Svega 24 sata prije nego što je u Skupštini Crne Gore usvojena, na brzinu preimenovana, Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mathauzen, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, uvjeren da će njegovi podgorički podanici izvršiti naređenje, šmirao je glumeći rezigniranost: pomenuti dokument, kazao je, neće dobiti većinsku podršku crnogorskih parlamentaraca.
A dobio ju je, naravno, bez obzira na najavu oštre protestne note Hrvatske i opravdanu prijetnju Zagreba da će ,,dalje djelovati kroz pregovore Crne Gore sa EU“. Ali to je i bio cilj donošenja ovog nepotrebnog dokumenta: zaustavljanje evropskog puta Crne Gore. Uostalom, na to je, nekoliko dana uoči usvajanja Rezolucije, koju je podržao 41 poslanik vladajuće većine, indirektno upozorio predsjednik Crne Gore Jakov Milatović.
Uprkos IBAR-u, vjeruje li danas neko da je ,,prozapadnom“ premijeru Milojku Spajiću, još manje njegovom ,,kapou“, predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću, zaista stalo do Crne Gore u EU?
Očito, ,,srpski svet“ najviše je što građanima Crne Gore može ponuditi vladajući dvojac s kormilarom u Beogradu. Da je drugačije, premijer Spajić i Pokret Evropa sad glasali bi protiv Rezolucije koja Crnu Goru uvodi u novi konflikt sa Hrvatskom, državom koja je trebalo da bude glavna podrška crnogorskom putu u EU i koja je pitanje ustaškog logora Jasenovac riješila prije bezmalo šest decenija.
„Poigravajući se žrtvama ustaškog logora Jasenovac, crnogorska vladajuća struktura ispričava se Beogradu zbog glasovanja u UN za Rezoluciju o Srebrenici; također, šalje jasnu poruku Hrvatskoj“, kaže za Pobjedu redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istoričar Tvrtko Jakovina.
Kakva poruka se šalje Hrvatskoj?
JAKOVINA: Stojimo uz našeg sjevernog susjeda mnogo više nego uz zapadnog.
Da, ali od tog zapadnog susjeda zavisi nastavak puta Crne Gore u EU. Hoće li Hrvatska blokirati Crnu Goru?
JAKOVINA: Bilo bi loše ako bi Hrvatska crnogorsku rezoluciju iskoristila kao argument za blokadu europskog puta Crne Gore. Ali, biti će reakcija.
Svojedobno je Vesna Pusić kazala da bi Brisel morao razmišljati o konsolidaciji EU, ne o proširenju. Naime, integracijom država Zapadnog Balkana konsolidirao bi se već postojeći europski prostor, jer ta ,,rupa“ nije prirodna. Od nečega se mora krenuti, a Crna Gora nigdje nije sporna. I dobar je primjer. Pitanje je samo je li europska perspektiva sporna za dio crnogorskih građana.
Generalno, rezolucije o prošlosti loša su usluga historiografiji. To nisu teme za političare, za političke forume. Ipak, u svim našim zemljama prošlost je prvorazredno politička pitanje.
Zašto?
JAKOVINA: Zato što sa tom prošlošću nismo raščistili. Identitetska pitanja, veoma često vezana uz prošlost, kod nas su važnija od ostalih.
Zar Hrvatska nije odavno riješila pitanje ustaškog logora Jasenovac? Beogradski arhitekta Bogdan Bogdanović je 1966. napravio Kameni cvijet, spomenik žrtvama ustaškog logora Jasenovac; Hrvatska decenijama obilježava Dan sjećanja na žrtve Jasenovca.
JAKOVINA: To je točno. Toni Džad u svojoj knjizi kaže da biti članom nove moderne Europe, izrasle na traumi Drugog svjetskog rata, podrazumijeva suočavanje s tom traumom, od kojih je jedna, karakteristična za gotovo sve zemlje ili za one u kojima su Njemci bili dominantna sila, odnos prema holokaustu, odnosno prema židovskom stanovništvu. U tom smislu, Hrvatska odavno ne propituje Jasenovac.
Isto tako, hrvatski odnos prema Drugom svjetskom ratu dijelom je odnos prema holokaustu, dijelom i odnos prema ubojstvima Roma. Međutim, Hrvatska ima i dodatno pitanje: odnos prema Srbima u vrijeme ustaške Nezavisne države Hrvatske (NDH). Čini mi se da je, i sa stanovišta hrvatskih Srba i sa stanovišta Hrvatske, najkomfornije bilo da se o tome previše ne govori. Za razliku od Roma i Židova, Srbi nisu imali nikakva posebna obilježavanja vlastitih stradanja, niti se o tome, uključujući genocid unutar NDH, glasno govorilo.
