U onoj crvenoj vrevi za Dan nezavisnosti na Cetinju, dok su na terasi Gradske kafane sa osmijehom gledali hiljade mladih i starih kako pjevaju i vesele se, dok su se crveni i zeleni barjaci lepršali tu oko njih, djelovali su kao neki zainteresovani stranci. Kad je sredovječni bračni par ponosno ustao kada se začula crnogorska himna, oko njenog struka smo ugledali poznati crveni šal.
"Stranci? Silom prilika smo postali stranci, samo po boravištu, jer živimo u Austriji. Bili smo, ostali i uvijek ćemo biti Crnogorci", sa neskrivenim ponosom kazala je Arza Coković.
Njen muž Zufer Coković dodaje da su morali doći u Crnu Goru ovih dana. Bili su na Cetinju, za proslavu Belvedera i sada na Dan nezavisnosti.
"Da nahranimo dušu u ovom gradu koji nas sve okuplja", kažu Zufer i Arza.
ZOV BELVEDERA
Jutro poslije, dok sjedimo na suncem okupanoj terasi kultne Gradske kafane, u nekom zadovoljnom miru nakon slavlja 21. maja, bračni par Coković otkriva razloge zašto su prevalili put duži od 1.000 kilometara da bi se obreli na Cetinju.
Pričaju lagano, a sa žarom u srcu.
Morali su njih dvoje rođenih Pljevljaka, koji žive već trideset godina u Austriji, da dođu na Cetinje, kako kažu, da ,,odgovore na zov Belvedera“.
Pratili su prošle godine dešavanja 4. i 5. septembra, građanske proteste zbog ustoličenja mitropolita Crkve Srbije u Cetinjskom manastiru. Imali su, kažu, mogućnost da, preko kabla, prate Gradsku televiziju, da vide što se radi, kako se baca suzavac i napadaju mirni ljudi, kakva se nesreća i nepravda čini.
"Strijepjeli smo i saosjećali sa Cetinjanima, sa svim građanima koji su bili tada na tom, za Crnu Goru svetom mjestu. Znali smo da čine pravu stvar i osjećali smo da moramo biti dio toga".
Nijesu imali dileme ove godine, došli su za Dan pobjede da odaju počast Belvederu.
"Vidjeli smo da ima proslava i rekli smo – idemo! Iz Graca đe živimo došli smo u Pljevlja kasno uveče. Ujutro nazovem sestru; kaže u autobusu je, ide za Cetinje. Velim mužu: spremaj se, ulazimo u auto. I poslije pređenih hiljadu kilometara, sjedamo u kola i dolazimo na Cetinje da bi bili na proslavi", priča Arza, dok Zufer osmijehom potvrđuje.
Za Dan nezavisnosti, došli su ranije. Prvo su 20. maja bili u Podgorici, na Trgu nezavisnosti da gledaju koncert i uživaju. Potom su otišli do Ulcinja, da se smjeste jer su tamo iznajmili stan dok su u Crnoj Gori. Odmah su, naravno, krenuli ka prijestonici i bili čitav dan na Cetinju, 21. maja.
Prva im je penzionerska godina, kaže Zufer, pa imaju više slobodnog vremena, a đeca su porasla. Dolaziće, naravno, ponovo u Crnu Goru, prvo u svoja rodna Pljevlja. Iz kojih su 1991. godine od zla pobjegli.
Nasmijana lica Zufera i Arze ne otkrivaju jednu tešku, dramatičnu porodičnu priču. Koja je i lični i istorijski zapis o vremenu kada je zlo carevalo Crnom Gorom. Ali odgovor: kako su pobijedili zlo i ponovo poželjeli da budu u Crnoj Gori.
Belma, Mirza i Lejla Coković po dolasku u Austriju
DEZERTER I IZBJEGLICA
Zufer Coković, radnik Rudnika uglja, napunio je trideset i pet godina kada je, avgusta 1991. godine, na poslu dobio poziv u rezervu.
Otišao je u Bar, tamo proveo puna dva mjeseca. I već tada je na svojoj koži mogao da osjeti kako se rađala mržnja i pripremao rat. Vidio je vojnike koji su na glavi nosili kapu obrnuto, da im se na čelu ne pokaže petokraka; slušao je uveče, tu u krugu kasarne, kako izdvojene grupe složno pjevaju, kako kaže, nacionalističke, šovinističke pjesme...
"Vidio sam šta se sprema. Nije to moje bilo, nijesam ja bio iz te priče", prisjeća se Zufer tih dana iz rezerve.
Nakon dva mjeseca, pustili su sve rezerviste da se vrate kućama, Zufer je ponovo počeo da radi u rudniku uglja.
Tada je počelo, napadi na Konavle i Dubrovnik, palila se i Hercegovina; na Jutelu smo gledali, kaže Arza, kako rezervisti iz Pljevalja šenluče po Goraždu...
