Nekako sam tužan u ovom septembru. Nekad manje, nekad više. Zavisi đe gledam. Mada kakvo je stanje, bolje da ne gledam niđe. Kako god se okrenem neko razočarenje, opet, manje ili više. Na momente budem ljut na „sudbinu kletu“ što se ne rodih neđe drugo, na primjer u Podgorici ili Kotoru. A nijesam daleko, a i nije sve u kilometrima.
Htjeli ili ne, posebno u posljednje vrijeme, izloženi smo raznim kampanjama koje se sprovode u sklopu izbornog procesa u ova dva pomenuta grada. Gledam i slušam, a ne vjerujem! Razmišljam, blago Podgoričanima i Kotoranima ko će da ih vodi. Bože mili kakvih obećanja, kako će sve pozlatiti, sve popraviti, sve urediti (prvo mi pade na pamet unerediti, ali neka, ne važi ovo iz zagrade) i mogu misliti na kakve je muke birač koji sve ovo sluša, kome dati prednost, koga zaokružiti na listiću, pitanje je sad? Onda mi bude lakše što ne živim tamo!
Mislim nešto, da imam biračko pravo (srećom nemam) u ovim gradovima, ja bih ih sve zaokružio da se nikome ne kriva, inače bi me grizla savjest, ako bih nekoga preskočio. Gledajući stranačka saopštenja, po principu jedan čita, a iza njega stoji odabrana ekipa. Čitalac izvodi katu (borba sa zamišljenim protivnikom), bljuje vatru u svim pravcima i najčešće otkriva „toplu vodu“ i širi obećanja. Obećanja se daju po principu, što dalji rok to veće obećanje i veća dobit, pa ko doživi doživi, a za ove kratkoročne nema veze.
Očigledno govornici svjesni da mogu da kažu šta hoće, jer nakon toga nema pitanja, nema komentara, a važno je da ga čuje“biračko tijelo“ jer ono je jedino bitno. Možda je baš ova formulacija sasvim ispravna, sa posebnim osvrtom na „tijelo“, pa se pitam, što niko ne pominje glavu ili ono čega nema, ne treba ni pominjati.
Poseban segment stranačkih saopštenja predstavlja postava koja „čuva leđa“ čitaču sopštenja. Na prvi pogled izgledaju kao ožalošćena porodica, ali kažu tako treba, biti ozbiljan, da ne misle da smo neozbiljni. Ako je tako, onda neka!
Mora se priznati da su najčešće sasvim pristojno obučeni. Znači, nemam primjedbu na tijelo, ali kad pogledam glavu, onda nastaje šok. Svi su namršteni, namrgođeni, ljuti, rekao bih i tužni kao da ovome što priča ne vjeruju, ili su tu možda dovedeni da budu „fikus“ dok se ne obavi zadatak.
Osim saopštenja, poseban vid (anti)promocije kod većine učesnika su tzv. sučeljavanja izabranih predstavnika izbornog procesa. E, kako su slatki kad se dojučerašnji najbliži saradnici, koji su se razišli neposredno pred izbore, pljuju (izvinjavam se na izrazu, ali tako je) i omalovažavaju pred crnogorskom javnošću, iznoseći argumentovane ili izmišljene činjenice.
Još će biti ljepše kada se dan-dva nakon izbora opet sretnu i nastave „saradnju“ u, najčešće, iznuđenoj koaliciji, pa će tako „ispljuvani“ početi da se grle, praveći se kao da se ništa nije desilo. Ne znam znaju li? Iza svakog ostaje trag, a i po neki pamtimo šta se dešavalo, čisto da napomenem!
Nego da se vratim obećanjima. Biće svega, kako kažu, te besplatan gradski prevoz, te besplatni vrtići ... što su sasvim realna obećanja. Gradskim prevozom se vozi ko mora, a i svakim danom nas je sve manje, dok ne dođemo u situaciju da se ukine, jer polako nestajemo. Isto je sa vrtićima, đece sve manje, a i đe ih ima, o njima se ne vodi računa, (osim kad su izbori) tako da se može obećavati, šta god... realno je za očekivati da se u posljednjoj neđelji stepan obećanja podigne do kraja, kako bi se poentiralo u finišu.
Još je ostalo da obećaju da će doći za vas „poštovano biračko tijelo“ da vas ujutro umiju, obuku i ponesu do kafića da popijete kafu. Pretražujući po internetu, pronađoh kako je skoro sve ovo pominjano i na prethodnim izborima, nego, bilo je davno pa se zaboravi, mada je u većini slučajeva isti sastav „obećivača“ bio na binama sa kojih su slali poruke.
Malo se ko sjeća nekih škakljivih tema ili ih prolaze samo letimično, po principu „rešićemo to“ (kao što je rešio autor citata). Ne zalazi se u temu o kolektoru otpadnih voda, a do daljnjeg fekalije Moračom idu u Skadarsko jezero, ne pominje se snabdijevanje vodom i da pojedina naselja, posebno ljeti, dobijaju vodu na kašičicu (a i što će im voda, posebni ljeti)...
