Vešović je u razgovoru za Radio Slobodna Evropa kazao da se od patnje i stradanja tih godina branio pisanjem.
“Svi koje sam znao, ne samo ja , bili smo velika “telad” koja nisu vjerovala sve do oktobra 1992. da se nešto tako može dogoditi. U oktobru smo shvatili da moramo da stisnemo zube i trpimo i čekamo da se to okonča. Ratovi, nesreće, kuge, dešavaju se redovno, ali čovjek odbija da povjeruje u njih sve dok ga ne zajašu. Rekli smo, kakav rat, kako može u Sarajevu da ratuje ulica protiv ulice, neboder protiv nebodera, sokak protiv sokaka. Nije nam to padalo na pamet da će zatvoriti obruč i lemati koga stignu. Ima onih koji kažu sve sam znao što će se desiti. Ja nisam znao”, kazao je Vešović.
Vešović i njegova porodica su svo vrijeme bili pod opsadom, ali kako je kazao, sve se dobro završilo jer su preživjeli. Žena mu je bila ranjena, ali, na sreću, ne tako opasno, a najveća briga je, kaže, bilo njegovo dijete koje je odrastalo pod granatama." Danas se sjeća toplog hljeba i sira koji sam joj donio. Što se mene tiče ovo iskustvo ne bih dao nizašta na svijetu".
„Iz opsade sam izašao drugi čovjek, mnogo bolje pišem, dublje, tačnije, istinitije,. Iskustvo opsade me obilježilo i kao čovjeka i kao pisca. Od prestanka rata do danas ja sam napisao 10 puta više nego za čitav život i sve je to bolje nego ranije“.
Na pitanje kako je bilo pisati za ratno Oslobođenje, Vešović je podsjetio na riječi jedne sugrađanke koja mu je rekla:
“Kad čitam vaše tekstove do pola plačem od pola se smijem.“ To je ono čime sam se branio u okupiranom Sarajevu, kazao je Vešović.
