Ovo je samouništenje. Direktor Javnog servisa, navodno građanski orijentisan, navodno Crnogorac, i činjenično – nezakonito izabran, obrušio se na osnovnu tekovinu jedne nacije, na njen jezik. Nacije koja ga je dala i koja ga je stvorila.
Svaka čast, pozavidio bi mu svaki ideološki bradonja. Međutim, brzo biva jasno da je crnogorski jezik neuništiv, odnosno njegova jotovana (Ustavom?! garantovana) varijanta. Te u tome saznanju naš nespomenik – obrušava se na sve one koji su stali, onako kako se stoji uz prijatelja, kolegu – a u širem značenju – uz svoju domovinu, pa ih direktno i/ili indirektno degradira kojekakvim prizemnim smicalicama, a sve u korist svetosavske katarze.
Spomenuli smo samouništenje? Da, jesmo. Dozvolili smo da naše gore truli list (listovi) inficira sve ono što je ova država nanovo i nanovo iz temelja gradila. Neko će reći da su ove riječi obojene partijskim motivima, no te riječi mogu u vjetar – autor nije član partije, nego jeste član društva koje je (izgleda) fatamorgana evropskih ubjeđenja.
Pa je ovo isto, navodno, proevropsko društvo, dozvolilo i dozvoljava šenlučenje Vučićevih lisica i svetosavskih šakala čije smo idole, i njihove percepcije mira, imali prilike da gledamo ne tako davno u suśednim (Ej ti, izvni zbog Ś) državama.
Mnogi od njih bi mogli da citiraju velikog ruskog pisca (Ne ove njihove Rusije) Dostojevskog: „Ja sam bolestan čovjek, ja sam zao čovjek…“ Međutim, sve i da na sav glas ponavljaju ovo kao mantru – ne bi ponukalo njihovo samopreispitivanje. Nego, ostavimo ovo po strani, ionako će sve i svi oni ostati po strani, kao zaboravljena kupa prašine. Crna Gora ima odlike feniksa – kad dozre ona prezre, pa mora da se samospali da bi se ponovo rodila, i tako u krug, dok ne savlada lekciju samostalnosti koju, kao nemarni ponavljač, olako doživljava.
Gospodo, što smo posadili, to nam je i izniklo, pa su nam plodovi gorki i sve više uviđamo da nijesu krivi Oni već Mi, koji smo iz zen stanja posmatrali kako nam odnose, poturaju i zauzimaju. Nego, kako bi to sročili mladi: Opušteno. I da, svi smo opušteni, pogotovo mladi, čija se pasivnost mjeri s opštim stavom o lanjskom snijegu; nesvrstana kategorija kojoj ostavljamo Crnu Goru.
Nemojte da vas brine brod koji tone – brod je potonuo, i sve dok na obalama raste svetosavsko šipražje – mi ćemo biti davljenici. I na kraju, vratimo se Javnom servisu: Nije kriv direktor, kriva je Tanja, kriv je Žarko – krivi smo mi. Nama je međusobno bodrenje postalo jedina slamka spasa. Ne našeg spasa, već spasa jednog divnog identiteta kojega se ne odričemo kao oni koji nas poriču.
Da je Vječna.
