Piše: Danilo BURZAN
Crna Gora se nalazi u situaciju koja, u najmanju ruku, politički (i ne samo politički) onespokojava sve njene građane koji su jedva dočekali njenu obnovljenu samostalnost i nezavisnost; mogućnost da se odgovorno i zdušno okrenu sebi i pozabave stvaranjem uslova za ljepši i bolji život.
U kolopletu aktuelnih okolnosti, kojima znatno (i takoreći ravnopravno) kumuju nebriga, nemoć i neznanje, posebno ističem - obavezu i nužnost stvaranja novih, ili temeljnoga jačanja postojećih, crnogorskih državnih institucija, što je conditio sine qua non za svaku građansku i demokratsku državu.
Raskorak želja i realnosti: Možda se može tražiti izgovor u političkim i ekonomsko-socijalnim okolnostima, u kakvima se, nakon osamostaljivanja, našla najmlađa članica Ujedinjenih nacija. Nije, dakle, ni bilo moguće – za samo nekoliko godina - ostvariti mnoštvo, decenijama gomilanih independističkih želja, potreba i očekivanja.
Pitanje je, ipak, zašto je tako veliki raskorak između želja (programskih proklamacija vlasti) i mogućnosti (da ne kažem: potreba); zašto smo se, kako rekoh na početku, ponovo našli u situaciji koja (ne samo) politički onespokojava. Drugim riječima: koliko je nemoć da se odgovorno i kvalitetno (na vakat!) razrješavaju pojedini problemi, posljedica složenog političko-ekonomskoga stanja i ukupnih odnosa, a koliko je to rezultat toga “drugoga” - nebrige, nemoći, neznanja? Ili, čak - ne treba ni to zanemariti - (zlo)namjere?! Kao pogonskoga goriva “nekih” interesa.
Slabašne institucije: Hajde, da konkretizujem. Naglasak stavljam na institucije. One najvažnije…
Počnimo od Vojske Crne Gore. U potonje vrijeme kao da se nameće opredjeljenje za zamjenu subordinacije uvođenjem negdašnjeg sistema - samoupravljanja! Sve više i sve češće tamo dimi od “demokratizacije” i nametanja “pune javnosti rada”. Ili: opozicija se protivi osnivanju vojne kontraobavještajne službe, tvrdeći da je dovoljna postojeća, civilna. A toj civilnoj odavno spočitavaju da je – nikakva… Ne zna se, izgleda, ni šta će vojska sa onima u njenim redovima koji imaju ostatke “putera na glavi”, ili, pak, ne poštuju crnogorske državne simbole? Zar ni vojska više ne bi trebalo da bude – vojska!?
Policija (i javna i tajna) nikako da “stane na svoje noge”. I njih uveliko muče recidivi proteklih godina, ali i aktuelnih političkih nadmudrivanja i nadgornjavanja. Uostalom, nije lako od pretežno partijsko-političke napraviti – profesionalnu policiju.
Sudstvo se i dalje pokušava rasplesti iz političkih, ali i sopstvenih kučina, u koje se godinama samo zaplijetalo. Kadrovskih posebno… Ali, meni se čini - ponajviše statusnih. Iako su jedna od “tri ravnopravne vlasti” nemaju ni snage, a, izgleda, niti volje, da se bore za svoj ustavni status. I da ga opravdaju, dakako!
Tužilaštvo je dugo već “ni na nebu, ni na zemlji”. Korak-dva naprijed, pa jedan nazad… Ili obrnuto. Ponekad se čini da bi tamošnjim kadrovima bilo najugodnije i najljepše kada ne bi ništa radili. Makar ne ono što – moraju... Ili čekajući da će, možda, neko drugi brinuti o odgovornom i blagovremenom obavljanju njihovih, sada veoma brojnih i značajnih, obaveza...
CANU odavno kao da nije na crnogorskoj zemlji – više je “nebeska”. Rado bi zadržali takav status, ako im bude omogućeno, kao što im je to finansijer tolerisao do sada. Zato su, štiteći svoje lične interese, konačno, javno progovorili. Glasno i jasno – protiv zvanično formulisanih državnih interesa Crne Gore. Oštro odbacujući zalaganje Vlade za navodni “novi crnogorski identitet”. “Stari” im je, zar, sasvim odgovarao…
Ni Vlada nikako da konkretnim mjerama i aktivnostima “parira” raznim sijačima (istorijske i tekuće) magle i iskaže se kao “prava” crnogorska vlada. A “pravi se širokogruda” kao da joj ništa ne smetaju aktivnosti onih koji su otvoreno angažovani protiv samog suvereniteta Crne Gore. Eto, i njen premijer i ministar vanjskih poslova bili su, nedavno, direktne mete pokušaja “miniranja” (ne samo njihovoga, pojedinačnoga, nego) ugleda cijele Vlade, pa i države. I nimalo slučajno.
Skupština se nekako nosi sa obiljem posla, ali nikako da se osposobi da svoju zakonodavnu i kontrolnu funkciju obavlja na potrebnom nivou. Ni parlamentarna vlast nije uspjela da izbori “ravnopravan” status sa izvršnom vlašću. Njen predśednik se - čak i od šefa crnogorske države!? - “proziva” i anatemiše zbog otvorenoga zalaganja za programske (i državotvorne) ciljeve partije kojoj je na čelu, odnosno zbog navodnoga - gle čuda - “crnogorskoga nacionalizma”.
A taj predśednik države se, dakle, radije bavi traganjem za navodnim crnogorskim nacionalistima i šovinistima, nego zalaganjem da se dosljedno poštuju ustavnost i zakonitost države čiji je čelnik. Neka je veoma privržen “bratskim” potrebama crnogorskih Srba, ali nema pravo da im “prašta” kad odbacuju crnogorsku zastavu ili himnu (avaj! pride se i sam zalažući da se, zbog njih, državna himna – mijenja). Obaška, nimalo mu ne smeta zakon po kojem ovdašnji Srbi svojski “muzu” državne manjinske fondove, iako niko od njih “ne priznaje” da su Srbi manjina!? Itd.
Eto, tako… Umjesto da se sve više stvaraju uslovi za osnivanje novih, državi neophodnih institucija, odnosno daljeg osposobljavanja i snaženja postojećih, Crna Gora se opet našla u situaciji da joj se, blago rečeno, drmaju, ili svjesno nastoje onesposobiti, skoro sve značajnije institucije! A time i temelji državnoga suvereniteta!
Ovđe i sada neću vagati kolika je čija “zasluga” za to. Upozoriću tek da je (i pored nemoći i neznanja vlasti) dosta onih drugih, koji svojski i planski na tome rade.
P.S. Namah mi se učinje korisnim da (makar nacionalne) Crnogorce podśetim na poruku Krsta Zrnova: "...Nama je Crna Gora najvažnija. Učinimo sve da je spasimo... Budite Crnogorci i mislite Crnogorski. Spas naroda je iznad svega!”
