Debakl osovine vladajuće koalicije koji čine Pokret Evropa sad i Demokratska Crna Gora Milojka Spajića i Alekse Bečića u Budvi – to je vijest, to je najupečatljivija činjenica jučerašnjih izbora.
Ove dvije stranke dobile su u maju 1.879 glasova (17,72%). Jučerašnji rezultat je 1.117 glasova (9,72%). Čak i kada bi ovom broju bili dodati glasovi liste Pokret za grad Đorđa Zenovića– pad povjerenja je vidljiv.
Budva je tako pokazala trend koji je prije mjesec i po registrovan u Podgorici gdje je koalicija PES-DCG gotovo prepolovila broj glasova koji je dobila 29. septembra 2024. – 17.672 u odnosu na onaj na prethodnim izborima – 21.388 PES i 10.628 koalicija DCG, UCG i DEMOS-a.
Dvije vodeće liste i na ovim izborima su dobile po devet mandata, koliko su imali i na majskim izborima. Lista Nikole Jovanovića dobila je oko 300 glasova više, a lista Mladena Mikijelja 65 glasova više. Rezultat je za oko 300 glasova popravila Demokratska partija socijalista. Evropski savez ove izbore završio s dva odbornika i 687 glasova. U maju su imali 514 glasova i jednog odbornika.
Ishod izbora ne obećava razrješenje političke pat pozicije. Ali je Budva ovdje manji problem. Ključno je pitanje što ovakav rezultat može prouzrokovati za političku situaciju na državnom nivou?
Formalno ne može ništa. Suštinski može mnogo. Izbori su prvenstveno stvar percepcije. A percepcija koalicije Pokreta Evropa sad i Demokratske Crne Gore je osipanje. Sada to više nije ni pojedinačan slučaj. To je već trend. U političkom smislu ovi izbori u Budvi, nakon septembarskih u Podgorici, predstavljaju delegitimizaciju Milojka Spajića i Alekse Bečića. Da njihova muka bude gora i jedni i drugi izbori pokazuju znatno jačanje crnogorskih državotvornih stranaka – Demokratske partije socijalista i Evropskog saveza, a u Podgorici još i ulazak u parlament nove Stranke evropskog progresa.
Ne treba očekivati da predsjednik Vlade u ovoj situaciji povuče potez koji bi vodio ka vanrednim izborima. Teško bi to učinio bilo koji premijer na svijetu. Milojko Spajić uživa formalno snažnu podršku u državnom parlamentu i bezrezervno, iako ničim zasluženo, povjerenje zapadnih centara moći.
Proguraće on nekako budžet, popuniće nekvalitetnim zaduživanjem rupe, neće mu biti prvi put. Proći će i decembar u euforiji izvjesnog zatvaranja nekoliko pregovaračkih poglavlja i novogodišnjim i božićnim bezbrižnim danima. Onda će isplivati problemi. Januar i februar su mjeseci koje građani tradicionalno teško preživljavaju. To će biti i vrijeme suočenja s katastrofalnim godišnjim bilansima – EPCG sa 19 miliona minusa tek je primjer ili pokazatelj kako posluju državne kompanije i šta slijedi kada krene sabiranje brojnih minusa. Tih dana završava i sadašnji Vladin program ograničenja marži. Kada se na sve to dodaju uobičajeni pritisci Nove srpske demokratije temamasrpskog svetai poslovično nesnalaženje dijela Vlade u obavljanju svakodnevnih zadataka ne treba biti ne znam kakav vizionar za zaključak kako će 2025. početi za državnu vlast.
Promjena silaznog trenda Pokreta Evropa sad i Demokratske Crne Gore, sama po sebi ne samo da nije politički realna već bi bila ravna čudu. Izbori u Nikšiću u martu, ako osovina Spajić-Bečić izdrži do tada, biće ona posljednja prilika kada će se pokazati da je car go. Nikšić je i prošli put, 2021, bio tvrd orah za sadašnju vlast.
Ono što je bio ključ izborne pobjede nije bio kvalitet nego trend. Još uvijek je promjena iz avgusta 2020. bila svježa, a bivša vlast nije bila ni blizu konsolidacije. Ovog puta u Nikšiću vjerovatno na strani sadašnje vlasti neće biti URA, teško je da će Aleksandar Vučić, zabavljen o svome jadu, imati resurse za još jednu „Bitku za Nikšić“, a bojim se da neće pomoći ni sada već tradicionalno bježanje Evrope sad u koalicije kako su to učinili u Podgorici, Budvi, i Beranama.
Naredna godina biće po svoj prilici godina vanrednih parlamentarnih izbora. Jedino pitanje je što će ih i kada izazvati – dalje krunjenje i dalja delegitimizacija vladajuće koalicije, do konačnog urušavanja ili možda direktan potez Nove srpske demokratije koja, zahvaljujući između ostaloga i Milojku Spajiću, ostvaruje svoje ciljeve.
Treba pažljivo posmatrati ovu ginisovsku vladu i vladajuću koaliciju koja je tog Frankenštajna stvorila. Iako formalno jaka ona je zapravo rovita masa čiji slabašni kostur krcka pod ogromnim teretom.
Gradivni materijal tog kostura je samo puki stranački interes uhljebljenja partijskih kadrova i podijele plijena. Nema tu, osim na verbalnom nivou, ni vizije ni politike ni ciljeva. O znanju i iskustvu da ne govorimo. Tresak o zemlju će, kako vrijeme bude dalje odmicalo, biti sve izvjesniji i sve bolniji.
