Do sada, u koje god doba dana čitate ovaj esej, vaši Facebook i Instagram zidovi su najverovatnije prepuni cvijeća iz staklenika i ljupkih ručno oblikovanih čokoladica i priča o smiješnim načinima na koji su se dvoje ljudi upoznali, koliko su srećni što su se našli, koliko su zahvalni, posebno na ovaj dan ljubavi, na tome što se zajedno kreću kroz svijet. Takve priče mogu biti nevjerovatno slatke, ali njihov kumulativni efekat – ne.
Ima gorih zločina od toga da voliš svog partnera i pišeš o tome. Kako može da škodi ako još jednom ispričaš davno zapaljenu ljubavnu priču ili podijeliš fotografiju ruža koje za Valentinovo dobiješ od voljene osobe? Javni diskurs je toliko uznemiren ovih dana, toliko opkoljen bijesom i očajem, da sigurno ne bi trebalo da škodi to ako podijelite malo radosti.
Stvar je u tome da se mnogi ljudi osjećaju užasno. Već su usamljeni, a dolazi Dan zaljubljenih da im doda so na ranu. Ili su savršeno srećni u svojim vezama, ali odnosi svih ostalih odjednom izgledaju nekako srećnije. Slađe. Nježnije. Puni bolje čokolade.
Nije važno što je fikcija koja leži u osnovi svake priče o tome kako su živjeli „srećno do kraja života“ univerzalno shvaćena. Najistinitije ljubavne priče i dalje uključuju popriličan broj besmislenih nesporazuma i noći provedenih jedno uz drugo na suprotnim stranama kreveta. A čak i da nekim čudom nije tako, još nema trajne sreće, kako piše muzičar Džejson Azbel u svojoj pjesmi „If We Were Vampires”:
Zna se da ovo ne može da traje zauvijek
Vjerovatno će neko od nas morati da provede nekoliko dana sam
Možda ćemo provesti četrdeset godina zajedno
Ali jednog dana ću otići
Ili ćeš ti jednog dana otići
Smrt nije nešto o čemu mnogo pričamo na Dan zaljubljenih.
Ništa od ovoga nije novo, naravno. Ljudi su uvijek bili povrijeđeni i ljudi su uvijek bili usamljeni, a Dan zaljubljenih je uvijek pogoršavao ta osjećanja. Kada sam bila u srednjoj školi, školska uprava je prikupljala novac prodajom karanfila po bojama za Dan zaljubljenih. Crveni karanfil je značio ljubav, bijeli prijateljstvo, druga boja, možda roze, značila je da neko želi da bude više od prijatelja. Da biste anonimno poslali cvijet, mogli biste dodatno da platite „osiguranje“. Popularni klinci šetali su po cio dan sa velikim buketima karanfila u naručju, vidljivim podsjećanjem na njihovu društvenu vrijednost u ono doba života kada je društvena valuta sve.
A sada su Facebook i Instagram — i vjerovatno TikTok, no, neka sam prokleta ako svojim opcijama gubljenja vremena dodam još jednu mogućnost za to, tako da ne mogu sa sigurnošću da kažem i za TikTok — pretvorili cio 21. vijek u srednjoškolsko vrijeme u kojem popularni klinci drže svoje bukete i uzvikuju: „Pomiriši ovo; zar ne mirišu božanstveno“.
Postoji mnogo razloga da mrzite Metu, matičnu kompaniju Facebooka i Instagrama: njen predatorski poslovni model, njena uloga u širenju lažnih informacija o izborima i lažnim informacijama o vakcinama, njeno pogoršanje političke polarizacije, upijanje detalja naših ličnih života i njihovog preokretanja kako bi ih pretvorila u robu.
Ali veliki dio nesreće koju izazivaju „društvene“ mreže ne potiče od njihovog otrovnog efekta na društvo. To dolazi od njihovog otrovnog dejstva na nas. Prelijepo ukrašeni postovi drugih ljudi na Facebooku i Instagramu nijesu ništa bliži stvarnom životu od rijaliti programa, a možda to čak i znamo, ali i dalje se osjećamo loše.
„Ne poznajem mnogo ljudi koji se nakon 30 minuta provedenih na Instagramu i osjećaju se zaista dobro po pitanju toga ko su“, rekla je dizajnerka i podkasterka Debi Milman Kari Svišer prošle nedjelje u intervjuu za Sway.
Veliki dio nesreće koju izazivaju „društvene“ mreže ne potiče od njihovog otrovnog efekta na društvo. To dolazi od njihovog otrovnog dejstva na nas
Nije ni čudo što vlada epidemija usamljenosti, a usamljenost 21. vijeka nije kao usamljenost 20. vijeka. Sada je to pogoršano zbog koliko god stotina – ili hiljada – „prijatelja“ koje imamo na internetu. Tokom cijelog Dana zaljubljenih, to su ljubavne poruke i nakit i zaslijepljenost pidžamagramima. Cio dan svjetlost svijeća i slatkiši i cvijeće guraju nam se pod nos. Zar ne mirišu božanstveno?
Romantična ljubav je lijepa stvar, ali to nije jedini način da se osjećate povezano, da se osjećate viđeno, da se osjećate voljeno. Tu čak nije ni najvažniji način na koji se te stvari osjećaju.
Najveća sreća dolazi iz zajednice – prave zajednice stvarnih ljudi. Bez obzira na to da li ta zajednica uključuje partnera ili ne, ona definitivno ne proizilazi iz onlajn platforme koja sije razdor i tugu, algoritma koji samo produbljuje ljudski očaj.
To je ono o čemu sam pisala na Facebooku u ovo doba godine, mada to više ne radim jer što manje vremena provodim na Facebooku, to sam srećnija. Ali da sam ipak postavila čestitke za Dan zaljubljenih na sajt koji je pun javnih izjava ljubavi, evo šta bih napisala svima koji su usamljeni, čije je srce slomljeno ili ko žali zbog ljubavi koja je prerano otišla iz ovog predivnog, privremenog svijeta:
Šta god da se čini da je svijet odlučan da nam kaže na današnji dan za ljubav koja isključuje toliko ljudi, niko nije sam. Svi smo mi stvoreni jedni za druge.
Ti si stvoren za mene, i ja sam stvorena za tebe, i oboje smo stvoreni za ožalošćenu udovicu i dijete bez prijatelja i starca koji spava u sunčanoj bibliotečkoj stolici i umornu šankericu koja je jedva naslonila kuk na pult i tinejdžera koji povlači dim na parkingu i ženu u štiklama koja dodaje gas i biciklistu koji pedalira glavom nadolje u šumi saobraćaja u prolazu i izmorenu blagajnicu i iznerviranu majku čije dijete neće da obuje cipele i montzera na žici koja je na ivici da pukne.
* * * * *
Autorka je Margaret Renkl, kolumnistkinja i autorka je knjiga „Grejslend, konačno: bilješke o nadi i bolu u srcu sa američkog juga“ i „Kasne migracije: prirodna istorija ljubavi i gubitka“
