Vodu iznesemo napolje da se ugrije na Suncu, tako se kupamo i peremo robu. Kad dođem na česmu da natočim vodu gužve su velike, hoće da se biju da prvi stignu na red... Strašno, sestro mila... A pritisak slab, po sat vremena znam da čekam na red da napunim vodu da djeci operem veš. Obećali su nam i prašak za veš, ali od toga nema ništa, nabraja Begija Demiri neke od problema koje svakodnevno dijeli sa ostalim komšijama u izbjegličkom kampu na Koniku.
Begija je plućni bolesnik. Prije nekoliko godina se operisala, a stres i nervoza, kako kaže, dodatno narušavaju ionako slabo zdravlje.
- Imala sam vodu u plučima, operisali su me prije nekoliko godina. Poslije svega što sam prošla ne mogu više da trpim vrućinu, nervozna sam, razdražljiva... Juče sam tako završila u hitnoj, dali su mi da primam injekcije... Muž mi radi na pijaci, ali ni pet eura ne može da zaradi na dan da prehranimo djecu - priča tridesetogodišnjakinja koja pokušava da se brine o sedmočlanoj porodici. Njeno najmlađe dijete ima godinu i po, najstarije deset.
Kad ustanem, prvo pogledam u Sunce: Iako se pravilni redovi šatora bjelasaju na ljetnjem suncu, u kampu na Koniku vidljivi su tragovi nedavnog požara, na pojedinim mjestima su ostaci dogorjelog lima, ugljenisane daske nekadašnjih baraka.
Slličnu sumornu priču, koju nam je prenijela Romkinja Begija Demiri, čuli smo od mnogih drugih ljudi sa kojima smo porazgovarali u izbjegličkom naselju. Većina se žali da su u nedavnom požaru izgubili svu svoju imovinu i lična dokumenta; pljušte žalbe pa i optužbe na račun Operativnog tima koji je zadužen za saniranje posljedica požara…- Kad ustanem, prvo pogledam u Sunce; znam da me čeka još jedan težak i naporan dan... Stari su bolesni, većinu ljekova moram da im kupujem, trebam i porodicu da prehranim. Radim u Javnom komunalnom preduzeću već 13 godina, a primim jedva 100 eura, kako od toga da živim - pita se i Begijin komšija, Fatmir Gaši.
Tridesetčetvorogodišnji Gaši tvrdi da izbjeglice sa Kosova već godinama nemaju nikakva prava u Crnoj Gori, apeluje da im se obezbijede ravnopravni uslovi kako bi i oni, kao drugi stanovnici Crne Gore, mogli da rade i zarađuju: „Oduvjek bijedno živimo, danas nam je još gore nego juče. Ima li kraja tome? Kada ćemo i mi imati pravo na bolji život?“
I mi hoćemo da odlučujemo: Vruće i sparno poslijepodne. Ispred razapetih šatora, na mjestu gdje su humanitarci dijelili ljudima iz naselja tople obroke, redovi su već bili formirani prije nego što je stigao kombi. “Čekamo ovako svaki dan, najmanje po sat na ovom suncu, gunđa omalena, mlada djevojka koja za ruku drži dvogodišnju djevojčicu".
Oni koji su dobili sljedovanje hrane za taj dan, nezadovoljno podižu plastične kutije u kojima se nalazi nekoliko kriški paradajza, kuvani kupus i hljeb „Evo, ovo sam dobila za danas, a kako da izdržimo do sjutra, kako da prehranim troje djece. Hrana se brzo ukisjeli i poslije je nizašta, mogu da je bacim. A ko će čekati do sjutra u dva sata, dok ponovo ne dođu”, kaže jedna starija Romkinja, nezadovoljno pokazujući ono što je za svoju porodicu iskala za taj dan. „Nema dovoljno za sve”, pridružuju se okupljeni, gotovo u glas uzvikujući.
- Ljudi su s pravom nezadovoljni pa i ljuti. Godinama slušamo samo prazna obećanja; te nam kažu stvari će se dovesti u red, te nam kažu strpite se, biće bolje... A nama je isto ako ne i gore. Trebala je ovakva nevolja da nas zadesi da se bar neko okrene na nas, kaže predsjednik Udruženja Roma i Egipćana Ganija Pajazitaj za Portal Analitika.- Djeca su nam gola, bosa i gladna… Evo, sad smo ostali i bez kuća, ima li gore od toga. Formiran je Krizni štab, ali samo oni znaju šta tamo pričaju i dogovaraju. Mi obični ljudi tamo nijesmo uključeni. Obećali su nam i kontejnerski smještaj, a niko ne zna šta je sa tim i da li će ga ikad obezbijediti – žali se Pajazitaj, apelujući da se predstavnici Roma aktivno uključe u donošenje odluka koje su od presudnog značaja za njihov život.
