Noći u kojima se mijenja politička stvarnost jedne zemlje dugo ostaju u sjećanjima pobjednika i poraženih, uglavnom sve do sljedećeg preokreta i zamjena uloga do koje, prije ili kasnije, neizbježno dođe. Od te sorte bila je i izborna noć drugog kruga predsjedničkih izbora u Crnoj Gori... Noć koja je ,,čekana 30 godina“, noć u kojoj se do ,,slobode došlo olovkom“, noć poslije koje ,,crnogorska jutra više nikada neće biti ista“, noć vatrenih obećanja...
Kvalifikovana u gotovo identičnom semantičkom kodu pobjednika i slavljenika, bila je to, kažu, istorijska noć. I trajala je, kako to obično biva kada se granice subjektivnog i objektivnog toka vremena ne poklope sasvim - veoma dugo. Kako za slavljenike, tako i za posmatrače. Bilo je u toj „istorijskoj“ crnogorskoj noći izvjesne arome političkih gladijatorskih igara, gledao je region, gledali su susjedi, gledali su zaduženi u međunarodnoj zajednici kako se, baš tokom te noći, mijenja kaleidoskopski utisak (ili otisak) Zapadnog Balkana. Vidljivost onih drugih, suštinskih promjena, po kojima bi preokret koji se dogodio, bio nazvan istorijskim, uslijediće ipak nešto kasnije.
A preokret je započeo slikom slavlja. Naime, na ulicama crnogorskih gradova slavilo se, bez sumnje, strastveno, uz preplitanje napjeva i muzičkih tema (bilo je teško ne prepoznati tekstualno prigodno izmijenjenu popularnu pjesmu Veseli se srpski rode), pominjalo se Kosovo, često uz slavodobitno podignuta tri prsta, mnogo razvijorenih trobojki, zastava Srbije i pokoje crnogorske. Od grada do grada, euforije su se tek u nijansama razlikovale... Tako su se, recimo, u glavnoj ulici u Beranama sve trobojke slile u jednu, koja je bila dugačka 120 metara...
Te noći, građanima i građankama Crne Gore obećano je da će novoizabrani predsjednik biti predsjednik svima, da će Crna Gora postati zemlja mira i pomirenja, da će to biti zemlja blagostanja i ekonomskog procvata i da će za pet godina ostvariti svoj davno započeti san i postati članica Evropske unije.
Međutim, nakon euforije, vrijeme je i za prve odgovore na pitanja kako će građani prepoznati da žive u toj novoj političkoj eri, odnosno, kako će prepoznati da žive u obećanom dobrom društvu?
U njemu bi se najprije moralo učiniti mogućim neselektivno ostvarenje ljudskih prava, suzbijanje govora mržnje i njegova kažnjivost, otvoreni mediji u kojima se novinari pridržavaju osnovnih principa nepristrasnog i tačnog informisanja, otvorene institucije kulture (za sve učesnike u kulturnom polju, ne samo za kulturne i političke istomišljenike), onemogućavanje kulturne asimilacije, ostvarenje prava na sekularnu državu, ravnopravni tretman svih konfesija, podsticanje interkulturalnog dijaloga, razvijanje principa aktivnog građanstva putem organizovanja javnih rasprava oko svih tema od vitalnog interesa za društvo i državu... Konačno, bez ostvarenja svih ovih ciljeva biće nemoguća i realizacija najvažnijeg cilja - ulaska u Evropsku uniju.
Mimo najavljivanog ekonomskog procvata, među najvažnije probleme koje će nova vlast morati da riješi, a koji su zabrinjavajuće zapušteni u prethodnom dvoipogodišnjem periodu, svakako će biti ostvarivanje punog prava na Ustavom zagarantovanu sekularnost, društvena jednakost, odnosno, jasno približavanje konceptu jednakih šansi za sve građane i podsticanje učešća građana u procesu donošenja najvažnijih odluka i donošenja zakona.
Nije zgoreg podsjetiti da sekularnost podrazumijeva odvojenost vjerskih i državnih institucija. Sekularnost ne znači „suspendovanje religije“, već obezbjeđivanje pune slobode vjeroispovijesti svim građanima, nezavisno od toga da li oni pripadaju većinskoj vjerskoj zajednici ili ne. Takođe, državne institucije bi morale da budu potpuno neutralne po vjerskim pitanjima i ne bi smjele ni na koji način da favorizuju ili privileguju bilo koju vjersku zajednicu.
Društvena jednakost podrazumijeva da svi pojedinci imaju isti tretman državnih institucija, odnosno, da ne postoji ,,diskriminacija na osnovu određenih svojstava koja čine neotuđivi dio identiteta neke osobe“. Društvena jednakost, prije svega, uključuje i jednakost šansi, to jest, otvorenost i pristupačnost svih društvenih i državnih pozicija za sve kvalifikovane kandidate, a bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili partijsku pripadnost.
Konačno, podsticanje učešća građana u javnim raspravama predstavlja neophodan uslov za obezbjeđivanje transparentnosti rada državnih institucija i, samim tim, za uspješnu borbu protiv korupcije. Javne rasprave su i ključni instrument kojim se obezbjeđuje donošenje dobrih zakona i ostvarivanje što kvalitetnijih javnih politika.
Obećana je, dakle, i najavljena nova politička stvarnost, u kojoj će glavne uloge, po svemu sudeći, imati neki od protagonista prethodnih vlada, nakon što je 2020. „osvježilo“. Jer, i noć u kojoj je izglasano povjerenje „ekspertskoj“ vladi, bila je takođe najavljena kao - istorijska.
A istorija se, kako je svojevremeno primijetio Teodor Ruzvelt, ponavlja, ali svaki put - sve više košta.