Zbog čega?
JAKOVINA: Hrvatska očito nije preradila taj dio svoje prošlosti, koji je i dalje veoma osjetljiv. Hrvatska je i u tom smislu dio velike cjeline, pa može stati iza Njemaca, iza Bugara, Mađara, Austrijanaca, Francuza i reći - dogodilo se i kod nas i kod vas. Konačno, odnos Hrvatske sa ostalim južnoslavenskim narodima bio je prenešen i u iskustvo života u Jugoslaviji, naročito u vrijeme njenog raspada. Sve dok to stoji otvoreno i živo i ne do kraja apsolvirano, prijedlog crnogorske vlasti o Rezoluciji o Jasenovcu pokazuje da su identitetske politike, politike osjećaja dubinske nepravde i nikada zatvorenih pitanja važna tema u postjugoslavenskim društvima.
Ako se već bave pisanjem rezolucija o prošlosti, zar ne bi bilo logično da Crnogorci najprije donesu rezoluciju o osudi zločina koje je, tokom srpske okupacije Crne Gore od 1918. godine, nad Crnogorcima izvršila srpska žandarmerija?
JAKOVINA: Doista nije logično da Crna Gora bude prva zemlja u koji bi se donijela Rezolucija o Jasenovcu; tim prije što Crnogorci u tom ustaškom logoru nisu bili primarne žrtve, niti je taj logor bio na njezinom teritoriju. U tom smislu stoji intervencija ministra vanjskih poslova Hrvatske Gordana Grlića Radmana.
Crna Gora bi imala prečih i za sebe problematičnijih povjesnih trenutaka koje bi na adekvatan način mogla otvoriti. Da su ti problemi bili na pravi način adresirani, da su bili nedvojbeno imenovani, možda bi se moglo razmatrati da li Crna Gora baš mora biti predvodnica u pisanju Rezolucije o Jasenovcu. Međutim, niti je parlament pravo mjesto za takav ,,obračun” s prošlošću, niti je to, i historiografski i politički, za Crnu Goru osobito korisna inicijativa. Ne vidim na koji način će aktualnoj hrvatskoj vlasti ona konvenirati.
Ni u Srebrenici nijesu stradali Crnogorci, niti je taj genocid počinjen na crnogorskoj teritoriji, ali je Crna Gora, srećom, bila prva država na Balkanu koja je u parlamentu usvojila Rezoluciju o osudi srebreničkog genocida. Ima li razlike?
JAKOVINA: I dalje vjerujem da bavljenje bilo kojim dijelom prošlosti u političkim forumima nije najoportunije i da, načelno, ni jednoj povjesnoj epizodi, u smislu njenog tumačenja, to ne čini dobro. Pokušaj uspostavljanja ekvilibrijuma između Jasenovca i Srebrenice, naročito u ovako delikatnom trenutku, dodatno je ispolitiziralo i jednu i drugu historijsku tragediju i traumu.
Sa druge strane, srebrenička deklaracija već je bila u sistemu UN, nju su predložile europske zemlje i ona je, u tom smislu, postala nemoguća za izbjeći. Tim više što je bila riječ o zajedničkom jugoslovenskom paketu, u kojem Crna Gora ima svoje mjesto.
Načelno, kritički govor o Jasenovcu je potreban, ali Rezolucijom Skupštine Crne Gore stav o Jasenovcu neće biti jasniji, izoštreniji; on će se, naprotiv, time svesti isključivo na političku poruku Beogradu i Zagrebu. Pri tome, crnogorska rezolucija o Jasenovcu svakako na prvom mjestu ne odnosi se na stradanje Židova i Roma, kao ni antifašista Hrvata.
U predloženom tekstu Rezolucije prvi put su pomenuti i hrvatski antifašisti kao žrtve Jasenovca.
JAKOVINA: Tijekom poslednjih tridesetak godina, te su žrtve nisko rangirane, rijetko se spominju, iako u svim godišnjim okupljanjima u Jasenovcu, kao i među onima koji sudjeluju u Bordu Spomen područja Jasenovac, bude i predstavnik antifašista Hrvata. Jasenovac je, naime, bio politički logor u kojemu su stradali i politički i ideološki protivnici ustaške NDH. To što se u crnogorskoj rezoluciji spominju hrvatski antifašisti kao žrtve Jasenovca nije, dakle, ništa neobično.
