Repriza Podgoričke skupštine je u punom zamahu. Krčmi se naveliko duhovna i materijalna baština crnogorskog naroda. Samo još nedostaje da predvodnik ove naše jado Vlade, prije nego što ode na bunjište istorije, ugrabi da objavi da od sad nijesmo više Crnogorci.
Prvo što je Dritan uradio podržao je srpsku Crkvu da po drugi put sahrane Amfilohija, da slučajno iza njega ne bi ostali ni najmanji tragovi crnogorske zasebnosti. Tako je Joanikije, kao nasljednik onog malo što je ostalo od Amfilohija, nastavio “da u miru širi stado” i propovijeda zloglasnu svetosavsko-klero-nacionalističku ideologiju, kojom produbljuje raskol i mržnju u narodu.
Kroz istoriju se Crna Gora neprestano borila da je neko ne porobi i opljačka, a Dritan kao novopečeni premijer njene Vlade, kako on to samo zna i umije, poklanja, kao na tacni, viševjekovne crnogorske manastire i hramove jednoj tuđoj i porobljivačkoj crkvi iz druge države. A uzgred sve se kune i zaklinje da je sve sto radi u najboljem interesu Crne Gore, pomirenju njenih građana i ulasku naše države u EU.
Prosto izgore od velike želje da se žrtvuje za opšte dobro Crne Gore, pa je nepojmljivo kako to narod neće da vidi. Naredan je da uđe u svaku koaliciju samo da bi mogao nastaviti tu svoju prljavu i izdajničku rabotu.
Valjda ne postoji ni u daleko većim državama, da „iz grmena velikoga” može izaći takva jedna moralno izopačena osoba od koje se gadi svakom pristojnom čeljadetu. Toliko je impresioniran sam sobom, svojim trikovima i drskim podvalama da mu nikad nije dosta javnih izjava.
Ogrezao je u samopohvalama i dripačkom durenju, da ima šešir ili kapu bacio bi je uvis od ushićenja. Ovom našem dičnom i relaksiranom kosmopoliti izgleda ništa nije teško, pa svojim pretpostavljenim u Beogradu, Vučiću i Porfiriju, uporno i bespogovorno nastavlja da ljubi skute.
Dritan nonšalantno priča o gubitku funkciji premijera, pa čak nudi i ostavku, jer je njemu, kao srpskom epigonu, to samo prividni položaj za jednokratnu upotebu, kako bi za Srbiju oposlio trenutno njen najvažniji cilj - sprečavanje ulaska Crne Gore u EU. Istovremeno se verbalno zdušno zalaže za njen ulazak kako bi prevarom postigao suprotan efekat.
Ne treba mu ništa vjerovati, makar da sjedne, što narod kaže, golom zadnjicom na vrući sac. Porfirije će ga blagosloviti što je toliko patio i žrtvovao se za srpstvo, a kad izgubi fotelju “otpremnina” je većzagarantovana, bilo s jedne ili druge strane. Zato, jednim okom gleda u Beograd, a drugim preko Bojane. Zlu ne trebalo.
Srbi, pod plaštom ugroženosti srpskog naroda, od nepostojećeg crnogorskog nacionalizma traže da mi sami sebe ukinemo. Jednostavno, mi smo za njih nepostojeći narod. Ovo je vrhunac hipokrizije i gnusna laž, pa im moramo iznova poručivati: „Braćo Srbi, sjašite!“
Pitam se kako zaustaviti ove zdušne zagovornike velikosrpstva da, u ime lažne i nakazne crkvene dogme, kradu i otimaju, a i ubijaju kad im se pruži prilika. U tome im prođoše gotovo dva vijeka.
No, to im nikad neće uspjeti. Zaslijepljeni praznovjerjem o nebeskom narodu nikako da shvate tu svoju uzaludnost. Takvom politikom samo su uspjeli da se okruže novim, međunarodno priznatim državama, ali i dalje nastavljaju po istome, posebno prema Crnoj Gori, sa novim metodama potkopavanja njenog građanskog i multietničkog društva.
Iz tog srpskog jednoumlja izleglo se svetosavlje kao formula za nipodaštavanje i ponižavanje ostalih naroda u okruženju. Još se ponose sa tim uz popjevku: ”Niko nema što Srbin imade”... A to nije nikakva religija već naobičniji hohštapleraj, koji često prerasta u teror i ubijanje.
Dritan je od Beograda dobio debeli poen što je onako fantomski skrivenoi prevrtljivo progurao potpisivanje Temeljnog ugovora u ime po njemu najtrasparentnije Vlade koju je imala Crna Gora.
A prednacrt toga ugovora nije vidio svjetlost dana uprkos svakodnevnog lažnog pozivanja da JAVNOST TREBA DA ZNA. To je postala najotrcanija fraza naših moralno izopačenih i karakterno srozanih političkih podvižnika. Iza njih ne zaostaju mnogo ni neki iz medija perolakih skribanata i Ostapi Benderija, koji prostituišu svoju profesiju.
Nije bez razloga haotična atmosfera zahvatila Crnu Goru, što bi se slikovito moglo nazvati moralnom leprozom. Porast ovih društvenih deformacija i karakternog srozavanja pojedinaca tijesno je praćen, uslovljen i u srazmjeru sa sve većim uticajem i ulogom srpske Crkve, kao glavnog remetilačkog faktora u Crnoj Gori.
Može li se očekivati da će neko u EU konačno prozreti ovu perverznu igru, sad kad postaje očigledno da je srpska Crkva ruski trabant i izvođač njihovih radova na Balkanu.
Kad Dritana ispratimo u prošlost kao najveće političko zlo koje se ikad moglo desiti Crnoj Gori možda će Porfirije, da bi ga utješio,doći helikopterom, pa zajedno sa Joanikijem ovu dvojicu prihvatiti iz Vladičine bašte. Da odlete sa njim za Beograd.
Vjerujem da bi cijelo Cetinje došlo na taj ispraćaj.
