Kockice se slažu: Milić, Medojević i Mandić spremili su zajedničku deklaraciju kojom će potvrditi da, kada dođu na vlast, neće rušiti nezavisnu Crnu Goru. Iako djeluje groteskno – da stranke koje žele vlast u državi, pismeno se obavezuju da će poštovati državu – to je bio posljednji, očekivani, korak ka stvaranju šire izborne koalicije. Najkasnije do kraja sljedeće sedmice znaće se bitni detalji opozicionog dogovora, uključujući i unutrašnji raspored snaga (Milić za sada, kažu upućeni, traži za svoju partiju čak polovinu ukupog broja koalicionih mandata).
Vladajuća koalicija redefiniše strategiju izbornog nastupa. Prvobitno su, zamoreni jedni od drugih, zamišljali odvojeni nastup u najvećem broju gradova. Nije to bila najava raskida, više su ličili na dugodišnje životne saputnike koji, radi osvježenja, ponekad ljetuju razdvojeno. Sad od vankoalicionih „izleta“ nema ništa: DPS i SDP su prinuđeni da, svuda gdje im prijeti opasnost da izgube, nastupaju udruženi.
Opoziciona nadanja: Osvojićemo 12 od 14 opština, optimistički je najavio Srđan Milić nakon što je dogovorena saradnja SNP, PZP i NOVE.
Nema baš mjesta euforiji. U susret izborima, na brzinu okupljena opozicija mora da riješi dva ključna problema - izbor koalicionog programa i određivanje rezultata koji bi se mogao smatrati uspjehom koalicije.
Podatak da su opozicioni lideri morali pismeno da se obavežu na poštovanje države ukazuje sa kakvim će programskim problemom morati da se nose. Naime, osim priče o „kriminalu koji je srastao sa državom“ i borbe protiv Đukanovića, malo što suštinski vezuje opozicione partije: Medojević je gorljivi zagovornik evroatlanskih integracija a za Mandića i Milića jedna od ključnih atlanskih institucija - NATO - i dalje je agresor. PZP nije protiv crnogorske crkve, za Mandića i Milića ili Kadića CPC je obična sekta; Kosovo je „srce Srbije“za Mandića, Kadića, Popovića i Milića; za Medojevića i Radulovića tek mogućnost da se udari po vlasti...A tek kada je riječ o državnim simbolima: kako će Mandić ili Milić pod crvenu zastavu; da li će Medojević prije izborne trke tražiti blagoslov SPC kao što to uobičavaju Mandić ili Kadić?
Sve pobrojano nije osnova za kvalitetnu izbornu kampanju i opozicioni savez teško može računati na dodatne glasove zbog udruživanja (takozvani sinergetski efekat).
Lokalna „krvna slika“: Ipak, pregled rezultata sa izbora 2009. godine ukazuje da ujedinjena opozicija može biti realna prijetnja vladajućoj koaliciji i da može povratiti vlast u nekim gradovima.
Već sada je sasvim izvjesna pobjeda okupljene opozicije (SNP, NOVA, PZP, NS, SNS, DC) u manjim gradovima.U Plužinama je odnos, računajući brojke sa prošlih izbora, 1.554 : 611 u opozicionu korist. U Andrijevici je takođe opozicija „već viđena“ kao većina u parlamentu (1.831 : 1412). Sasvim je moguće da opozicija ponovo osvoji i jedan veći grad na sjeveru – Pljevlja. Tamo je DPS-SDP koalicija 2009. godine na parlamentarnim izborima osvojila 9.495 glasova. Kada se zbroje svi opozicioni glasovi (osim, naravno, glasova Albanaca i Bošnjaka) onda bi zajednička opoziciona lista sa 10.756 glasova mogla da bude garancija pobjede.
Kako se god zbroji, ipak je teško povjerovati da je realna Milićeva kladioničarska procjena „12 od 14“. Na osnovu rezultata iz 2009. godine, zajednička opoziciona lista bi mogla da osvoji vlast u pet gradova – Andrijevici, Žabljaku, Plužinama, Pljevljima i Šavniku. Skupa sa Pljevljima to je moguća vlast u opštinama koje imaju - tek četrdesetak hiljada birača. Vladajuća koalicija bi, svakako, bila vrlo srećna sa izbornim pobjedama u osam opština - Baru, Ulcinju, Bijelom Polju, Beranama, Rožajama, Danilovgradu, Plavu, Kolašinu.
