Cijela kampanja dosadašnjeg hrvatskog predsjednika republike, Zorana Milanovića svedena je na jednu uspješnu formulu, onu prema kojoj je on navodno jedini garant da će vlast premijera Andreja Plenkovića biti ograničena.
Još pred nekoliko mjeseci, na parlamentarnim izborima, na koje je Milanović pokušao izaći na nečuven i dotad neviđen način – s pozicije Predsjednika Republike želio se kandidirati za premijera – poražen je do nogu.
Zanemariv broj hrvatskih birača bi poželio da nakon iskustva u razdoblju 2011-15. njega ponovno vidi na mjestu šefa kolektivnog tijela izvršne vlasti.
Predsjednik Republike u sustavu parlamentarne vlade nije nosilac izvršne vlasti, nego je na najvišoj nevladavinskoj poziciji. Za razliku od parlamentarnih izbora, na kojima se biračima nije mogao prodati kao netko tko bi mogao kreirati javne politike, na ovim je izborima njegova pozicija bila daleko lakša.
Šta (ni)je uradio Milanović
Nitko u političkoj areni nije postavio ključno pitanje: zašto bi se vjerovalo Milanoviću da je on taj koji može biti akter koji osigurava demokratski poredak i ograničava presizanje izvršne vlasti, i konkretno premijera, preko njegovih ustavnih ovlasti. Naime, ni u čemu što bi bilo korisno za građane Milanović nije ograničio administraciju Andreja Plenkovića.
Ograničio je, doduše, hrvatsko sudjelovanje u pomoći Ukrajini, i to kako sprečavajući sudjelovanje hrvatskih časnika u izobrazbi ukrajinske vojske, teko i u logističkoj operaciji NATSU. Jedino što je time Hrvatskoj „doprinio” Milanović, činjenica je da se na nju zbog Milanovićevih poteza gleda kao na „volatilnu” članicu NATO saveza, a ne kao na pouzdanog euroatlantskog partnera, što je bio njen status prije Milanovića.
Ambicije predsjednika Milanovića već su u prvom mandatu bile veće od toga što je „postigao” unutar NATO saveza. Nastojao je arbitrirati o politici Hrvatske prema Europskoj uniji i o europskim politikama.
Pritom je, za razliku od Vlade, koja je zagovarala koncept „više Europe”, nastupao s otvorenim skeptičnim stavovima prema integraciji, govorio o tome da EU nije zajednica zasnovana na zajedničkim vrijednostima, nego tek svojevrstan „bankomat” iz kojeg što brže treba izvući što više gotovine. Sada će tvrditi kako je njegov politički legitimitet daleko čvršći od Plenkovićeva, pa da ima pravo snažnije utjecati i na politiku Hrvatske unutar EU.
Za sada se čini da su posve nepotrebno premijer Plenković i njegov krug grogirani Milanovićevom pobjedom. U javnosti se stvara dojam kao da je Milanović trijumfirao na izborima i da uživa široku javnu potporu za svoje politike. Ipak, tome baš i nije tako. Kad je pred pet godina pobijedio na predsjedničkim izborima i osvojio svoj privi mandat, osvojio je nešto malo više od milijun glasova izašlih na izbore.
Tanki argumenti za Milanovićevu euforiju
Njegova pobjeda tada je bila uvjerljiva, ali njegova je konkurentica Kolinda Grabar Kitarović osvojila respektabilan broj od 920 tisuća glasova. Pet godina ranije, Grabar Kitarović je pobijedila Ivu Josipovića s milijun i sto tisuća glasova, a u toj je predsjedničkoj utrci Ivo Josipović, iako poražen, osvojio više glasova nego Zoran Milanović pet godina kasnije, kao pobjednik.
Politički su odnosi, međutim, u velikoj mjeri zasnovani na dojmu, a ne na realnim odnosima. Kao što bi, da je u prvom krugu ima za jedan posto više glasova, Milanović bio plebiscitarni predsjednik s manje od 800 tisuća glasova, tako će i sada s oko milijun, ali tek za koji glas više nego pred pet godina, biti uvjerljivi pobjednik. Međutim, činjenica da je na izbore za Predsjednika Republike u drugom krugu izašlo samo 43 posto upisanih birača jasno govori kako građani procjenjuju važnost tih izbora, ali i kvalitetu kandidata koji su im bili ponuđeni na izborima.
