Ovo su riječi, dr Svetlane Marković Perić, specijaliste urgentne medicine.
Ona je radila u Crnoj Gori, Srbiji, u Njemačkoj, a nakon što se prije pet godina vratila u Crnu Goru, zaposlena je u tivatskoj Hitnoj pomoći. Ko je ne zna sa terena, za nju je čuo iz medija. Ona govori o iskustvu i ličnoj borbi sa koronavirusom.
- Moj suprug je primljen u Klinički centar 22. marta u ranim jutarnjim satima. Preminuo je oko 12 sati u toku dana. Ja sam saznala da je pozitivan na koronu uveče u 22 sata. Ja nijesam znala da smo imali koronu. Nakon toga je meni urađen test. 23. marta uveče sam dobila nalaz da sam pozitivna ka koronu. Tu se moja muka nije završila. Moja stradanja tek počinju.
Nakon smrti njenog supruga koji je prva žrtva korone u Crnoj Gori, njoj je određena samoizolacija. Ne ona od 14 ili 28, već od 45 dana.
- Tog dana sam morala da riješim problem sahrane moga supruga. Ja živim u Herceg Novom, a Podgorica je 120 kilometara udaljena. Kolega, patolog koji je radio obukciju mom suprugu bez moje saglasnosti, što sam kasnije doznala, mi je dao jedno "fino" rješenje. Ukoliko ja nemam mogućnost da sahranim supruga, on će pozvati socijalnu službu i sahraniće ga zajedno u grobnici sa beskućnicima.
Stigma zaraženih.
- Te večeri, prije nego što sam saznala da je moj suprug pozitivan, u medijima se pojavila informacija da je umro od korone. Tri pogrebnika koje sam zvala su odbili da ga voze jer bi se oni zarazili. Jedva sam našla pogrebnika koji je, sticajem okolnosti, uz dogovor, mog supruga prebacio u mrtvačnicu u Risnu, do momenta do kad sam ja uspjela da nađem način kako da ga sahranim. Zahvaljujući mojoj bliskoj prijateljici koja mi je pozajmila njenu porodičnu grobnicu ja sam nakon 8 dana uspjela da sahranim supruga tako što su ga drugi sahranili. Ja nisam mogla, bila sam zatvorena, nisam mogla iz kuće da izađem.
Zakon o zaštiti podtaka o ličnosti, član 4
“Zaštita ličnih podataka obezbjeđuje se svakom licu bez obzira na državljanstvo , prebivalište, rasu, boju kože, pol, jezik, vjeru, političko i uvjerenje, nacionalnost, socijalno porijeklo, imovno stanje, obrazovanje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo”
- Najtragičnija stvar koja se meni kao ljekaru desila je to što sam razapeta na krst srama. To je nešto što je teško opisati. Na televiziji se pojavila informacija o prvoj žrtvi od korone sa imenom, prezimenom, mjestom odakle je i odakle je došao. Mi smo pacijentu upropastili njegov prethodni život i smrt. Ja sam izgubila ono što sam voljela. Mogu da mi uzmu život. Mogu da mi daju otkaz, ali straha nemam. Jako bih voljela da se bavim edukacijom mladih ljekara i to ne znanju iz medicine već ljubavi prema pacijentu. Bolesna osoba ne smije da bude broj i socijalni slučaj, već čovjek - ispričala je doktorka Svetlana Marković Perić.
Ispovijest doktorke čuli smo zahvaljući projektu “Razgovori u društvu – Socijalni dijalog za bolju budućnost” koji realizuje Sindikat doktora medicine Crne Gore u partnerstvu sa Centrom za razvoj nevladinih organizacija i uz finansijsku podršku Evropske unije kroz evropski instrument za demokratiju i ljudska prava – EIDHR
