Malo je zemalja u Evropi kojima su ruski provladini mediji poslednjih godina posvetili toliko pažnje kao što je to bio slučaj sa Crnom Gorom, piše Grigorij Mesežnikov, politikolog i predsjednik Instituta za javne poslove (IVO) u Slovačkoj.
U autorskom tekstu “Vrijeme će reći” Mesežnikov primjećuje da su događaji prije parlamentarnih izbora u Crnoj Gori bila idealna prilika za ruske medije da pokažu kako su snage zla, predvođene lokalnom prozapadnom vladom i snage dobra udružene sa Rusijom, rame uz rame sa crnogorskim patriotama koji se bore u maloj balkanskoj zemlji.
Nakon parlamentarnih izbora održanih u Crnoj Gori krajem avgusta 2020. godine, u zemlji će biti formirana nova vlada od bivše opozicije.
Ova nova vlada, podsjeća autor rezultat je sporazuma postignutog u Podgorici početkom septembra od strane lidera tri političke grupacije - „Za budućnost Crne Gore“, „Mir je naša nacija“ i „Crno na bijelo“.
Ova tri izborna bloka porazila su Demokratsku socijalističku partiju (DPS) koju je predvodio Milo Đukanovič, aktuelni predsednik i bivši višegodišnji premijer
Nova vladajuća koalicija, koja okuplja oko 20 manjih političkih partija i pokreta, osvojila je tijesnu većinu u parlamentu (41 mjesto od 81).
-Ova dramatična promjena moći izazvala je mnoga nagađanja o daljoj putanji kretanja u najmanjoj balkanskoj zemlji – navodi autor.
Trnovit put ka nezavisnosti, problemi sa demokratijom
Crna Gora je postala nezavisna država u junu 2006. Od 2003. do 2006. bila je dio države zajednice Srbije i Crne Gore, a prije toga je sa Srbijom činila dio Savezne Republike Jugoslavije.
Proglašenju nezavisnosti Crne Gore prethodio je referendum u maju 2006. godine, koji je doveo do vrlo priblžnog rezultata - minimalni prag od 55 odsto za odobrenje nezavisnosti premašen je za samo 0,5 odsto.
Relativno tijesan rezultat referenduma o nezavisnosti otkrio je da je zemlja visoko podijeljena. Referendum se nije odnosio samo na mišljenje stanovništva o uspostavljanju nezavisne države (44,5 odsto birača glasalo je na referendumu „protiv“ nezavisnosti od Srbije), već i na pitanje etničkog i jezičkog identiteta stanovništva (Crnogoraca naspram Srba), odnos prema nasleđu bivše Jugoslavije i stanje bilateralnih odnosa sa Srbijom.
-Iako integraciju Crne Gore u EU podržava velika većina građana i oko toga postoji konsenzus na političkoj sceni, članstvo u NATO-u dijeli i stanovništvo i političare. Neki građani budućnost svoje zemlje vide u uskoj vezi sa demokratskim Zapadom, drugi zagovaraju savezništvo sa Rusijom. Mnogi ističu važnost sopstvene državnosti i zalažu se za maksimalnu autonomiju od Srbije, dok se drugi zalažu za posebne odnose sa Srbijom, koja se i dalje smatra „majkom zemlje“ – primjećuje Mesežnikov.
Parlamentarnim izborima u Crnoj Gori prethodila su, kako navodi, neka burna unutrašnja politička kretanja, posebno snažna polarizacija stanovništva i konfrontacija političkih elita. Ovo je bio dodatak svim gore pomenutim podjelama društva uz sukob iz 2019. godine oko imovine SPC.
-Nezapamćenih 30 godina vladavine DPS-a bez stvarne političke alternative ili alternacije sa opozicijom doveli su do okoštavanja mehanizama moći i oligarhizacije politike – navodi autor.
Freedom House, koji nadgleda stanje demokratije u svijetu, snizio je rejting Crne Gore i, prvi put od 2003., prekvalifikovao je iz demokratske u hibridnu državu zbog autoritarnih ekscesa, široko rasprostranjene korupcije i zloupotrebe moći od strane vladinih zvaničnika.
Crna Gora na ruskom nišanu
Malo je zemalja u Evropi koje su privukle toliko pažnje ruskih provladinih medija kao Crna Gora.
-Čitaoci ruskih medija mogli bi imati utisak potpuno korumpirane države, u kojoj mafija otvoreno vlada u kombinaciji sa policijskom bezobzirnošću, gdje se ozbiljno krše politička prava građana i ugrožavaju vjerske slobode, zemlje koja ima neprijateljsku politiku protiv Rusije i vlade koji se ponaša kao vazal Zapada – naveo je Mesežnikov.
