Dvije građanske incijative, kojima su nedavno uspješno završene sve pripremne faze za donošenje konačnih odluka koje će nabolje promijeniti kvalitet života, ponovo su dokazale da nije utemeljen široko rasprostanjeni stav da kao pojedinci, ili grupe, građani ništa ne mogu promijeniti, te da je svaka bitka sa sistemom ili moćnim investitorima, unaprijed izgubljena.
Tako su mještani cetinjskih sela Bokova, Đinovića, Kosijera, Ulića, Markova Dola, Mikulića, Tomića, Štitara nakon dva mjeseca borbe za očuvanje životne sredine, dobrom organizacijom i komunikacijom, izdejstvovali da Skupština Prijestonice Cetinje 27. oktobra jednoglasno usvoji njihovu inicijativu i pozove Vladu da raskine ugovor o koncesiji za kamenolom na lokaciji „Milošev krš“, a Agenciju za zaštitu životne sredine da zaustavi sve procedure oko elaborata.
Istog dana, jedna druga incijativa – e-Peticija na sajtu Skupštine Crne Gore koju je Odboru za politički sistem i pravosuđe još 1. septembra podnio građanski pokret „Mi možemo“, a kojom se traži povećanje zatvorskih kazni za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda – nakon 48-časovne akcije tviteraša, a svega nekoliko dana prije isteka roka za prikupljanje potpisa, „prebacila“ je potrebnih 6.000 potpisa građana.
MENTALNO ZDRAVLJE NACIJE
Klinički psiholog, poslovni konsultant, te stručnjak za psihologiju komunikacije Radoje Cerović za Pobjedu kaže da je aktivizam jedan od ključnih elemenata mentalnog zdravlja nacije - osjećaj koji, kako kaže, nazivamo „agency“, ponekad i „empowerment“, koji govori o osjećaju da kao obični građani možemo da utičemo na stvari.
- Istorija svijeta je istorija autoritarnih režima u kojima je „aktivizam“ bio jednak smrtnoj presudi. Razvoj demokratije je doveo do osjećaja u nekim društvima da postoji prostor za aktivizam i da on ima i smisla i učinka. Nažalost, mnoga društva nijesu realno proživjela tu emancipaciju i u njima se aktivizam može doživjeti kao „smetnja vlastima“. Dva najveća istraživačka sistema koji se bave sociologijom kultura ukazuju na to. I Hofestede i Ingelhart mjere veliku opeterećnost hijerarhijama i strah od upuštanja u nezivjesne poduhvate, kao i sistem vrijednosti vezan za „preživljavanje“ koji je tipičan za zemlje tzv. trećeg svijeta. Dakle, cijela jedna konfiguracija kulture u kojoj dominira neka vrsta straha i podanickog stava prema vlastima - kaže Cerović
Prema njegovim riječima, za to je odgovorna istorija gladi, nemaštine i ratovanja, kao i istorijski izostanak efikasnih institucija sistema, što sve oblikuje kulturu ponašanja.
- Da se razumijemo, to uopšte ne može da se odnosi na svakoga. Nesumnjivo je da imamo puno primjera i aktivizma i društvene hrabrosti, ali je onima koji su spremni na takav angažman put mnogo teži i vjerovatno se često nalaze u stanju socijalne izolacije – navodi Cerović.
Prema njegovoj ocjeni, aktivizam je jedna od komponenti empatičnost i osjećaja povezanosti, a to je, kako kaže, još jedna od karakteristika u kojima je deficitaran cijeli region Balkana.
- Dovoljno je vidjeti podatke iz World Giving Index istrazivanja i shvatiti da smo veoma malo empatični i da osjećaj zajedničkog cilja i spremnosti da rizikujete za opšte dobro, ne može biti dominantna karakteritsika našeg društva. Postoji niz drugih elemenata, ali oni su u domenu individualnih razlika. Razlika u ličnosti poput visoke „ekstrovertnosti“, niske „pomirljivosti“ i sl. Ali, na nivou društva su te razlike ravnomjerno raspoređene. Ono što pravi razliku su specifične kulturne norme i podešavanja koja u našem slučaju odlikuje nizak stepen „saradljivosti“, osjećaj nepovjerenja i socijalne paranoje, niska empatija i slično – kaže Cerović.
On sa osjećajem nepovjerenja i paranoje, povezuje i činjenicu da se često u javnosti, posebno u onlajn sferi, kada su u pitanju neke aktivističke akcije ispredaju i razne teorije zavjere, propituju „pravi“ motivi, šire lažne vijesti i dezinformacije.
- S jedne strane je to povezano sa osjećajem nepovjerenja i paranoje koji je tipičan za, da tako kažem, „nezrele“ društvene sisteme, sisteme sa premladim ili „fiktivnim“ demokratijama, koji nijesu istorijski iskusili vladavinu prava, osjećaj jednakosti pred pravdom, osjećaj „empowerment-a“ i sl. S druge strane, naš politički ambijent je prožet raznim formama hibridnog specijalnog, dakle i „komunikacijskog“, ratovanja. Tim, veoma aktivnim, centrima moći je od interesa da pojačaju osjećaj unutrašnjih sukoba i smanjenja kohezije. Razjedinjeno i podijeljeno društvo je najlakše za kontrolisanje – zaključuje Cerović.
