Eto, pa recite da Balkan nije teatar apsurda. Dok Milorad Dodik mirno ismijava državu, kao da je omanja mjesna zajednica ili udruženje stanara, dotle Andrej Plenković, evropski premijer, navodni ponos demokratske Hrvatske i vjerni vođa HDZ-a, s osmjehom poručuje: „Mi želimo slati umirujuće poruke.“
Kome, zaboga, gospodine Plenkoviću?
Onome koji ruši ustavni poredak susjedne države? Onome koji prijeti secesijom? Onome koji pljuje po Ustavnom sudu, negira genocid, prijeti svakom razumnom čovjeku, protjeruje strane ministre, šuruje s Putinom i ismijava sve što ima prefiks „državno“ u Bosni i Hercegovini?
Da, upravo tom Miloradu Dodiku šalju se poruke mira i razumijevanja iz Zagreba. Ne iz Kremlja, ne iz Budimpešte, ne čak iz Beograda, nego iz članice Evropske unije koja se kune u stabilnost i evropski put Zapadnog Balkana.
„Od sankcija nema ništa“, poručuje Plenković, jer, eto, Banja Luka je „samo sat i pol od Zagreba“.
A što je još važnije – tu je Dragan Čović, podređeni po stranačkoj hijerarhiji, da ostane uz Dodika kao najvjerniji politički jaran na njegovom pohodu protiv BiH.
Plenkovićev blagoslov Čoviću
U prijevodu: ako pada država BiH, neka pada uz blagoslov hrvatskog HDZ-a. Jer franšizni HDZ BiH ne može ni da kihne, a da Zagreb ne kaže „nazdravlje“ i kad Plenković kaže „ne dirajte Dodika“, Čović zna šta mu je činiti – ostati čvrsto uz prijatelja iz Laktaša, čak i dok taj prijatelj pali ustavni poredak kao da loži zimsku vatru. Zapravo, baš zato i baš zbog toga se iostaje uz Dodika.
Zamislite taj cinizam – dok je ustav suspendovan na 49 posto teritorije, dok državne institucije ne važe u entitetu Republika Srpska, dok opozicija u entitetu ostaje satjerana u kut, a Dodik vodi državni udar pred TV reflektorima, Plenković se pretvara da je to sve neka lokalna nervoza, neki tamo mali nesporazum. I još, kao šlag na ovu pokvarenu tortu, gura HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona – u najgorem mogućem trenutku. Dakle, dok kuća gori, on dolazi s idejom da se prefarbaju roletne. Ili je to upravo najbolji trenutak za oba HDZ-a? Prava je istina da ta silna želja za izmjenama Izbornog zakona udara konture trećeg entiteta, šta god neki mislili o tome.
I tu leži srž problema: Hrvatska, koja se voli kititi titulom „najvećeg prijatelja BiH“, zapravo radi sve da se Bosna i Hercegovina dodatno destabilizuje, da se država usitni, a rad institucija neutralizuje i obesmisli.
Jer kad javno podržiš čovjeka koji još javnije ruši državu čiji si navodni garant, a suštinski svjedok Dejtonskog sporazuma, ti nisi neutralan. A ne, nipošto! Ti si saučesnik. A kad preko svog partijskog pulena na terenu održavaš političku vezu s tim čovjekom – ti si već na liniji fronta i zauzeo si stranu. E, to radi Andrej Plenković.
Hoće li Trojka prekinuti sve odnose sa HDZ-om?
I sada dolazimo do ključne tačke: vladajuća Trojka je koliko juče jasno rekla da „nema pregovora s Dodikom i onima koji ga štite od krivičnog gonjenja“. A ko ga štiti? Plenković. Zagreb. Eksplicitno HDZ. Prevedeno na politički jezik: ako je Trojka dosljedna, to znači prekid svih dogovora, političkih i strateških razgovora s Hrvatskom, preciznije njenim premijerom. Jer kako možeš pregovarati s nekim ko štiti čovjeka koji ruši tvoju državu? Kako možeš u istu prostoriju s onim ko mu čuva leđa dok podmeće dinamit pod temelje tvoje zemlje? Ne ide.
A sad, da budemo krajnje brutalno iskreni – u ovakvoj konstelaciji snaga, znate li ko jedini pobjeđuje? Dragan Čović. Da, onaj isti što danas samouvjereno poručuje da „neke kolege svakodnevno govore Hrvatima kako nije dobro da biraju svoje predstavnike, ali neka ponude rješenje“. On ne nudi rješenja, on postavlja uslove. Ucjenjuje. Na malo suptilniji način od Dodika, ali ipak ucjenjuje. Jer Čović zna ono o čemu svi šute: On je (p)ostao nezamjenjiv. Dodik može pasti – ima opoziciju da ga eventualno smijeni. Trojka može nestati s vlasti – zamijeniće je SDA, DF i ko zna ko još. Ali HDZ BiH? HDZ je institucionalno betoniran u vlast zahvaljujući onoj antiustavnoj, politički nakaradnoj odluci Christiana Schmidta iz izborne noći 2022.
Tada je cijeli jedan narod – Hrvati u BiH – sveden na političku monokulturu HDZ-a. Ta noć je bila ne samo politički, nego i državotvorni zemljotres čije posljedice i danas razaraju ovu zemlju. Zato Dragan Čović i može da se ponaša kao neokrunjeni car bosanskohercegovačkog političkog carstva. Zato može da bude most između Plenkovića i Dodika. Zato i jeste jedini koji uvijek, ali baš uvijek, dobije ono što hoće. Nije pitanje hoće li, nego kako i po koju, da ne kažem – čiju cijenu.
U se i u svoje kljuse
Na kraju, postavimo jednostavno pitanje: ako Hrvatska podržava Dodika, a Srbija ga štiti, dok međunarodna zajednica statira u kukuruzima, ko uopšte sa strane još brani Bosnu i Hercegovinu? I koliko dugo?
Ako se sprema nekakvo Karađorđevo II, ovaj put u režiji Vučića i Plenkovića, koji su ideološka djeca, da ne kažem klonovi, Miloševića i Tuđmana, ko je onaj ko će donijeti mir i stabilnost građanskoj Bosni i Hercegovini?
Ili, da skratimo: koliko još „umirujućih poruka“ iz Zagreba i Beograda možemo preživjeti prije nego što nas doslovno ušutkaju?
Dosta je bilo.
A kad je dosta bilo, onda je vrijeme da se ova država okrene sebi, svojim mehanizmima, koji su uostalom ustavom i zakonom propisani. I ako je presuda Dodiku bila prohodavanje države, neka hapšenje budu njeni prvi koraci. Hapšenje Dodika, a ne države. Jer svako čekanje može dovesti do suprotne reakcije.
Srbija i Hrvatska? Jasno da jasnije ne može biti – pokazale su kao i prije tri decenije da su najsretnije bez države Bosne i Hercegovine. Na žalost, onih koji vjeruju drugačije.
Zato – u se i u svoje kljuse!