Solidarnost na najnižem nivou: Iz Operativnog tima zaduženog za ublažavanje posljedica požara tvrde da, iako je situacija loša i teška nakon požara, stanje ipak nije tako dramatično alarmantno kakvim ga žele prikazati stanari izbjegličkog kampa. Oni napominju da se svi, zajednički, moraju potruditi kako bi se u vanrednim okolnostima što bolje organizovali i da se ne može samo čekati da država jedina reaguje.
„Solidarnost je ovdje na najnižem mogućem nivou. Stvari ne funkcionišu kako treba jer prvenstveno postoji neodgovoran odnos pojedinaca prema imovini u izbjegličkom kampu - kaže za Portal Analitika Mensud Krpuljević, predstavnik Crvenog krsta i jedan od članova Operativnog tima. Krpuljević dugo radi za Crveni krst Crne Gore, ima iskustva u ovakvim situacijama i napominje da je jedan od problema – ograničenost državnih resursa.
- Potpuno je razumljivo njihovo nezadovoljstvo, ali moramo voditi računa i koliki su naši resursi i budžetska ograničenja u okviru kojih možemo da djelujemo - navodi Krpuljević i dodaje da u Operativnom timu daju sve od sebe da ljudima u izbjegličkom naselju obezbijede što bolje uslove za život.Dnevno se za izbjeglički kamp na Koniku izdvoji i proslijedi 697 obroka, što podrazumijeva porciju kuvanog jela i porciju salate po osobi.
- Dovoljno hrane sigurno da nema za sve, ali najmanje jedan kuvani obrok sigurno da dobijaju. Ubrzo ćemo distribuirati i pakete higijene za djecu. Dakle, činimo sve što je u našoj moći da tim ljudima pomognemo, objašnjava Krpuljević.
Distribuciju hrane preuzela je organizacija „Help“. „Hrana se distribuira u plastičnim zdjelama, prema spiskovima koje formiramo na osnovu evidencije Crvenog krsta i UNHCR-a. Ako je, recimo, riječ o šestočlanoj porodici, svaki odrasli član dobija po kutiju obroka, dok će dva djeteta, mlađa od tri godine, jednu porciju podijeliti - objašnjava Rada Lakićević predstavnica Help organizacije, naglašavajući da je odluka o načinu raspoređivanja hrane stvar dogovora između aktivista Operativnog tima.
Predstavnici Operativnog tima naglašavaju i da je šatorski smještaj samo privremena mjera, dok se ne nađe neko bolje rješenje za interno raseljena lica.
- U rekordnom roku obezbijedili smo ukupno 152 šatora, poštujući princip autonomije svake porodice. Dakle, obezbijedili smo po jedan šator za svaku porodicu, dok su višečlane porodice - od 5 do 12 članova - dobile po dva šatora. Desi se, međutim, da u nekom šatoru bude i više od propisanog broja, međutim to su šatori od po 12 kvadrata koji realno mogu da prime i do osam osoba. Podijelili smo im i dovoljno ćebadi, sunđere za sjedenje, kao i kuhinjske setove, pakete higijene i bidone za vodu, kaže Mensud Krpuljević.
Samouništavanje uslova za život: Vodovodna i kanalizaciona mreža u izbjegličkom naselju na Koniku nedavno je osposobljena. Instalirana je rasvjeta i sada je, kako kažu u Operativnom timu za vanredne situacije, na stanovnicima kampa da to održavaju i čuvaju kako treba.
- Svi mokri čvorovi su stavljeni u funkciju. Četiri mokra čvora su u naselju i rađena su po standardima za hitno zbrinjavanje u vanrednim situacijama. Postoji veliki problem sa slabim pritiskom vode, ali to je nešto na šta nemamo nikakvog uticaja - navodi Krpuljević i dodaje da su se zbog ovog problema za pomoć obraćali Glavnom gradu.
- Tražili smo od Glavnog grada da nam dostave cistijerne sa vodom da bi ljudi imali dodatni izvor snabdijevanja pijaćom vodom, kao i vodom za tehničku upotrebu i sada čekamo da nam i to obezbijede - kaže Krpuljević. On navodi i neke primjere kada je, kako kaže, do izražaja dolazio neodgovoran odnos pojedinaca prema imovini u izbjegličkom kampu.
- U kampu ima ukupno 48 česama. Međutim, većinu tih česama oni su polomili i poslije se žale da ih nema dovoljno. Jednostavno ih odšarafe i potom prodaju u sekundarne sirovine, jer to ima dobru prođu na tržištu - kaže Krpuljević uz apel kosovskim izbjeglicama da se pametnije i bolje staraju o javnom dobru.
– Često se dešava da ostave česmu upaljenu kad upotrijebe tuš kabinu i da tako ona toči nekad i po cijeli dan, a da zbog toga trpi cijeli vodovodni sistem u kampu.
