„Volio bih“, kaže hrvatski predsjednik Josipović, „da Hrvatska sa Crnom Gorom potpiše sporazum o izručivanju kriminalaca, kao što smo to nedavno učinili sa Srbijom“.
Uglađeni predsjednik i univerzitetski profesor Ivo Josipović dobro zna pravne posljedice takvog međudržavnog ugovora. U godinama za nama, brojni kriminalci sa prostora bivše Jugoslavije utočište od pravde su najčešće nalazili mahajući pasošima sopstvne države dok su zločine činili u susjedstvu. Ustavna norma da se ne izručuju svoji građani postala je svojevrsna licenca za zločine kriminalnog bratstva Balkana.
Srpsko-hrvatski dil: Stoga je nedavno potpisivanje ugovora Hrvatske i Srbije o izručenju kriminalaca značajan udarac balkanskom ujedinjenom kriminalu, iako u samom ugovoru postoje neke odrednice koje - čudno ali tačno - sprečavaju izručenje. (Recimo: član 18 kojim se ne dopušta izručenje za djela do pet godina ako bi „izručenje teško pogodilo osobu zbog životne dobi ili dugog boravka u zamoljenoj državi...“ )
Nije, međutim, suština ove priče u tumačenju i analizi članova ovog ugovora. Srpsko-hrvatski ugovor je prije svega manifestacija postojanja političke volje za borbu protiv organizovanog kriminala. Potpisujući ugovor o izručivanju Zagreb i Beograd su pred međunarodnim posmatračima - makar i formalno i makar parafiranjem jednog dokumenta – pokazali odlučnost u borbi protiv kriminala i posvećenost obnovi dobrosusjedskih odnosa.
Josipovićevo „volio bih da i Crna Gora...“ bilo je prijateljska preporuka državnika iz susjedstva. U političkom smislu, međutim, Josipovićeva izjava je i upozorenje Crnoj Gori, opomena da vlast u Podgorici nije demonstrirala političku volju poput Zagreba i Beograda. Ili barem da te volje nije bilo u mjeri dovoljnoj da proizvede konkretnu akciju.
Ministarstvo bez inicijative: „Mi smo još prošlog maja predlagali kolegama u Srbiji potpisivanje ugovora ili sporazuma o uzajamnom izručivanju kriminalaca ali nijesmo naišli na razmišljanje kolega iz Srbije“ – tako je prošle sedmice crnogorski ministar pravde Miraš Radović odgovorio na novinarsko pitnje zbog čega Crna Gora nije slijedila primjer Srbije i Hrvatske.
Odgovori na neugodne upite ponekad rađaju znatno teža pitanja. Tako se i ministar Radović upleo u mrežu pravno-političkih pitanja. Jer, ako je doista postojala politička volja sa crnogorske, a želje za saradnjom nije bilo sa srpske strane granice, onda bi ministar Radović morao da objasni: zašto ministarstvo pravde Crne Gore nije javno pokazalo sporazum koji su predložili Srbiji?
U spoljnoj politici – a balkanska priča o borbi protiv organizovanog kriminala je prije svega spoljnopolitičko pitanje svih balkanskih država – bitna stvar je marketing, odnosno glasno, medijsko i političko, promovisanje vlastitih stavova. U ovom slučaju crnogorska država je – potpuno zatajaila. Uostalom, Radovićevo ministarstvo je početkom godine u doba halabuke oko Šarića prećutalo čak i podatke koje su u interesu zvnične Podgorici - da srpsko pravosuđe ne želi da Crnoj Gori isporuči osobe koje se ovdje gone za ratne zločine!
Tako se Radović obreo u zemlji nekog čudnog jezika i još čudnijih običaja, poput onog tipa iz filma Sofije Kopole „Izgubljeni u prevodu“: kad je imao što da predloži nijesu ga slušali; kad je već on sam trebalo nešto da kaže, mislio je da je najbolje da ćuti...
Nije Radović usamljen u ovakvom raskoraku u zemlji nekog čudnog jezika i običaja. Ovakav nastup je više pravilo nego izuzetak. Posljedice je, međutim, teško prešutati: u pravnim rješenjima borbe protiv kriminala Crna Gora kaska za svojim susjedima i time gubi na političkom rejtingu.
Želje, namjere i obaveze: „Moja je želja da se taj sporazum zaključi što prije“, kazao je juče predsjednik Vujanović, misleći na budući ugovor sa Hrvatskom o međusobnom izručenju kriminalaca.
Svjesno ili ne, predsjednik Vujanović je napravio grešku u izražavanju. Za ugovor o međusobnom izručenju osoba osumnjičenih za kriminal između Crne Gore i susjednih država jeste potrebna je opšta saglasnost volja i izražena želja svih država u regionu. No, za budućnost Crne Gore i njeno priključenje Evropi i integracijama, sporazum ili ugovori kojima se ograničava organizovani kriminal nijesu pitanje želje nego – osnovne obaveze. Izručenje Šarića u slučaju da je na crnogorskoj teritoriji je – obaveza. Domaća suđenja za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nijesu stvar izbora, nego – obaveza...
To je, prosto, savremeno crnogorsko moranje. Na poteze Podgorice se, upravo od dana kada je potpisan Sporazum o asocijaciji i pridruživanju, gleda kroz naočare posebne dioptrije, što znači da će se posebno vrednovati svaka greška ili strategijski loša odluka. Evropljani ne žele ponavljanje loših primjera kao sa Bugarskom i Rumunijom i imaće strog kriterijum. Bilo bi dobro da to konačno shvate svi u crnogorskoj državnoj administraciji, ne samo oni koji svakodnevno kontaktiraju sa strancima.
Uostalom, to je i crnogorska unutrašnja potreba. Crnogorsko društvo će biti bolje jedino ako institucije počnu da obavljaju svoj posao a ljudi na funkcijama budu sposobni da djeluju u javnom interesu. Da bi uvjerili druge da su iskreni borci protiv organizovanog kriminala, da bi skinuli sjenku sa državnog lica, predstavnici crnogorske vlasti moraju početi da svoj posao obavljaju svakoga dana i – profesionalno. Dobre namjere nijesu više dovoljne.
Draško Đuranović
