Uobičajeni pokušaji uprošćavanja finansijskih pojmova, kako bi se bolje razumjele pojedine okolnosti u određenom ekonomskom momentu, nekada mogu donijeti još više nejasnoće. Na primjer, ako o zaduživanju država razmišljate kao o zaduživanju pojedinaca ili kompanija polazite od pretpostavke da je dug samo ono što je neophodno vratiti pod propisanim uslovima.
Prije pojave inflacije prevelik udio javnog duga u bruto domaćem proizvodu bio je goruća tema i u razvijenim i u zemljama u razvoju, no tokom proteklih nekoliko mjeseci priča o njemu kao da je prestala da bude zanimljiva i manje-više sve djeluje kao da je svijet usvojio novu monetarnu teoriju u kojoj su neki drugi pokazatelji mnogo važniji.
Takav pristup baca sjenku na razumijevanje uzroka problema, odnosno činjenicu da povećanje cijena proizvoda i usluga, koje nam je inflaciju nametnulo kao problem broj jedan, zapravo dolazi sa prilično velikim zakašnjenjem u odnosu na povećanje cijena finansijskih sredstava.
Decenijama unazad povećavala se neuravnoteženost između finansijke imovine i stvaranja realne vrijednosti. Cijene svega onoga što svakodnevno plaćamo jesu značajno povišene zbog zastoja u lancu snabdijevanja na koji je pandemija uticala u velikoj mjeri, no on je samo kap koja je prelila čašu u koju se dugo, preko mjere, dolivalo svako uvećanje tržišne kapitalizacije koja je nadmašivala realnu vrijednost onoga što je proizvedeno i isporučeno.
Zbog toga svaka neizvjesnost kada je riječ o narednom potezu i Evropske centralne banke i Federalnih rezervi s razlogom stvara dodatnu zabrinutost i tržišne poremećaje koji se danas manifestuju obezvrijeđenim novcem i skupom berzanskom robom – naftom, žitaricama, kafom, kakaoom, šećerom...
Prevelika količina nesrazmjerno raspoređenih sredstava u opticaju najavljuje nastavak inflacije
Ukoliko obratimo pažnju na stanje na tržištima od početka najnovije faze tenzija između Rusije i Ukrajine možemo da uočimo još jedan dokaz da potezi ključnih donosilaca odluka ili nejasnoća o tome kakvi bi oni mogli da budu igraju mnogo veću ulogu od onoga što bi u okolnostima kada predstoji mogućnost blokade dijela međunarodne trgovine mogla da prouzrokuje.
Prethodnih dana mnogo više tenzija na tržištu kapitala stvorilo je iščekivanje definisanja stava Federalnih rezervi o budućem potezu na sjednici zakazanoj za mart u odnosu na sve drugo što je moglo da uznemiri brojne subjekte kada je riječ o eventualnim posljedicama sankcija i zabrane Rusiji da pristupi međunarodnim platnim sistemima, bez obzira na to kolika količina novca bi se na taj način izopštila iz redovnih tokova.
Sa druge strane, novca u opticaju ima i više nego što je bilo potrebno da se obezbijedi, jer se godinama kroz programe podrške finansijskim tržištima plasirala ogromna količina sredstava kako bi se stvorio privid rješenja problema prezaduženosti. Sada prevelika količina nesrazmjerno raspoređenih cirkulišućih sredstava najavljuje nastavak inflacije i to u odsustvu mehanizama da se ona zaustavi na način koji ne bi doveo do novih problema.
Višegodišnji trend prekomjernog doštampavanja novca, koje je imalo za cilj da se prezaduženost više ne posmatra kao ograničenje, sada je pokazalo da se pokušajem uništavanja duga zapravo uništio novac, a da je dug postao valuta, čemu svjedoči sve veća popularnost ulaganja u obveznice i drugu imovinu sa rokom dospijeća.
Ovo je i jedan od razloga zbog kojeg američki dolar zadržava status globalne rezervne valute, zahvaljujući kojoj zaduživanje SAD može da nastavi da se povećava bez pretjeranog straha od insolventnosti. Problem je u tome što druge centralne banke, poput ECB, kopiraju model Federalnih rezervi, a nemaju ovakav oslonac.
* * * * *
Članak je dio serijala Post-pandemic Economic Recovery 2022
