Predsjednik Vlade Milojko Spajić juče je na premijerskom satu otvoreno pozvao na društveni konsenzus kako bi Crna Gora u najkraćem roku pristupila Evropskoj uniji. Vanjskopolitičke okolnosti su sada povoljnije nego ikad i to treba iskoristiti. EU se proširuje kada to njoj odgovara. Sada je takva situacija. A pravila – istorija proširenja EU je istorija kršenja sopstvenih pravila i principa zarad dnevne politike.
Može li Crna Gora realno da u nekoliko godina okonča pristupne pregovore? Za odgovor ne treba velika pamet, samo iskustvo. Može, ako Brisel tako odluči. Hoću da kažem da se proces evropske integracije odvija po poslovici „kadija te tuži, kadija ti sudi“. Pusta „mjerila“, „metodologije“, „evaluacije“, „setovi preporuka“, institucionalni i drugi „okviri“ te ostala dostignuća briselskog novogovora samo su zgodna uporišta za izgovore. Evropska unija odlučuje onako kako želi, što je konačno i njeno pravo. A što ćemo ako proklamovana pravila nijesu u skladu s odlukama koje se donose? Ništa. Tim gore po pravila. Istorija proširenja EU je istorija gaženja pravila iz političkih razloga.
Šta danas Brisel očekuje od Crne Gore?
Minimum je nekakav društveni konsenzus oko procesa evropske integracije. Zato Spajić juče „preklinje“ da se posvetimo tome. Ispravno mu i Danijel Živković i Dritan Abazović poručuju da kuca na otvorena vrata jer je opozicija podržala sve ono što je vladajuća koalicija predlagala, a što je povezano s procesom evropske integracije. Ovdje treba naravno napomenuti da je istu ovakvu situaciju kao danas imao i Dritan Abazović kao premijer, ali je odlučio da su mu lični interesi preči. Takođe treba napomenuti da bivša vlast, ona prije 2020, nije imala ovakvu podršku opozicije za teme s evropske agende. Naprotiv.
Ono što je važno je da ovdje nije riječ samo o procesima koji prolaze parlamentarnu proceduru. Koliko god nam Brisel gledao kroz prste, koliko god nas sada guraju u EU, ovakva vlast kakva je ova teško da može ostvariti i minimum uspjeha potreban za okončanje procesa. Završetak pregovora nije kompatibilan s deklaracijom o Jasenovcu i spomenikom Amfilohiju Radoviću.
Proces evropske integracije moguć je ako društveni konsenzus naprave one političke snage koje su za EU. To je maksimalni društveni konsenzus koji je moguć. Onaj ko priča o Evropi jer je to sada fancy, a svako malo trči na kanabe Aleksandru Vučiću i potajno se, jer javno više nije praktično, divi Vladimiru Putinu nije partner za konsenzus. To je problem Milojka Spajića. Zato ova vlast, ovakva kakva je, ne može završiti posao o kojem on priča.
Proevropske stranke imaju većinu u parlamentu. I to jaču od sadašnje. Dakle, Spajić ne mora „ponizno da moli“ pogotovo ne opoziciju. Nije to adresa. U koaliciji je s onima koji sve što rade – namjerno otvaraju pitanja koja dijele crnogorsko društvo. Samo treba da obuzda Andriju Mandića. I onda da inicira razgovore o evropskoj većini i eto konsezusa.
Principi i realna politika
Može li EU primiti Crnu Goru tako ekspresno, nakon što nas je godinama zadržavala u predvorju? O, da, naravno. Ne bi joj bilo prvi put da preko noći promijeni i vokabular i politiku. Istorija proširenja EU je istorija kršenja sopstvenih pravila i principa zarad dnevne politike.
Najveće proširenje dogodilo se 1. maja 2004, kada je u EU ušlo deset država. Elementarna logika govori da apsolutno nije moguće da je deset zemalja, na neuporedivim stupnjevima razvoja i s različitim demokratskim iskustvom, i svim drugim razlikama, u nekom određenom trenutku, kad god on bio, ispunilo nekakve uslove, kakvi god oni bili. Međutim, u posthladnoratovskoj Zapadnoj Evropi je težnja za proširenjem bila jedan od političkih prioriteta Evropske unije pa su bez problema pogaženi neki osnovni principi na kojima je Unija osnovana i na kojima počiva. Državama EU je ostavljeno da uvedu zabranu mobilnosti odnosno naseljavanja iz novih članica EU pri čemu je jedini uslov EU bio da ograničenja ne mogu trajati duže od sedam godina odnosno do 1. maja 2011.