2Pred Hrvatskom je prilično neizvjesno političko razdoblje. Iako su Milanovićevi argumenti za euforiju vrlo tanki, stvara se dojam da je nastupio početak kraja Plenkovićeve administracije. Činjenica da se Plenković ne snalazi u novoj situaciji, da nema jasnog odgovora, svojevrsna je najava njegove defanzive, koja polako počinje. Odmah nakon inauguracije počet će vrlo ozbiljni izazovi. Hrvatska mora riješiti pitanje rotacije ambasadora u inozemstvu, koja je bila blokirana skoro cijeli Milanovićev prvi mandat.
Po svemu sudeći, „predsjednik s čvrstim legitimitetom” u tom će procesu nastojati poniziti premijera, ali i u diplomatsku mrežu ugraditi aktere koji dijele njegove vanjskopolitičke stavove i zagovaraju njegov kvazisuverenizam.
U svibnju je pred Plenkovićem, kao šefom HDZ-a, novi veliki izazov: lokalni izbori. Ljestvica koja je tu postavljena HDZ-u, strašno je visoka. Naime, pred četiri godine HDZ je samostalno osvojio mjesta nosilaca izvršne vlasti u 15 od 21 županije i u oko 150 gradova i općina, a osim toga u brojnim jedinicama lokalne samouprave funkcionira unutar vladajuće koalicije. Njihov glavni konkurent, SDP, osvojio je tek dva županska mjesta. Malo je vjerojatno da bi ovakav uspjeh stranka mogla ponoviti, a sve što osvoji manje od rezultata od pred četiri godine, smatrat će se neuspjehom.
Jedina meta bio mu Plenković
Zanimljivo je, nadalje, ono što se vidjelo u predsjedničkoj kampanji Zorana Milanovića. On je u njoj izbjegavao sukobljavati se s potkapacitiranim HDZ-ovim kandidatom Draganom Primorcem, ali je izbjegavao i sukobe sa HDZ-om kao strankom. Jedina meta njegovih napada bio je centristički, proeuropski premijer Plenković. Već nakon prvog kruga Milanović je govorio o tome kako on ima dvije ruke, lijevu i desnu, a kako je spreman HDZ-u pružiti svoju desnu ruku.
Očito je da on, koji je na izbore izašao sa sloganom predsjednika Tuđmana iz 1997. godine, sebe vidi kao Tuđmanovog nasljednika. Iako ga je na izborima podupirala stranka koja formalno pripada ljevici, njegova kampanja bila je više usmjerena desnici, a ključna poruka HDZ-u je zapravo da od njih očekuje da se „riješe” proeuropskog Plenkovića, pa da će onda svi dogovori s njim biti daleko jednostavniji. Pokušao je to već na parlamentarnim izborima, kad je insistirao na formiranju koalicije ljevice s desnim populistima, kako bi se izoliralo centrističku politiku HDZ-a. Sada šalje izraze simpatija HDZ-u i glasačima u Bosni i Hercegovini, nastojeći potisnuti Plenkovićevu ekipu iz vodstva HDZ-a.
Premijer Plenković je, pak, pogrešno reagirao. Umjesto da pokaže kako je skroman politički doseg Milanovićeve retorike, kako je apsolutna potpora koju uživa vrlo skromna, on je reagirao nervozno, prihvatio defanzivnu poziciju i ulazi u vrlo neugodno političko razdoblje.
Kad je u pitanju politika Hrvatske prema BiH, sve je rečeno ovim postizbornim snubljenjem Dragana Čovića i glasača HDZ-a BiH. Za razliku od Plenkovića, koji je zagovarao europeizaciju BiH i podupirao rad Visokog predstavnika, Milanović o Schmidtu i ulozi međunarodne zajednice u BiH govori gotovo kao Dodik. U narednom će razdoblju biti samo agresivniji, a njegov utjecaj na hrvatsku politiku mogao bi postati bitno veći nego do sada.
