I pored toga što je dobila mogućnost tihoga oprosta višedecenijske krivice uključivanjem u svoje redove članova DANU, CANU odbija da prihvati realnost u kojoj živi, odnosno društvenu zbilju zemlje zbog koje je – zaludu – osnovana. Ljudi bez stvarnoga doprinosa crnogorskoj nauci i kulturi (čast rijetkim izuzecima, čiji se glas ovih dana ne može čuti!), koji se mjesecima već protive verifikaciji članstva nekih od najzaslužnijih članova našega društva, najbolji su pokazatelj koliko je kulturni promašaj očekivanje da će CANU kulturno prihvatiti prijem članova DANU. Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi! To što sam 31. decembra prošle godine izjavio za „Pobjedu“, nažalost, nije se ni do danas promijenilo.
Ni najnovija dešavanja u CANU nijesu nikakvo iznenađenje. To je samo nastavak njihova djelanja protiv crnogorske državne samostalnosti od osnivanja do danas. Đe je bila CANU kad je na Referendumu povraćena crnogorska samostalnost? Đe je bila CANU kad je kodifikovan crnogorski jezik? Đe je bila CANU kad je trebalo obraditi istoriju bogate crnogorske književnosti? Đe je bila CANU kad je trebalo proslaviti 500 godina Crnojevića štamparije kao prve državne štamparije na svijetu? Đe je bila CANU u svim ključnim momentima za cjelokupni crnogorski državni i nacionalni identitet? Sigurno je da i najneupućeniji crnogorski građanin zna odgovor na ta pitanja: sve to vrijeme snijevala je CANU svoje nedosanjane snove u kojima je Crna Gora samo region širega „srpskog etničkog prostora“.
Prije nekoliko mjeseci doznali smo preko medija da je CANU pokrenula tobože kapitalni projekt za crnogorsku kulturu – Rječnik crnogorskoga narodnog i književnog jezika. Koliko je kapitalan i koliko je crnogorski vidi se iz činjenice da je za rukovodioca toga projekta određena osoba bez referenci za taj posao – osoba bez ikakva iskustva u leksikografiji, ali s pozamašnim iskustvom u negiranju oficijelne crnogorske jezičke politike. Negiranje te jezičke politike zasigurno je bila ulaznica i za još nekoliko članova Savjeta, kao najvišega tijela u tome projektu. S druge strane, u tome projektu (kao tobože državnom i kapitalnom) nema nijednoga predstvnika nesumnjivo crnogorskih institucija: Crnogorskoga PEN centra, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Instituta za crnogorski jezik i književnost, Matice crnogorske i dr. Stav prema crnogorskome jeziku iskazala je CANU i neposredno pred usvajanje Ustava Crne Gore – prije tačno 5 godina ta je institucija okupila bila na skupu o jezičkoj standardizaciji u Crnoj Gori čak i potpisnike zloglasnoga Slova o srpskom jeziku kako bi se javnosti nametnula iluzija o crnogorskome jeziku kao nenaučnoj raboti. Takvih projekata CANU bilo je napretek.
Teško bi bilo naći ijednu akademiju na svijetu koja u svoje članstvo ne bi prigrabila ljude koji su se svojim naučnim radom ugradili u temelje državnoga identiteta, ljude čiji je naučni rad prepoznat i u regionu i u svijetu. Ne vjerujem da više ima neupućenih koji bi se mogli začuditi zašto među članovima CANU nema ili nije bilo Vojislava Nikčevića, Radoslava Rotkovića, Danila Radojevića, Slobodana Tomovića, Dragoja Živkovića, Vinka Malaja, Miloša Miloševića, Branka Kovačevića, Branka Radojičića, Radoja Pajovića, Vukića Pulevića, Milorada Nikčevića i dr. Umjesto njih CANU je u svoje članstvo primila Vlada Strugara, Zorana Lakića, Milorada Ekmečića i slične.
Da nije riječ o još jednoj opstrukciji odluke državnih organa, bila bi komična situacija u kojoj o naučnoj ili umjetničkoj vrijednosti nekih od najzaslužnijih ljudi u Crnoj Gori treba da odlučuju oni koji su razgrađivali Crnu Goru. Nezamisliva je situacija u kojoj bi recimo Nenad Vuković trebao da da ocjenu naučnoga opusa Radoslava Rotkovića kao filologa ili Žarko Đurović ocjenu književnoga djela Radmile Vojvodić ili Sretena Asanovića. Koji bi to pjesnik iz Odjeljenja umjetnosti CANU mogao procjenjivati pjesnički opus Mladena Lompara?! Koji bi to biolog ili prirodnjak uopšte iz CANU mogao procjenjivati rad Vukića Pulevića, koji je prije nekoliko decenija uvršćen u prestižne svjetske enciklopedije, ali je tek dorastao za vanrednoga člana CANU?! Ko to iz CANU može dati ocjenu rada Branka Radojičića?! Treba li recimo Zoran Lakić da vrednuje naučni opus Radoja Pajovića?! Treda li sadašnji rektor Miranović ili predśednik CANU Đurović da procjenjuje značaj rada Božidara Nikolića i daje li im pravo na to njihov naučni opus i dosadašnji društveni angažman?! I da ne nabrajam dalje.
Neko novo vrijeme daće valjan sud o svim ovim događanjima. No čekajući neko novo vrijeme svaka je crnogorska generacija naučnih i kulturnih radnika propuštala ono što su nezasluženo grabili neki njeni odnarođeni savremenici. I nije to tolika šteta za pojedince koliko je nemjerljivo štetno za državu Crnu Goru i njenu cjelokupnu kulturu. Dok je CANU trošila milionske iznose na promašene projekte, brojni su pojedinici kojima se danas osporava naučni dignitet, često i samoinicijativno i o svome ruhu i kruhu, radili na kapitalnim projektima za ovu državu i kulturu, projektima kojima CANU nikad nije bila dorasla. Neko novo vrijeme izreći će i sud o tome zašto su ćutali neki akademici CANU koji se ni naučno ni ideološki nikad nijesu uklapali u ovakve prljave rabote. Nema ih mnogo, ali bi njihov glas u ovome trenutku mogao da znači, kao što je značio nekad – dok su se glaskali.