"Išla sam svaki dan i kupovala sve novine kojih je bilo na kioscima. Onda ih sve čitam, pratim, iz svake ponešto uzmem, da bih sklopila svoju istinu... Snimala sam emisije sa Jutela na kasetu, dijelim sjutra ljudima, da vide što se dešava", priča Arza.
Malo je ko htio da čuje, da vidi, da sasluša.
"Odluku da odem iz Pljevalja, iz Crne Gore, iz tadašnje Jugoslavije, donio sam i bukvalno - preko noći. Dobio sam ponovo poziv za rezervu, u stvari poziv da idem u rat jer su im trebale friške snage da zamijene vojnike na frontu. Vidim da nema izlaza. Ako odbijem poziv, ostajem bez posla. Ako prihvatim, idem u rat koji nije moj, protiv dojučerašnje braće. Nađem dvojicu prijatelja, razgovarao sam sa njima. Oni mene nasavjetuju: idemo svi za Austriju, da pobjegnemo iz ovog pakla", ispovijeda se Zufer.
Razgovarao je sa ženom i odmah dobio punu podršku.
"Samo je kratko rekla: Idi, ja ću doći za tobom", kaže Zufer.
Imao je pasoš, ali mu je istekao rok važenja; kao rezervista, nije mogao da traži produženje.
Sa dvojicom prijatelja skovao je plan. Iznajmili su taksi i krenuli, prvo za Sarajevo, onda su namjerili da idu za Ljubljanu, a krajnja destinacija bila je Beč.
" Teško je to putovanje bilo. Ideš, a ostavljaš ženu i troje đece u Pljevljima. Do Sarajeva nije bilo problema. U Hrvatskoj je rat bijesnio, išli smo kolima, a sve oko nas u mraku. Mi ćutimo, ne znaš što da kažeš, ne znaš što te čeka..."
Došli su do Ljubljane, odatle su namjeravali za Beč, vozom. Na granici su Zufera skinuli s voza, jer nije imao validan jugoslovenski pasoš. Dvojica njegovih saputnika pušteni su da idu dalje.
Vratili su ga policijskim autom u Ljubljanu. Ostao je sam, bez validnog pasoša, u državi koja je tek proglasila nezavisnost od Jugoslavije.
"Što da radim sada, pitao sam se. Odem u Maribor, u Crveni krst, smjeste me u jedan logor za izbjeglice iz Hrvatske. Tu su bili samo žene i đeca. Neki Slovenac, što je bio glavni u tom sabirnom centru, veli da me ne može držati tu duže. Kaže: probaj da pređeš pješke, sjedi na autobus, pa kad pređeš granicu i kad počnu da kontrolišu pasoše, izađi i probaj da pješke pređeš, samo da se dokopaš austrijske zemlje. Tako me je savjetovao", govori Zufer.
"Đe ću ja to, rekoh mu, ne znam ti ja tako da se umuvam. Poslije me savjetovao da idem u Ljubljanu jer je, kako je rekao, slovenački parlament usvojio odluke o izbjeglicama, o azilu, da mi to može biti izlaz iz ove situacije."
Zufer Coković se ponovo obreo u Ljubljani, polovinom novembra 1991. godine. I krenuo je od ministarstva unutrašnjih poslova do ministarstva odbrane, od uprave do uprave. Sve uzaludni pokušaji.
"Tako ja idem od jednog službenika do drugog, od jedne do druge službenice, dok ne shvatim da me oni samo tako prebacuju s jedne na drugu stranu, da bih ja odustao", priča Zufer.
Bio je odlučan i uporan, i snalažljiv. Zakucao je ponovo na jedna vrata, na portirnici je tražio da ga spoje sa nekim iz Vlade koji odlučuje.
"Daju mi sa portirnice slušalicu, sa druge strane taj neki čovjek, ne znam ni danas ko je, kažem mu da sam dezertirao iz vojske u Crnoj Gori i da ne želim da se vraćam. Odlično je govorio srpskohrvatski, savjetovao me da pričam sa gospodinom Slavkom Debelakom. Odmah dođem do prijavnice u Ministarstvu unutrašnjih poslova i kažem čovjeku za pultom - neću se micati odavde dok ne pričam sa Debelakom, zvaću sve novinare, sve medije, kažem mu da je sramota šta se radi sa mnom", priča Coković.
Nekoliko minuta docnije, sišao je sa sprata jedan mlađi čovjek sa, kako kaže Zufer, modernom, sređenom bradicom. Bio je to Debelak. Kada mu je Zufer objasnio da želi da ide za Austriju, da ne želi da ostane u Sloveniji, ljubazno mu je objasnio što treba: da se brzo slika za pasoš, da plati neku taksu i da onda postoji realna mogućnost da dobije novi pasoš, jer Slovenci još mogu da izdaju jugoslovenske međunarodne putne isprave.