Podgorički ključ: Ključ opozicione strategije mora biti - pobjeda u Podgorici, nakon koje bi osporili legitimitet vlasti i opravdano zahtijevali vanredne parlamentarne izbore.
Izborne brojke iz 2009. ukazuju da će izborna utakmica u Podgorici biti zanimljiva. DPS-SDP koalicija, zajedno sa glasovima DUA i Bošnjačke stranke može računati na na 45.091 glas (ukoliko ne mobilišu dodatne glasove).
Na drugoj strani opozicija, uključujući i marginalne „otadžbinske srspke stranke“ može računati na 41.179 glasova. U Podgorici je prošle godine bilo poprilično izbornih apstinenata i opozicija se nada da može računati na koju hiljadu novih glasova. Po svemu sudeći, pobjeda vlasti ili opozicije će se u Podgorici računati sa prednošću od svega tri-četiri hiljade glasova!
Planovi vladajuće koalicije: Đukanovićev DPS ne bi bio tako dugovječan kada se upravo ne bi bavio analizama svojih prednosti i protivničkih mana. Čini se, ipak, da u vrhu DPS-a, sve do nedavno, nijesu baš vjerovali u realnost opozicionog ujedinjenja i ovih dana obavljaju užurbane pripreme.
Svejedno, vlast je naučila da instiktivno reaguje u cilju samoodržanja. Tako su u DPS-u su odmah izvagali da se izborna bitka dobija prvenstveno u Podgorici. Zato će, ovog puta, uz redovnu Mugošinu ekipu, po oprobanom receptu terenskog rada, djelovati svi drugi raspoloživi partijski gradski aktivisti. Strategijski gledano, vladajuća koalicija će smatrati uspjehom ako uz „već upisane“ izborne pobjede u nekoliko manjih gradova, zadrži prevlast po „transverzali“ Bar-Podgorica-Bijelo Polje. U tom slučaju, vlast je mirna još tri pune godine.
U programskom smislu, vladajuća koalicija nema razloga da što mijenja. Oni će voditi kampanju „niskog inteziteta“, oslanjajući se prevashodno na uhodanost partijske mašinerije.
Izborni datum: To što opozicija bezglavo uporno govori o crnogorskoj državi i njenoj budućnosti, upravo odgovara DPS-SDP koaliciji: najveća zasluga sadašnje vlasti je unpravo crnogorska nezavisnost.
Tu već opozicija pravi prve greške u koracima - umjesto da otvaraju lokalne teme i da se fokusiraju na greške lokalnih moćnika iz vladajuće koalicije, Milić, Mandić i Medojević se utrkuju da se pokažu kao legitimni branioci „časne Crne Gore“, da postanu zaštitnici regiona i, uz sve to, da svakodnevno tumače politiku susjedne Srbije. Opozicija pokušava podići strasti jakim riječima, uvredljivim naletima na vlast, sve u nadi da će tako, pred lokalne izbore, razbuditi svoje uspavane apstinente stvarajući privid da je „konačno došao čas svrgavanja vlasti“.
Djeluje izazovno, ali može biti – kontraproduktivno. Dizanjem galame, igranjem na kartu „ispravnog Beograda“ i „mafijške Podgorice“ samo se stvara pogonsko gorivo za kampanju vladajuće koalicije, otvaraju temeljna identitetska pitanja a Đukanović, Marović, Krivokapić dovode na teren crnogorske nezavisnosti, polje kojim suvereno vladaju.
Zato se ne treba se čuditi ako vlast izađe u susret željama opozicije da lokalni izbori budu što prije. Možda baš izborni dan bude - u nedjelju 23. maja. Dva dana nakon obilježavanja referenduma. Čisto da se svi podsjete ko je gdje bio „kad je grmjelo nad Crnom Gorom“.
Draško Đuranović
