Nemoj bitke, kroz film, diskretno mi sugeriše urednica. A mogu li bitku za film, ili za audio-vizuelnu djelatnost? Nijesam je pitala, a već pišem. Iako volim i istorijske bitke. U tom kontekstu zanima me film u najavi Rovačka bitka. To je film koji tek treba da se snimi, jer bih voljela da svaku bitku koja se tiče nas, unaprijed dobijemo. Ali, ako je u Drugom svjetskom ratu niz bitaka nazivan ofanziva, u kontekstu svake bitke koju danas vodimo - čini mi se da smo u defanzivi, i prije nego general u ovom slučaju reditelj(ka) organizuje trupe, vojsku, vojnike - pa i komite - čini mi se da vodimo sporadične bitke, koje nikako da postanu planirana strategija.
Naše bitke, pa i one filmske, u prošlosti uvijek su kreirali drugi, negdje drugo su bili generali, a nekada bi naši došli do statusa prvog oficira. Nijesam upućena u vojne strukture, pa na osnovu literarnog i filmskog iskustva improvizujem. Diplomatske bitke najčešće smo gubili, a one su važnije od ovih na bojnim poljima. Kada se sabiraju rezultati. Iako filmska i audio-vizuelna djelatnost, ne pišem umjetnost, u fazi snimanja, mora da posjeduje čvrstu organizacionu strukturu, poput vojne da bi bila održiva, za tu borbu ključna je strategija. Prvi put imam utisak da je imamo. Filmski Centar je kao Generalštab, onaj koji dobija bitke. Glavni general je i strateg. Generali zato završavaju fakultete, pa je u ovom kontekstu filmska škola poput vojne, uz prirodni dar za promišljanje. Ali onu vezanu za elektronske medije, sada već i digitalne, internet i analogne i digitalne medije - nemamo. Tu smo u fazi komita, partizana, četnika, gerilaca, „izdajnika“ i rodoljuba, zavisi kako sa čije strane posmatramo. Jer tu jesmo u jednoj vrsti rata, bez strategije. Kao da rvemo sa sporadičnim terorističkim napadima, u kojem gube oni koji imaju reference, obazovanje i praktična znanja. U sredini kolumne, dolazim do naslova - izgubljenja bitka za pismenost (medijsku, i one druge). A važnu za dobijanje diplomatske, čitajte kulturne ofanzive. Ove bitke dobijaju desetari. A po priči mojih životnih saputnika koji su služili vojsku, desetari su uvijek bili oni najposlušniji i najsuroviji. U mirnodopsko doba. I oni koji su dolazili iz (duhovo) siromašnih krajeva. Kada kažem duhovno - ja mislim na literaturu, književnost, slikarstvo, umjetnost, pozorište, film, arhitekturu - jer to je moja religija.
A to je rat, koji bi morali dobiti. I baš me briga kako je u susjedstvu. I baš me briga kako je to bilo istorijski. I baš me briga za sve lamente nad bivšim vremenima. Iako najviše volim one bitke za Jugoslaviju, koje su se vodile i diplomatski i kulturom. U kojoj su prostor pronalazili disidenti u jednom djelu države, a hvaljeni u drugom. U kojoj je kakva god da je bila, postojala strategija.
Sada i ja tugujem. Poput one narodne - žal za mladost, ili vina t-ga za jug. A u najboljim sam godinama, ne samo ja, nego sve kolege i prijatelji koji su znanjem koje je iznad desetarskog, spremni da učestvuju u „bici za budućnost“. Ali... dok mediji divljaju od individulanih stavova, dok se profesija jedino pitala u slučaju pandemije, i tu bitku smo dobili... da završim sa filmom - ja se radujem Rovačkoj bitki i želim da bude što bolje audi-ovizuelno djelo, želim i da Javni servis i ostale TV stanice prepoznaju da bitke dobijamo - i ovom serijom i drugim koje ne snimamo, i zadacima za mlade krativne u slengu vojnike ili udarnike koji čekaju da ih neko prepozna. Dok se ne presele u neke druge sredine u kojima su mogli da se bore za svoj rad. Ako izgube ovu bitku, nadam se da će tu dobiti. A desetari - da i to prevedem u službu ove kolumne - jesu svi oni koji izvršavaju zadatke, bez promišljanja. Neki su znali da misle, neki nijesu ni znali... Ali, kako god, svi su shvatili da je neisplativo. Ali utješiću se, ako smo izgubili neke bitke, nadam se da nijesmo i rat. A to jeste – strategija za sve. Kroz vrijeme i prostor. Može da bude i filmsko, a može da bude i realno... u kojem će reditelj-ka odabrati samo najbolje za finanu verziju. Ali za početak, mora da ima - stekne pravo da ga kreira.