Ako bi se ovo još i moglo razumjeti, što ćemo s problemom Kipra. Svima je formalni uslov za integraciju u EU bio prethodno rješavanje graničnih sporova. Ali je 2004. primljena e država koja čak ne kontroliše cijelu teritoriju. Te 2004, naime navršilo se 30 godina kako je Kipar podijeljen između dijela pod kontrolom centralnih vlasti gdje većinu čine građani koji govore grčki, i na sjeverni dio pod turskom vojnom okupacijom gdje je samoproglašena „Turska Republika Sjeverni Kipar“. U pregovore je Kipar ušao s idejom da se država po planu tadašnjeg generalnog sekretara UN Kofija Anana transformiše u federaciju, odnosno da se formalno prihvati faktičko stanje, ali su kiparski Grci na referendumu neposredno pred planirani prijem odbacili taj plan. Ništa zato. U EU je ušla podijeljena država u kojoj vlada ne kontroliše trećinu teritorije.
Sljedeći talas proširenja dogodio se 2007. U EU su ušle Rumunija i Bugarska. Odluka je, kao i u slučaju Kipra, bila apsolutno politička. Godinama je ovim dvijema državama spočitavana iz Brisela potreba temeljnih pravosudnih reformi, naročito onih koje se tiču predsudske faze. Takođe je godinama Brisel u razgovorima s Bukureštom i Sofijom vrtio uobičajenu mantru „o potrebi borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije“.
No, 2006. je Rusija, nakon godina saradnje s Zapadom koje su rezultirale čak ulaskom Ruske Federacije u G8, počela da pokazuje prve znake sadašnje politike obnavljanja moći zapravo bahaćenja u prostoru koji smatra svojim dvorištem. Povela je ekonomski i diplomatski rat protiv Gruzije, koji će dvije godine kasnije dobiti i oružanu komponentu, i prekinula isporuke gasa Ukrajini, što je bio nagovještaj svega što je uslijedilo. Ekspresno je u Briselu i vjerovatno Vašingtonu odlučeno da se strateški važne Bugarska i pogotovo Rumunija otmu od mogućeg ruskog uticaja tako što će se što je više moguće vezati za Zapad. Kako su obje države već od 2004. bile u NATO-u primljene su ekspresno 1. januara 2007. u Evropsku uniju. A što se dogodilo s „korupcijom i organizovanim kriminalom“, tom omiljenom mantrom briselske birokratije? Naravno ništa. Evropska komisija je tri mjeseca pred prijem objavila da Rumunija i Bugarska više ne moraju da ispunjavaju nikakve dodatne kriterijume, nego će se stanje reforme pravosuđa i organizovanog kriminala i korupcije „nadzirati“.
Crna Gora – od politike „ne“ do politike „da“
Tu je danas Crna Gora. U nevjerovatno pozitivnim međunarodnim okolnostima. Milojko Spajić ne priča napamet. Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Leyen kazala je proljetos na obilježavanju dvadesete godišnjice onog najvećeg proširenja „da je danas želja za ujedinjenjem Europe i dovršenjem naše Unije važnija nego ikad prije“.
Ako je neka vlada napravila uspjeh u procesu evropske integracije – to je bila 41. vlada Duška Markovića. Otvorena su sva pregovaračka poglavlja – ukupno deset u mandatu te vlade. Tri su privremeno zatvorena, a sedam je interno bilo spremno za zatvaranje, što znači da se za zatvaranje čekala politička odluka koje nije bilo. Poređenja radi, u ove četiri godine ni jedno poglavlje nije zatvoreno.
Evropska integracija bila je tada, prirodno, pogotovo nakon ulaska u NATO, najvažnija tema. Ali je uvijek, u svim razgovorima s zapadnoevropskim državnicima i s predstavnicima EU, iako to nije bilo nikada otvoreno rečeno, bilo jasno naznačeno da ne postoji politička volja za proširenjem EU. Vrtila se mantra o „organizovanom kriminalu i korupciji“, tu i tamo bi neki analitičar „objasnio“ da „u Evropi postoji umor od proširenja“.
Kao što tada nije bilo volje za proširenje, što god mi činili, tako danas ima volje, gotovo što god mi činili. Isto kao što su 2004. Kipar, a 2007. Bugarska i Rumunija bili poželjni, tako je danas Crna Gora. Onaj višegodišnji „umor“ netragom je nestao.
Na pitanje upućeno jutros jednom od naših najboljih poznavalaca procesa evropskih integracija – da li je realno da mi završimo posao u nekoliko godina, ovaj naš stručnjak nam odgovara: „Mi ne određujemo tempo. Oni to rade. Ako budu htjeli, tamo smo 2028. ili 2029.“
Zašto je to sada tako?
Zato što je 2013. bila odavno. Nema Evropska unija mnogo toga što može da obeća Ukrajini, Gruziji, da ne govorimo drugima, a da im pritom ne da ništa opipljivo. Samo proširenje, samo tu nadu. A posljednje proširenje je bilo davno. Hrvatska je ušla 2013. Briselu za PR o „spremnosti na proširenje“ hitno treba opipljivo utemeljenje.