Hrvatske antifašiste kao žrtve Јasenovca nikada ne spominje predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
JAKOVINA: Naravno da ih ne spominje. Vučić uvijek spominje samo jedne žrtve.
U svakom slučaju, ne vidim osobitu korist od crnogorske inicijative; naročito ne vidim korist od te vrste politizacije.
Za istraživanje Jasenovca i micanje teme koncentracijskih logora iz vremena Drugog svjetskog rata iz sfere politike u sferu povijesti - i to 79 godina nakon što je logor prestao postojati - potrebno je pokrenuti zajednički projekt historiografije, koji bi finansirale države. Time bi se, koliko je najviše moguće, broj žrtava nepobitno utvrdio.
Taj broj nije utvrđen?
JAKOVINA: Za sada imamo 89 tisuća sravnjenih žrtava Jasenovca i oko njih ne bi trebalo biti spora. Pretpostavljamo da bi u budućnosti moglo biti nepobitno utvrđeno njih stotinu tisuća.
Drugi svjetski rat je najbolje istraženo razdoblje svjetske povjesti. Historičari će možda neke stvari dopuniti, saznati, ali neće doći do senzacionalnih otkrića. Nema milijun stradalih u Jasenovcu, niti je moguće taj broj svesti na deset tisuća. Nebrojeno je svjedočanstva o tome, i to u različitim razdobljima. Hoću reći da mi historičari ne tražimo istinu, mi istinu znamo.
Što tačno znate?
JAKOVINA: U Jasenovcu su, ponavljam, ubijani Srbi, Židovi, Romi i hrvatski antifašisti. Znamo na kakav način se ubijalo, zašto su ta ubojstva počinjena, znamo da su ustaše htjele uništiti tragove, znamo da su Britanci iz zraka snimali mjesta gdje su leševi bacani… Sve to znamo. Kao što znamo sudbine Židova u Drugom svjetskom ratu. Naravno, postoje finese, postoje greške, individualne sudbine…
Kao što znamo što se dogodilo u Jasenovcu, znamo i što se dogodilo u Srebrenici. Cijeli svijet govori o genocidu i osuđuje ga. O tome nema spora.
Nema?! Za razliku od Jasenovca koji, kao dio holokausta, nije sporan, genocid u Srebrenici ne priznaje entitet RS, čije je bivše političko i vojno rukovodstvo počinilo taj zločin; baš kao što ga ne priznaje država Srbija, iako je sud u Hagu utvrdio da je za genocid znala, ali da ga nije spriječila. Onako kako predsjednik Vučić Njemačku poistovjećuje sa Trećim rajhom, velikosrpski nacionalisti u Crnoj Gori, namjerno izbjegavajući da imenuju počinioce zločina u Jasenovcu, na Hrvatsku gledaju isključivo kroz prizmu ustaške NDH. Dakle, mnogo toga je sporno.
JAKOVINA: Izjednačavanje Njemačke sa Trećim rajhom, i to nakon svega što su Njemci učinili za Jugoslaviju u Titovo vrijeme i što su, najzad, učinili za Srbiju i za Vučića osobno, veoma je nepošteno i nezahvalno. Nakon Drugog svjetskog rata, njemački narod je svoj identitet dosljedno gradio nasuprot onoga što je bio Treći rajh.
Kada je riječ o Hrvatskoj, bilo bi lakše da je ona, tijekom trideset i četiri godine svoje državne samostalnosti, bila dosljednija u odnosu prema prošlosti.
U kojem smislu?
JAKOVINA: Hrvatska je mogla učiniti mnogo više, biti hrabrija kada je riječ o konkretnim političkim potezima, o gestama. Međutim, od vladajućih ideologija nacionalizma, dominantnih u svim našim zemljama, ne možemo previše očekivati. Kada je riječ o Jasenovcu, Hrvatska je, barem u nekim elementima, pokazala više nego druge sredine, i to u dobroj mjeri zahvaljujući svom europskom putu i svojim europskim politikama. Unatoč problemima, europska trasa je koristila, jer je hrvatskom društvu postavila vrijednosni okvir. Svi predsjednici, šefovi parlamenta, premijeri Hrvatske desetljećima osobno sudjeluju u obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Jasenovca. To je mjesto manje problematično od nekih drugih povjesnih tema, poput odnosa prema ostalim ustaškim logorima koji bi mogli biti obilježavani, kao i prema NDH.