Ne pominju se puni kontejneri po ulicama koji na visokim temperaturama šire „opojne“ mirise ne samo u neposrednoj okolini. Ne pominju se jezera koja se formiraju na istim mjestima poslednjih dvadeset godina, koja ograničavaju komunikaciju značajnom dijelu grada, ne pominje se vrlo kritična električna mreža koja je projektovana za četvrti dio kapaciteta koje trenutno opslužuje, i tako redom...
Važno se sjetiti da nema novih obećivača, jer su svi iz trenutne postave u jednom momentu bili vlast, tako da su imali kad ispuniti obećanja, ali bilo je izgleda sprešnijih poslova, a ako je moglo do sad da se čeka, može još koju godinu. U Kotoru druga situacija. Nema čega nema. Nema reda, nema zakona, nema ničega što je nekad obećano, a obećavano je ... Da u Kotor dođe neko ko je otišao prije nekoliko decenija, ne bizapazio promjenu.
Gradom pod zaštitom UNESCO-a i daje se ljeti šire mirisi kanalizacije. I dalje je saobraćani kolaps i to ne samo tokom ljetnjeg špica, iako su skoro postavili semafore kojim su onu istu gužvu samo razvukli na više mjesta, kad padne kiša starim gradom može samo ko zna da pliva ili ima barku.
A van centra kao i u centru. Sjete ga se pred izbore, a nakon njih, opet isto, ništa. Dio Kotora, i jedno od najekskluzivnijih i mjesta koje se nalazi na svim razglednicama na kojima se prikazuje Crna Gora (Perast) nema elementarne uslove za finkcionisanje nekog urbanog naselja.
Nema kanalizaciju, već se kroz tumbine „šaroliki sadržaji“ ispuštaju u more. Ali obećali su da će biti i izabrali su izvođača, rekoše „vrlo referentnog“, koji se nešto nećka da počne sa izgradnjom?!
Samo da nije kao i većina dosadašnjih dobio tender na sloganu „nijesam probao, ali mora da znam“. Dao je očigledno najbolju ponudu, kome, saznaćemo nekad. Do tada štipavicu na nos ili gas masku dok ne prođe.
Saobraćaj je uređen po principu kako te rampadžija procijeni. Ko ima propusnicu prođe, a nekad se kratkoročna može i kupiti „ispod ruke“, cijene kao u Monaku i jedna predivna radnjica mješivite robe koja krasi prostor, blizu čuvenog muzeja koja kao da je preseljena sa Tuškog buvljaka.
Ima izgleda mali nedostatak unutrašnjih polica, vjerovatno, jer je skoro kompletan sadžaj radnje okačen o spoljni zid kuće (stare nekoliko vjekova) ili raširen po ulici. Podrazumijeva se da za sve dobijete i fiskalni račun, (aha) ako se odlučite da nešto „jeftino“ trgujete.
Prelijep ukras ovog starog mjesta koje razne inspekcije očigledno zaobilaze. Ali nema veze, reče neko da su obećali sa tribina i da će i ovo ispraviti. Ko mi je kriv što bih ja sve sad i odmah, e ne može.
Ima prioriteta, a koji su sad Bog sami zna, a i mi ćemo saznati kada se izbori završe ili da na vrijeme spustimo očekivanja na nivo prihvatljivog razočarenja. Da nije sve crno, treba biti realan i pomenuti komunalca koji „od jutra do sjutra“ odvozi kante sa smećem i koje treba i koje ne treba, i kome treba i kome ne treba, pa je zahvaljujući ovom vrijednom čovjeku ovo malo naselje, uredno, koliko toliko.
Sad se postavlja pitanje, zašto se ova obećanja ne upute i drugim gradovima tamo đe nema izbora? Ili tamo građani nijesu građani, ili nijesu bitni, ili nijesu bitni dok ne dođe vrijeme da tamo budu izbori i da tamo obećavaju?
I u drugim gradovima ima gradski prevoz, mada u značajno manjem obimu nego u pomenutim gradovima, ali sad se tamo ne glasa, pa neka sačekaju. I u drugim gradovima ima đece i vrtića i za njih roditelji plaćaju šta se traži, ali moraju da shvate da njihova đeca trenutno nijesu bitna, da ne kažem da manje vrijede od đece iz Podgorice i Kotora, jer će njima od oktobra biti sve gratis.
Vi koji ipak budete u prilici da „birate“, vodite računa o čuvenoj rečenici Abrahama Linkolna: „Metak može ubiti jednog vašeg neprijatelja, ali glasački listić je opasniji od metka, jer može ubiti budućnost vešeg djeteta“.
Zato, na vrijeme se spremite, naoštrite pero i pun krug na biračkom listiću. Znači sve - da ih ne odvajamo!
