Ne govori se o tome samo u crnogorskoj javnosti već, utisak je katkad češće, i u susjednoj Srbiji. Političari iz vladajuće većine aktuelizovali su pitanje srpskog jezika, odnosno njegovog ‘prepoznavanja’ kao službenog umjesto – kako je sada – kao onog koji je u službenoj upotrebi.
Objavljeni rezultati govore kako 43,2 odsto popisanih građana govori srpskim jezikom, 34,5 procenata crnogorskim, sedam odsto bosanskim, a 5,25 albanskim. Kada su u pitanju jezici kojima popisani građani obično govore – njih 43,5 odsto istaklo je kako je to srpski, 36,3 crnogorski, 6,7 bosanski, a 4,9 albanski. A kada bi se u obzir uzeli samo popisani crnogorski državljani, onda srpskim govori njih 44,1 odsto, crnogorskim 37,3, bosanskim 7,2, a albanskim 5,1.
Na temelju toga, više političkih faktora do sada je istupilo zahtijevajući da i srpski jezik u najvišem pravnom aktu dobije drugačiji status u odnosu na dosadašnji.
Tri dominantne strukture iz vladajuće većine – “Za budućnost Crne Gore”, Evropa sad i Demokrate, a uz njih i Socijalistička narodna partija – u više su navrata poručili kako bi podržali inicijativu prema kojoj bi srpski bio službeni jezik. ZBCG je, naravno, prednjačila, i to ne samo nakon objave rezultata popisa.
Jer, i mjesecima prije nego što su podaci objavljeni, iz te koalicije najavili su kako će se potruditi da ta izmjena bude uvrštena u Ustav Crne Gore.
Doduše, Andrija Mandić je ranije smatrao kako će se natpolovična većina građana izjasniti da govori srpskim jezikom.
“Kao politički predstavnik srpskog naroda, svakako bih se zalagao da natpolovična volja naroda bude odslikana i u najvećem pravnom aktu naše zemlje”, isticao je on krajem decembra prošle godine.
A šta konkretno sada piše u Ustavu?
“Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik”, stoji u članu 13.
Znatan dio većine tako bi podržao inicijativu putem koje bi srpski, umjesto treće, bio ‘prebačen’ u prvu rečenicu, tako da bude službeni jezik, zajedno sa crnogorskim.
I kako do toga mogu doći?
Odgovor je – ne baš lako. Jer, član 13 jedan je od onih koje su ustavopisci posebno ‘zaštitili’.
Najprije bi bilo potrebno da premijer, predsjednik države ili 25 poslanika podnesu prijedlog za izmjenu člana Ustava.
Zatim bi u Skupštini predložene izmjene trebalo da podrže dvije trećine poslanika. A to će reći, u slučaju aktuelnog saziva parlamenta, njih 54.
Ako izmjene u parlamentu i budu izglasane, to ne znači da će biti i usvojene. Jer, za korekcije člana 13 potom bi bio neophodan i referendum.
Ukoliko bi referendum bio organizovan, na njemu bi izmjene člana Ustava trebalo da podrže tri petine birača – ali ne izašlih, već svih.
