlukama da se toliko toga sačuva od zaborava.
Nekad zaista djeluje kao da je neko stotinama godina unazad znao da će postojati internet i da će jednog dana svi moći da čitaju sve, pa je trenutak svoje sadašnjosti sačuvao za buduća vremena.
Ne bi bilo iznenađujuće sve i ukoliko je neko nekada stvarno opisao postojanje mreže koja globalno povezuje svakog sa svakim drugim pojedincem na planeti. Sudeći po novinskim člancima i arhivskim spisima s kraja XIX i početka XX vijeka od čovječanstva se očekivalo mnogo više nego što je kasnije pročitano i viđeno u djelima naučne fantastike.
Dvadeseti vijek je počeo optimizmom kakav svijet do tada nije poznavao. Mašine su već bile ozbiljni, a postajale nezamjenjivi čovjekovi saveznici na putu ka nekoj budućnosti koja je tada svjetlucala iskrama ljudskih sloboda, razvoja nauke, kulture, demokratije...
Kada bi govorili o svemu što očekuju da će donijeti XX vijek pomisao na to koliko mašine mijenjaju svakodnevicu ljudi predviđao se napredak na svim poljima i to takav u kojem se činilo da će svaki ljudski um biti skoncentrisan na razvoj i stvaranje boljeg života za sebe i druge.
Vjerovalo se u individualnost, u moć pojedinca koji mijenja društvo nabolje, dok bi vlast bila tu samo da proprati procese
Dok su stavovi o dometima napretka varirali od onih koji su mašine doživljavali kao nužno zlo do onih koji su tvrdili da je život bez njih postao nezamisliv percepcija vlada u budućnosti ukazivala je na očekivanje da bilo koji oblik vlasti neće biti toliko značajan. Vjerovalo se u individualnost, u moć pojedinca koji mijenja društvo nabolje, dok bi vlast bila tu samo da proprati procese i, eventualno, obezbijedi da ni na čijem putu do sreće ne bude smetnji.
Vlade su, zapravo, djelovale nepotrebno. Svi bi, vjerovalo se na početku XX vijeka, u dogledno vrijeme imali priliku da se obogate u mjeri svojih vrijednosti – talenta, znanja, upornosti... Nije se bogati svijet idealizovao, niti se moć bogatstva potcjenjivala, ali se tvrdilo da niko tada neće morati da se bori za preživljavanje koristeći se nezakonitim sredstvima.
Bogatstvo je već prestalo da se svodi na zemljište, kuću i imanje, jer je zavisilo od sve intenzivnijih dešavanja na berzama i sve složenijih odnosa između dobavljača, proizvođača i potrošača. Kapitalizam je smatran mjerom poboljšanja kvaliteta življenja, a očekivanja da će mu se bilo ko usprotiviti gotovo da nijesu ni postojala, zbog uvjerenja da bi to ljude učinilo siromašnijim.
Na početku XX vijeka vjerovalo se da su novi pokazatelji na tržištu i u industriji najočigledniji dokaz besmislenosti ratovanja – sve u vijeku koji je donio dva svjetska rata i desetine drugih oružanih sukoba.
Vjerovalo se u individualnost, moć ideja, dok se besmislenim smatrala uloga vlade u ograničavanju njihovog razvoja, jer vlade nikada ne mogu da budu ni inventivne, ni kreativne.
Tu i jeste uzrok pogrešne procjene budućeg svijeta. Vlade ne moraju biti ni proaktivne, ni preduzimljive, pa čak ni stroge da bi predstavljale barijeru između slobode uma i očekivanog progresa u budućnosti. Nekim vladama dovoljno je da postoje, čak i da ništa ne čine, kako bi nešto otežale.
Zagovornicima napretka budućnost je uvijek djelovala svjetlije. Očekivanje da će uloga vlasti vremenom slabiti vjerovatno je jedna od najvećih iluzija čovječanstva na ulasku u vijek iz kojeg je dio svijeta izašao na način na koji se u svakom podsjećanju i oponašanju tog dijela istorije prepoznaje samo loša namjera.