Također, u Hrvatskoj se javno govori i o onome što se događalo po završetku ratova devedesetih. Možda se to moglo glasnije, možda se moglo ranije, ali su svakako napravljeni potezi koju su očito veoma zadovoljili i srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Uz finansijski efekat koji je išao sa tim.
Ta srpska zajednica u Hrvatskoj, za razliku od prethodnih saborovanja, nije prisustvovala Svesrpskom saboru, nedavno održanom u Beogradu. Zašto, što mislite?
JAKOVINA: Srbi iz Hrvatske i ranije su imali dosta napete odnose sa Vučićem. U Hrvatskoj su sada ostali izvan vlasti, a željeli bi biti njen dio, pa su možda oprezniji i skloniji kompromisima unutar hrvatskog društva. Mislim na hrvatsku desnicu. Stranka Milorada Pupovca je to činila i ranije, ali sada je očito spremna na nove kompromise zbog drugih i većih probitaka. Nažalost, politika Srba u Hrvatskoj pretvorila se u politiku srpskog krila HDZ-a, od čega je srpska zajednica, posebno ona u Zagrebu, imala koristi.
Što tačno znači - srpsko krilo HDZ-a?
JAKOVINA: Podržavanje politike premijera Andreja Plenkovića u svakom momentu i bez ostatka. Naprosto, Pupovac ne čini ništa što bi moglo otežati Plenkovićevu poziciju i položaj.
Izostanak Milorada Pupovca i njegove stranke sa Svesrpskog sabora u Beogradu objašnjava se strahom od Domovinskog pokreta (DP), koji je bio izričit da srpske političke predstavnike ne želi u Vladi. Zašto Pupovac toliko smeta DP-u?
JAKOVINA: Ovo je prvi put da Pupovac ostaje izvan Vlade, jer to ne dozvoljava Domovinski pokret.
Hrvatski nacionalizam je uskogrud, baš kao što su politika i teme Domovinskog pokreta, koji je ekstremna desnica, uskogrudi.
Da je Pupovac otišao u Beograd, otežao bi poziciju Plenkoviću, koji se za Pupovca zalaže onako kako se Pupovac zalaže za Plenkovića. Svojim ponašanjem i potezima, Pupovac veoma pomaže Plenkoviću i Hrvatskoj. Tu smo politiku u Hrvatskoj gledali proteklih osam godina. Međutim, sada je ideja da se prije svega pomogne HDZ-u Andreja Plenkovića. Pitanje je da li Pupovac time pomaže i Hrvatskoj.
Vezivanjem za Vučića, crnogorski premijer vodi državu u duboku izolaciju
Koliko evropska politika može biti politika premijera Spajića, koji s jedne strane Briselu obećava reforme i nastavak puta u EU, a sa druge povlači poteze koji se, u smislu posljedica po crnogorsko društvo, mogu upoređivati samo sa veleizdajničkim potpisom Dritana Abazovića na Temeljni ugovor sa državnom crkvom Srbije?
JAKOVINA: Odluka Dritana Abazovića da potpiše Temeljni ugovor sa SPC kobna je po Crnu Goru. Spajićeva najava usvajanja zakona o dvojnom državljanstvu još je i gora. Međutim, Brisel i EU se trenutačno koncentriraju isključivo na ono što je njima važno. A važno im je da čuju ono što im Spajić obećava: predanost Crne Gore EU i ostanak na tom kursu. Ako se taj kurs zadovoljava, to je Briselu u ovom momentu dovoljno. Sve što se radi iznutra - nedostatak reformi, demokracije i sl - unutarnja je stvar Crne Gore, koja EU mnogo ne interesira sve dok ima problema sa Rusijom. To su prepoznali i kod Edija Rame, to je ono što se prepoznaje i u Crnoj Gori.
U Crnoj Gori danas imate političare koji ne misle da bi put Srbije u izolaciju bilo loše rješenje.
U izolaciju?