U ideju da proruskim medijima (i ruskoj vladi zajedno s njima) smetaju pojave poput korupcije, nedemokratskih ekscesa, zatiranja političkih prava građana i nedostatka vjerske slobode u nekoj stranoj državi danas, teško da bi mogao povjerovati iko ko je upoznat sa unutrašnjom situacijom u samoj Rusiji, a da ne pominjemo zemlje sa kojima Kremlj održava prijateljske odnose (Lukašenkova Bjelorusija, Kina, Venecuela, Sirija, Iran i Sjeverna Koreja).
-Pravi uzrok propagandnih napada Rusije na Đukanoviča i DPS nije bio u vezi sa upravljanjem u zemlji, već prozapadnim spoljnopolitičkim kursom Crne Gore – istakao je autor članka.
Držati Balkan što dalje od Zapada, pretvoriti ga u zonu sopstvenog uticaja, a zatim ga koristiti u konfrontaciji sa zapadnim zemljama, taktika je koja odlikuje politiku savremene Rusije, naslijeđene od Ruskog carstva i Sovjetskog Savez.
- Ovo je zapravo poznata ruska balkanska „geopolitika“ kojom Moskva procjenjuje razvoj događaja u pojedinim balkanskim državama – ocijenio je Mesežnikov.
Predizborna zbivanja u Crnoj Gori bila su, kako kaže, idealna prilika za ruske medije da pokažu kako se vide snage zla, koje predstavlja prozapadna vlada, i snage dobra udružene sa Rusijom, rame uz rame sa crnogorskim patriotama da se bori unutar male balkanske zemlje.
-Krajem 2019. godine, zakon o popisu crkvene imovine, sa kojim se pravoslavna crkva nije složila, obezbijedio je veliku količinu materijala za propagandno-medijsku mašineriju u Moskvi. Citat iz članka u novinama Vzgljad pruža jedan takav primjer:
-Crnogorski narod se više puta pobunio protiv svog„ dobročinitelja “[Đukanoviča]; najvidljiviji su bili protesti u vezi sa ubrzanim ulaskom zemlje u Severnoatlantski savez. Srpska pravoslavna crkva postala je ključni učesnik ovih protesta [...] Postoji Srpska crkva - saveznik Ruske pravoslavne crkve, protivnik NATO-a, pristalica prijateljstva sa Rusijom. A tu je i Milo Đukanovič - faktički diktator, mafijaš, marioneta „sokolova iz Pentagona“, jedan od najantiruskijih političara na Balkanu, koji, suprotno zdravom razumu, promoviše crkveni raskol ... navodi Mesežnikov.
Prema istim novinama, aktuelni crnogorski predsjednik „pretvorio je Beograd i Moskvu u svoje najgore neprijatelje i uveo zemlju u NATO, čime je slomio crnogorsko društvo u procesu“.
Šta je sledeće?
Moskva je polagala velike nade u parlamentarne izbore u Crnoj Gori i moguću pobjedu opozicionih snaga. Ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov rekao je: „Dobri odnosi između Rusije i Crne Gore biće obnovljeni i privremeni nosioci vlasti koji vode crnogorsku politiku u Crnoj Gori će otići“.
Mediji u Moskvi, kaže Mesežnjikov, predstavili su predstavnike crnogorskih opozicionih partija kao potencijalno transformatore zemlje. Njihovu pažnju dobiili su političari poput Milana Kneževića, proruskog lidera Demokratske narodne partije - koji je tvrdio da bi, ako se formira nova parlamentarna većina, u kojoj bi dominirale stranke koje zagovaraju vojnu neutralnost, nova vlada mogla da preispita odluka “o ulasku u NATO.
Izbori su održani i jasno je da će vlast u zemlji uskoro biti formirana. Drugog dana nakon objavljivanja rezultata izbora, njeni predstavnici požurili su da uvjere domaću i stranu javnost da se osnovni pravac spoljne politike zemlje neće promijeniti - radiće na što bržem pristupanju EU i članstvu u NATO nastaviće se. To je direktno izjavio u intervjuu za Dojče vele lider građanski orijentisanog bloka „Crno na bijelo“ Dritan Abazović.
-Vrijeme će pokazati da li će nova crnogorska vlada, sa tijesnom većinom u parlamentu, trajati duže i držati se svojih postizbornih obećanja. Ako se to dogodi, sasvim je moguće da će se naći na istoj vatri ruskih medija kao i njegov prethodnik – zaključio je Mesežnjikov.
