U istraživanju je korišćeno optičko vlakno dužine od preko 75 kilometara, sa jednim integrisanim čipom. Kako stoje stvari, ima potencijala da jednog dana ove brzine dođu i na sadašnjim optičkim infrastrukturama. Ono što rezultati pokazuju jeste da vlakna koja već postoje u zemlji mogu da budu okosnica budućih komunikacionih mreža. Ideja je da mreža bude skalabilna, kako bi zadovoljila veliki broj korisnika na samoj mreži.
Na testu je postignuta brzina od 44,2 tbps. Kao što smo već napomenuli, ovo bi praktično značilo da u sekundi prosječan korisnik može da downloaduje oko 5,000 GB podataka. Tehnologija koja je pomogla da se ove brzine dostižu zove se “mikro češalj“, a nudi efikasniji i kompaktniji prenos podataka. On je smješten unutar vlakana kabla, a istraživači napominju da je prvi put korišćena u terenskom ispitivanju.
Sljedeći izazov jeste da se ova tehnologija poveže i uskladi sa postojećom infrastrukturom, kako bi se smanjili troškovi, a drastično povećala propusna moć. Malo je vjerovatno da će se desiti da preuzimate igru ili film preko veze od 44,2 tbps. Ako se ova tehnologija i komercijalizuje, istraživači naglašavaju da će je vjerovatno koristiti za povezivanja data centara. Uostalom, gigabitne internet veze postoje već godinama, a i dalje je neuobičajeno vijdeti ih u stambenim kućama. Možda se ipak i desi da na kraju i javnost koristi ovu tehnologiju.