Ne zamazujte nam oči: Predstavnik Udruženja Roma i Egipćana Ganija Pajazitaj nije ubijeđen da su predstavnici Operativnog tima revnosni u svom radu. Pajazitaj tvrdi da se nadležni iz države na kosovske izbjeglice okreću samo kada ih zadesi velika nesreća kao što je nedavni požar.
- Nadležne institucije prilično nam škrto nude pomoć; i to godinama unazad. Iz Crvenog krsta se, izuzev kada su ovakve vanredne situacije u pitanju, rijetko okreću na nas. Skoro su dijelili neke pantalone, ali su nam dali sve manje brojeve i to nikome nije odgovaralo. Banka hrane nedavno je takođe donosila sapun i neki keks, međutim nijesu svi dobili, jer nije bilo dovoljno za sve – kaže Pajazitaj, dodajući da ipak ima i nekih pozitivnih primjera kada su nadležni pokazali brigu za romske porodice.- Institut za javno zdravlje obilazi nas tri puta dnevno i savjetuju ljude u kampu kako da pravilno održavaju hranu da se ne zaraze, što je korisno, jer je u posljednje vrijeme bio povećan broj stomačnih oboljenja, kaže Pajazitaj.
Predsjednik Udruženja Roma i Egićana takođe napominje da u izbjegličkom naselju ima veliki broj starih i teško bolesnih, te predlaže nadležnima da im obezbijede neku vrstu socijalne pomoći - kako bi najugroženiji mogli da se izdržavaju i kupuju sebi ljekove: „Ljekar u kampu pregleda samo dva sata dnevno, što nije dovoljno. Neki ljekovi mogu da se uzmu na recept, ali većinu kupujemo. Čak su nam i zdravstveni kartoni izgorjeli u požaru. Kako će sada doktori moći da liječe pogotovu one koji su teže bolesni i sa dužom istorijom bolesti, što je takođe veliki problem“.
Improvizovane ambulante: Kako su Portalu Analitika pojasnili iz Operativnog tima, u nedavnom požaru na Koniku do temelja su izgorjele dvije ljekarske ambulante. To ipak nije, tvrde u Operativnom timu, narušilo sistem zdravstvene zaštite za ove porodice.
- Imali smo obimnu i preciznu dokumentaciju, ali je sve otišlo u dim. Sada pravimo novu bazu podataka. Već imamo neku opštu skicu zdravstvenog stanja kompletnog kampa, dok najteže slučajeve odmah procesuiramo u domove zdravlja - kazao je Krpuljević priznajući da ima izvjesnih nedostataka u načinu organizacije ali da je to zanemarljivo.
- Obezbijedili smo dvije improvizovane ljekarske ambulante, smještene su u velikim vojničkim šatorima. U kampu ordinira pedijatar i ljekar opšte medicine od sedam do devet sati. Imamo i dežurno vozilo koje svakog jutra odvozi pacijente koji nijesu stigli da obave pregled ili moraju otići na neke dodatne pretrage u KC ili neki od domova zdravlja – ističe Krpuljević i dodaje da se život u kampu, uprkos problemima, relativno normalno odvija.
Uskoro kontejnerski smještaj: Nedavno su iz Fonda za stipendiranje Roma apelovali na Vladu Crne Gore da se šatorsko naselje izmjesti sa sadašnje poljane na Koniku na pošumljeni prostor.
Međutim, rukovodilac Operativnog tima Željko Šofranac kazao je Portalu Analitika da bi to praktično bila nemoguća misija.- Na koji način misle to da izvedu, ko će obezbijediti zemljište za tako nešto? To bi značilo kompletno premještanje porodica na odgovarajući prostor, što je vrlo komplikovano. Takva ideja je na žalost, samo lijepi set želja - kazao je Šofranac uz konstataciju da većina izbjeglica nema želju za povratkom na Kosovo.
Šofranac napominje je do sada svega 319 ljudi od ukupno 8.600 interno raseljenih izrazilo želju za povratak na Kosovo. Zato će država morati da u narednom periodu, svakako prije zime, riješi pitanje smještaja u izbjegličkom kampu na Koniku. Šofranac naglašava da se intenzivno radi da bi se našlo neko, makar i privremeno, rješenje.
- Ima više opcija, ali je prema stavu Radne grupe, koja je od Operativnog tima i nadležnih ministarstava Vlade Crne Gore, dobila zadatak da formira prijedlog - najizvjesnije da će to biti kontejneri, što će predstavljati jedan relativno udoban smještaj.
To bi, smatraju u Operativnom timu za vanredne situacije, značilo da će život za raseljena lica u kampu na Koniku biti mnogo bolji nego što je sada. „Mora da može biti bolje nego sada. Meni je sada ovdje samo pakao i od vrućine i od šatora i od našeg života“, rezignirano zaključuje Begija Demiri.
Ana UGLIK