INERTNOST
U razgovoru za Pobjedu, novinar Nikola Borozan koji je bio angažovan u građanskoj akciji zaustavljanja pravljenja kamenoloma na lokaciji „Milošev krš“, ocjenjuje da izostanak šireg anagažovanja građana vjerovatno leži u tome što većina ljudi nije svjesna svojih prava, a ni mogućnosti.
- U svakodnevnom trčanju za vremenom i novcem, radi ispunjavanja kratkoročnih operativnih, često i egzistencijalnih ciljeva, možda mnogi izgube iz vida moć koju imaju kao građani. Dakle, može biti najprije taj nedostatak svijesti, znanja, energije, vremena... Ali, bojim se da imamo i nešto drugo – jedan kategorički društveni imperativ nezamjeranja. To nezamjeranje kumu, prijatelju, rođaku, maloj od zaovičića, komšiji nastavnice engleskog, onome što srijedom igra fudbal sa zetom, a vozi pomoćnika ministra koji je dobar s koncesionarom itd – zbilja ima status institucije. To se mora mijenjati, jer jedno je imati prijateljske odnose, a sasvim drugo je ako svjesno prihvatate štetu koju vam neko nanosi i opraštate mu kako se ne biste zamjerili, jer valjaće vam. To znači da ste ili ucijenjeni ili nesvjesni ili zastrašeni – kaže Borozan.
Stručnjakinja u oblasti marketinga i komunikacija Adrijana Husić, koja je uz druge tviteraše uspjela animirati zajednicu na potpisivanje e-Peticije za pooštravanje kazni za seksualne prestupnike, za Pobjedu ocjenjuje da je za inertnost građana odgovoran i obrazovni sistem, ali i društveni obrasci ponašanja.
- Kada imate obrazovni sistem koji ne podstiče kritičko razmišljanje u kombinaciji sa vaspitanjem koje počiva na „slušaj starijeg“, a sve to stavite u naglašeno patrijarhalno okruženje, prirodan tok stvari je inertno ponašanje i duboko ukorijenjeno uvjerenje da kao individua nemamo moć ili je ona minorna. Kod nas se otišlo dodatno u jednu krajnost, a to je veličanje kolektiva nauštrb individualnosti. I tako smo došli do autocenzure pa je pojedincu lakše da se prikloni masi i da ide za njom, nego da preuzme aktivnu ulogu, da bude taj koji će glasno da kaže i da napravi korak – kaže Husić.
Prema njenim riječima, mnogo je primjera koji pokazuju da može i treba drugačije, ali oni ostaju izolovani slučajevi.
- Nerijetko se toliko mistifikuju, da dobijaju epske karakteristike, a zapravo su samo jedna artikulisana reakcija na ono što nas žulja i prvi korak ka promjeni koju želimo. Kao pojedinici, a samim tim i društvo, moramo da se otrgnemo od života koje živimo po naučenom skriptu koji radi ne za našu korist, već stvara štetu – navodi ona.
MOTIVI
Borozan, odgovarajući na pitanje o motivima koji su ih pokrenuli, kaže da je njegove prijatelje i njega u borbu za „Milošev krš“ natjerala ljutnja.
- Neko je pokušao da nas dovede pred svršen čin i da nam podmetne kamenolom u sred zavičaja, između naših sela, i da za to koristi put koji su gradili naši očevi i đedovi prije 40 godina, kroz naša imanja. Znači, branimo svoje. To je jedna izvanredna energija koja se stalno obnavlja. Niko od nas iz koordinacionog tima tri sela nije rekao da nešto ne može ili da je umoran. Svi rade ono što mogu, zovu onoga koga znaju. I kada imate takvu zajedničku energiju, bez sujete, bez računice – to raznosi sve pred sobom. Naravno, uvijek neko radi više, neko manje, ali to ne gledamo tako, jer bitan je rezultat. Rekao sam to i na javnoj tribini na Cetinju 30. oktobra – ima nas nekoliko koji kad uhvatimo nešto, ne umijemo da puštimo! Obraćao sam se obrađivačima elaborata i koncesionaru, a govorio sam o krivičnoj prijavi koju smo podnijeli Specijalnom državnom tužilaštvu protiv N. N. lica u Ministarstvu kapitalnih investicija i Vladi Crne Gore zbog sumnje u zloupotrebu položaja – navodi Borozan.
On navodi da su svoje mišljenje argumentovali žestokim radom, čitanjem i istraživanjem.
- Rezultat toga je bio oko 40 primjedbi na elaborat procjene uticaja na životnu sredinu za projekat kamenoloma. Izgleda da je daleko više vremena i rada uloženo u obaranje elaborata, no u njegovu izradu – kaže on.
Husić navodi da ne možemo svi biti u svemu, te da nijesmo eksperti za sve, ali da svi imamo određene teme, određene priče, koje su više naše i u kojima možemo više da doprinesemo.
