Na prilazu crnogorskoj prijestonici Cetinju, na velikom panou, može se pročitati sintagma “Old capital”. To su riječi koje kratko i slikovito upućuju da dolazite u stari grad, u mjesto koje ima prošlost, a nju je uvijek zanimljivo upoznati, razotkrivati. Upravo to nasljeđe, sklad između arhitekture i prirode, je posebnost Cetinja, ono što impresionira svakog ko dođe u ovaj grad.
Tome je iz prve ruke svjedočio i generalni direktor UNESCO-a Koićiro Macura, koji je, posjetivši Crnu Goru prošle godine, govorio na međunarodnom skupu o mogućnosti kandidature istorijskog jezgra na svjetsku listu. Macura je tada naglasio da Cetinje „posjeduje univerzalne vrijednosti, koje ga preporučuju za svjetsku baštinu”, ali je naglasio da prethodno mora biti primjenjen “kredibilan strateški plan upravljanja, kako bi se te vrijednosti sačuvale za budućnost”. Zahvaljujući podršci ove svjetske organizacije, tačnije njene kancelarije UNESCO-BRESCE u Italiji, Cetinje je prije godinu i po dana dobilo menadžment plan istorijskog jezgra.
I to može biti posebnost Cetinja: da prošlost grada počne da gradi drugačiju i bolju budućnost. Naime, suština projekta, koji je radilo Ministarstvo kulture Crne Gore, je u poštovanju i promovisanju naslijeđene kulturne i prirodne baštine kao potencijala za razvoj grada. „Istorijsko jezgro Cetinja ima status spomenika prve kategorije i jedan je od najvažnijih segmenata crnogorske kulturne baštine. To su vrijednosti koje nadmašuju nacionalni okvir, predstavljaju istorijsko pamćenje Crne Gore, polazište i stjecište duhovnosti i nacionalne samosvjesti“, ističe se u menadžment planu Cetinja.
Razorena privreda prijestonice: Poznato je da je ovaj grad imao status spomenika prve kategorije još 1960. godine, ali je tokom decenija, po mišljenju stručnjaka, istorijsko jezgro pretrpjelo brojne devastacije. Činjenica je da grad uvjek dijeli sudbinu svojih građana, ali malo je mjesta i u onoj velikoj, bivšoj nam državi, koja su – poput Cetinja - tokom posljednjih dvadeset godina, doživjela takav privredni krah.
Brojke su neumoljive. U Obodu, najvećem proizvođaču bijele tehnike u socijalističkoj Jugoslaviji, radilo je 3.000 radnika. Košuta, fabrika obuće, koja je najveći dio proizvodnje izvozila u tadašnji Sovjetski Savez, zapošljavala je 1.200 radnika. Pored ovih preduzeća, na Cetinju su radili i Tara, Bojana, Sanitas, Galenika, Boksiti, Gradnja, Trgopromet, Montena...
Prema podacima, od ukupno 5.560 radnika - koliko ih je 1980. godine radilo u privredi - 2008. godine u ostacima cetinjske privrede radilo je njih – 480! Porazna matematika sunovrata.
Brojke nisu optimistične ni kad je brojno stanje u pitanju: sa Cetinja se odlazi. Prema popisu iz 2003. godine, na području cetinjske opštine živi 18.842 stanovnika, što je čak 9,8 posto manje nego na popisu iz 1991. drugim riječima: svaki deseti stanovnik napustio je rodni grad. Evidentno je da broj stanovnika iz godine u godinu opada, što zbog negativnog prirodnog priraštaja, što zbog migracije ka primorju i Podgorici. Krajem 2008, Cetinje je imalo 1.660 nezaposlenih, što je stopa nezaposlenosti od čak 19 procenata.
Drugačiji prioriteti: Tokom tranzicije, cetinjska privreda je nestala i mogućnosti za njenu obnovu, pokazalo je vrijeme, očigledno nema. Zato se novi menadžment plan i vezivanje za kulturu i turizam čini kao – jedini mogući izlaz za budućnost grada podno Lovćena.
Izvjesno je, dakle, da Cetinje svoj razvoj treba da preusmjerava i projektuje, prije svega kroz - povratak baštini. Sugestije struke su da se nasljeđe na pravi naćin zaštititi, vrjednuje i predstavi svijetu. Prvi, najvažniji korak je uvođenje Cetinja na listu UNESCO-a.
Po mišljenju stručnjaka ove svjetske organizacije, to bi značilo izlazak Cetinja, ali i države na međunarodnu scenu, i otvaranje vrata grada za kulturni turizam, koji u svijetu preferira 40 procenata turista. Smatra se da bi se tako mogle razviti razne uslužne djelatnosti. Preporučuje se otvaranje malih, porodičnih hotela, što bi goste, koji sada uglavnom dolaze na kraće izlete, zadržalo duže u gradu i tako donijelo veće prihode.
Kao potencijal, pored kulturnog nasljeđa, brojnih muzeja, reprezentativnih građevina i starih parkova koji Cetinju daju posebnu draž, smatra se i blizina dva nacionalna parka - Skadarskog jezera i Lovćena, što otvara mogoćnosti i za druge vidove turističke ponude.
Nemogući san ili moguća java: Građanima Cetinja ove projekcije još uvijek liče na dalek san. I tokom javnih rasprava povodom menadžment plana pokazivali su izvjesnu rezervisanost i nepovjerenje. Podsjećali su da je prijestonica trebala imati veću pažnju države.
Inače, Cetinjani su često ponavljali da u obećanja mnogo ne vjeruju, jer su političari iz Podgorice uglavnom tu kada su u pitanju proslave, jubileji, kada ispod Orlovog krša treba govoriti o slavnoj istoriji, a potom se vratiti u glavni grad. Cetinje je, kažu, davno zaboravljeno, mladi školovani ljudi ga napuštaju, godinama se nije radilo na pravim projektima, propušteno je ogromno vrijeme koje neće biti lako nadoknaditi.
Obnova nasljeđa je inače dug, mukotrpan i skup posao, uvijek je lakše graditi novo nego obnavljati staro. Cetinje je, na sreću, tokom svih ovih godina tranzicije uglavnom zaobišla takozvana ”budvanizacija“, što je sinonim za pretjeranu gradnju i devastaciju. Upravo je taj očuvani ambijent danas glavni razvojni potencijal Cetinja, koji prepoznaju stručnjaci UNESCO-a.
Planirano je da do 2012. godine bude završen Nominacioni dosije Istorijskog jezgra i dostavljen na razmatranje ovoj svjetskoj organizaciji. Sve je to dio projekta “Cetinje grad kulture 2010 – 2013”, koji realizuje Ministarstvo kulture, u cilju afirmacije prijestonice na međunarodnom planu. Takođe, vode se pregovori sa državama vlasnicama bivših poslanstava o mogućnosti dugoročnog zakupa ovih vrijednih, reprezentativnih objekata, inače spomenika kulture, koji bi mogli biti kulturni i informativni centri ovih država kod nas. To su neki vidljivi pokušaji da se prijestonica oživi, a izgradnja Univerzitetskog kompleksa fakulteta umjetnosti u tome bi imala poseban značaj.
Sve su to planovi i želje iz menadžment plana, za čije ostvarenje će trebati mnogo vremena, novca i volje. Za građane Cetinja ovo je možda prvi, simboličan, znak da se država polako vraća svojoj prijestonici. Samo još da se rastumači: da li će i nova priča postati realnost ili, poput ostalih projekata, ostati samo najava bolje budućnosti?
Suzana KAPETANOVIĆ