JAKOVINA: Odnos Zapada prema Srbiji drastično se mijenja. Ipak, dio vlasti u Crnoj Gori slijepo prati ono što kaže Aleksandar Vučić, što god to bilo. Devedesetih, Crna Gora nije bila imuna na slične politike i crnogorskim je političarima trebalo vrijeme da se otrgnu od Miloševićevog puta u katastrofu. Danas imate dijelom istu politiku, koja emancipacijom ili strogim zalaganjem za određene principe, Crnu Goru, kao suverenu zemlju, vodi ka europskom cilju. Međutim, koalicijski sporazum, po kojem je DF dobio neka važna mjesta po dubini, otežao je kretanje vladi Milojka Spajića. Jer ako pustite Rezoluciju o Jasenovcu, onda bi se oni koji bi trebalo snažno poduprijeti crnogorski put ka EU - mislim na Vladu Hrvatske - mogli suočiti sa odgovorom hrvatske desnice, koja će reći - nećemo Crnu Goru u EU, nećemo je sad i sl.
Predsjednik Jakov Milatović kritikovao je usvajanje Rezolucije o Jasenovcu, ali i podržao Rezoluciju o Srebrenici; često kritikuje destruktivne poteze premijera Spajića, njegove stranke i njegovih koalicionih partnera. Kako vidite ulogu predsjednika Milatovića?
JAKOVINA: Međunarodne okolnosti utjecale su na djelimičnu, taktičku, donekle i stratešku modifikaciju politika u Crnoj Gori. Srbija je, kažem, u međuvremenu postala toliko izolirana - uključujući susjede i tzv. male zemlje, da je svako vezivanje za Vučića veoma problematično. Mislim da je dio Pokreta Evropa sad (PES) toga svjestan, da želi nastaviti smjerom koji će pokazati da Crna Gora nije Bjelorusija, nego država sa vlastitim interesima i vlastitom politikom u odnosu na patrona. Možda je to moglo djelovati kao inspiracije za Spajićevo ponašanje i za politiku crnogorske vlasti.
Nadam se da Spajić razumije da bi vezanje za Srbiju u ovom momentu Crnu Goru vodilo u duboku izolaciju.
Sa druge strane, i Milatović nastoji naglasiti nešto od crnogorske državne samostalnosti ili samosvojnosti, i to mnogo više nego što je izgledalo tijekom litija ili u vladama formiranim u manastirima. Pitanje je jesu li ti impulsi istinski impulsi europskog puta zemlje koja, usprkos promjeni vlasti, na vanjskopolitičkom planu nije promijenila politiku Mila Đukanovića. Nije, dakle, došlo do povlačenja s europskog puta, nije povučeno priznanje Kosova, nisu ukinute sankcije Rusiji, nije došlo do dvojbe oko NATO. S jedne strane, nova vlast je gurana da nastavi politiku prethodnih crnogorskih vlada, a s druge, ima želju da sve što je na unutarnjem planu bilo dobro uništi i unazadi. Upravo je u tom procjepu aktuelna crnogorska politika, koju personificiraju premijer i predsjednik Crne Gore.
Politika ambasadora Hila nije usaglašena sa Vašingtonom
Rekli ste da se odnos EU prema Srbiji drastično mijenja. Mijenja li se i odnos SAD?
JAKOVINA: Njemačka je promijenila stav prema Srbiji, baš kao i prema Bosni i Hercegovini, koja je dobila zeleno svjetlo za otvaranje pregovora sa EU.
Kad je riječ o Srbiji, mislim da je vidljiva jasna razlika između politike Vašingtona i politike ambasadora SAD u Beogradu. Ne bih rekao da tu ima potpune suglasnosti: čini se da je američki diplomatski predstavnik u Beogradu samostalniji nego što je to uobičajno. Bio bih veoma iznanađen da su stavovi ambasadora Kristofera Hila o priznavanju Kosova ili o ulasku Srbije u EU sravnjeni sa Bijelom kućom.
Stavovi američkog ambasadora u Prištini Džefrija Hovenijera razlikuju se od onih ambasadora Hila.
JAKOVINA: O tome i govorim. Stejt department i Bijela kuća neusporedivo su konzervativniji i oprezniji prema Balkanu nego što je to, sudeći barem po nastupima, intervjuima i izjavama, ambasador Kristofer Hil.
Nakon što je Europa razmjerno lakše preživjela europske izbore, čekamo rezultate izbora u Francuskoj, koji će biti veoma važni za EU, ali i rezultate najvažnijih izbora za cijeli svijet - izbora u Americi. I predsjednik Vučić s nestrpljenjem čeka izbore u SAD, vjerujući da će doći do preslagivanja u svijetu koje bi mu moglo ići naruku. No, na to svakako nitko od nas neće utjecati.