- Mislim da je važno da svako od nas prepozna taj momenat, tu temu, i sebe u tome. I da u tome bude najglasniji. Aktivizam koji nije istinski, koji nije autentičan, sam sebe ubija – prije ili kasnije. Ili postaje nešto drugo. Želja i volja su neophodni, ali nijesu dovoljni, jer aktivizam je maraton, nije trka na 100 metara. Aktivizam, pa i kada je gerila akcija, ili ima njene obrise, treba neku vrstu strukture i plana da bi doveo do konačnog cilja i suštinske promjene koja neće samu sebe da uguši. Aktivista treba znanje, vjeru u to što radi, istrajnost i podršku. Podršku će da nađe, ili stvori. Za mene je aktivizam više od reakcije iz afekta, ma koliko snažna ona bila i nekad neophodna kao inicijalna iskra za sve što slijedi – navodi ona.
ONLAJN SERVISI
Da razvoj onlajn servisa, poput zvaničnih e-Peticije sistema državnih organa, ali i društvenih mreža u smislu olakšane komunikacije, utiče na podsticanje građanskog aktivizma, saglasni su i Husić i Borozan.
- Prvu e-Peticiju potpisao sam prije 20-ak godina „Neću baru, hoću Taru“. I onog trenutka kada je ta akcija uspjela, osjetio sam se zbilja dobro. Danas se peticija podrazumijeva, to je jedno od standardnih sredstava aktivizma. Društvene mreže nose glavnu komunikaciju. Tu su foto i video sadržaji presudni, zatim snaga i emocija poruke, kreativnost, šarm, strukturiranje objave koja treba da informiše i angažuje publiku. Nije to baš jednostavno. Mi se unutar užeg koordinacionog tima često konsultujemo, korigujemo jedni drugima tekst, zajedno odlučujemo koje poruke i kada treba plasirati. Često je bitna i simbolika, prenošenje značenja, građenje nekih multimedijalnih stilskih figura, koje treba da budu originalne, a razumljive za što širu publiku. Da, savremena onlajn oruđa definitivno podstiču građanski aktivizam. S druge strane, društvene mreže vam daju mogućnost da direktno kritikujete institucije, da ih tagujete u tim objavama, tražite odgovore. Takođe, preko društvenih mreža se može stupiti u kontakt s mnogima koje ne poznajete, a želite da tražite stručnu ili neku drugu pomoć od njih, ili imate zajednički interes – kaže Borozan.
I Husić je sigurna da razvoj onlajn servisa može uticati mnogo, ali da nijesu dovoljni sami sebi.
- Primjer toga je nedavna peticija za povećanje zatvorskih kazni za djela protiv polnih i seksualnih sloboda koju je pokrenula NVO Građanski pokret MI MOŽEMO. Peticija je više od 40 dana bila u onlajn prostoru, sa nedovoljno potpisa, uz povremene komentare na mrežama kako je sramota da ovakva peticija nije odmah potpisana. I to nije sporno. Ali, da li smo za istu znali? Ja recimo nijesam dok je nijesam vidjela kod Nebojše na Twitteru (@DovijekaYune) koji ju je takođe revoltirano podijelio. I potpisala sam je, podijelila. I nakon nekoliko dana shvatila da sam i ja sama pogriješila – podrazumijevala sam da će je ljudi potpisati, da će svi znati što treba… I onda je nas nekoliko počelo da intenzivno dijeli peticiju, da poziva ljude, izašli smo sa jedne mreže, prešli na drugu, kuckali u razne inbokse. Zašto? Jer nijesmo svi na Tviteru, niti Instagramu, niti znamo da dođemo do veba. Možda djeluje čudno, ali da – tako je – kaže Husić.
Sve to je, prema njenim riječima, imalo jedan domino efekat, pa ne samo da su prikupljeni potpisi za jednu, već je i druga peticija (za poboljšanje uslova života za djecu i lica sa posebnim potrebama) za svega nekoliko dana zatvorena.
- U ovom procesu važno je da jasno artikulišemo što hoćemo, a onda da se ne libimo da tražimo podršku i pomoć. Da budemo uporni. I da budemo spremni da ljudima objasnimo – jer ljudi ne znaju. Nekad gdje im je lična karta, nekad što će biti sa njihovim podacima, a najvažnije – treba da prilagodimo komunikaciju spram onih sa kojima komuniciramo. I da budemo otvoreni, da ih ne osuđujemo, već da objasnimo što je to što radimo, i zašto, i kakve promjene možemo da donesemo – navodi ona.
Husić kaže da kao i za sve ostalo, tako i za aktivizam, mora se davati više prostora za dobre primjere, te pokazati ljudima da zaista može i da ima smisla.
- Tako će se i slika o značaju aktivizma mijenjati. Tako ćemo i imati više aktivista, jer će ljudi početi da vjeruju da oni to mogu i da pored sebe imaju takođe ljude koji mogu i žele da mijenjaju. U konačnici, svima je isti cilj – bolji život – zaključila je Husić.