"Vjerujte, sve je završeno za jedan dan: dobio sam jugoslovenski pasoš, koji je izdala administracija nezavisne države Slovenije. Sljedećeg dana sam krenuo za Austriju", prisjeća se Zufer.
Na Šentilju nije bilo problema, austrijski graničar je samo ovlaš pogledao novi jugoslovenski pasoš i udario štambilj.
Nakon sedam dana neizvjesnosti, Zufer Coković se konačno obreo u Austriji, daleko od Crne Gore, van Jugoslavije i krvavog rata koji se tek rasplamsavao.
Stotinama i stotinama kilometara dalje, u Pljevljima, Arza Coković je - sa troje djece od šest, četiri i tri godine - sa neizvjesnošću čekala vijesti od muža.
Lejla i Belma
ARZIN PUT
Bili su to teški dani, gotovo svakodnevno dolazi policija, a njima Arza kaže da je Zufer u rezervi. Kada dođu vojni policajci, ona odgovori da je Zufer na poslu.
Onda je dobila vijest da je njen muž konačno prešao granicu i da je u Austriji. Nije znala tačno đe se nalazi, ali je bila srećna što je konačno uspio.
Sad je bio red na nju, da sama sa troje đece, krene na težak i neizvjestan put.
"Uzela sam privatni kombi da me prebaci do Sarajeva, đe mi je sestra živjela. Bio je tamo prevoznik koji je držao liniju Sarajevo – Ljubljana. Platili smo njemačkim markama kartu, a na ulazu u autobus vam kažu: ,,Idete na svoju odgovornost, ne garantujemo vam život. Ko hoće, neka uđe, ko neće neka ne ulazi“", prisjeća se Arza.
Kada se sada osvrne na to vrijeme, dok priča samo slegne ramenima i možete i sada, poslije trideset godina, da osjetite tu snagu odlučne, hrabre i pametne žene.
Sve stvari je ostavila u Pljevljima. Bilo joj je važno samo da – ode.
"Ponijela sam samo jedno ćebe, da đecu mogu da pokrijem; ponijela sam tutu jer su bili mali i da ne stajemo dok nas voze. Nešto malo robe za njih. Sebi nijesam ništa ponijela, samo ono što sam obukla za put", pripovijeda Arza.
Uspjela je da se ubaci u jedan manji autobus koji je vozio do Ljubljane.
"Idemo, a ne znamo hoćemo li stići, i kako ćemo stići. Kad je naš autobus prošao Bosanski Brod, iza nas se žica spustila i Srbi su blokirali most, zatvorena je granica. Od Bosanskog mosta do Zagreba nijesmo vidjeli svjetlo, autobus vozi po nekim njivama, zaustavljale su nas Zenge, hrvatski vojnici iz Zbora narodne garde. Zastrijepim, imam crnogorski pasoš, a to je vrijeme kad Crnogorci razaraju Dubrovnik. Bili su izuzetno korektni, pustili su nas dalje, bez ikakvih pitanja", priča Arza.
Došli su do Ljubljane i nastavili autobusom za Beč. Arza je dobila u međuvremenu informaciju da joj se muž nalazi u Trajskirhenu, prihvatnom centru za azilante za čitavu Austriju.
"Vjerujte, to mi je bio prvi zaista težak korak, iako sam prošla kroz ratno područje sa troje male đece. Ali, sve sam to vrijeme bila u nekom transu, znala sam da moram poći, da moram sačuvati đecu, znala sam da ne smijem stati", pripovijeda Arza, nekako jasno, bez gorčine.
A kad su te teškoće prošle, bilo joj je, na drugi način, teško kada je krenula identifikacija i azilantski postupak davanja podataka.
"Mučno je to. Uzimaju vam otiske prsta obje ruke, fotografišu vas sa brojem, anfas i iz profila. I đecu. Oduzimaju vam dokumenta, onda vas intervjuišu sa prevodiocem, jer tada nijesam znala njemački. Na kraju, daju vam azilantsku iskaznicu i kažu da nikako, ali nikako, ne smijete da napustite logor, koji je u stvari bila neka stara austrijska kasarna. Nije bilo lako", prisjeća se Arza.
Tu su proveli tri dana i tek onda su se spojili sa Zuferom. Počeo je njihov život u Austriji.
Lejla sa vjerenikom na Cetinju
NOVI POČETAK
Dobili su smještaj, sobičak od nekoliko kvadrata, u jednom selu, sto kilometara od Beča.
Nije to bio lak početak. Arza, svršena pravnica, bila je - nekvalifikovana radna snaga, nije imala novca da krene u nostrifikaciju diplome, a trebalo je nahraniti troje dječjih usta. Tada nije ni znala njemački da bi polagala ispite...
Imala je, kaže, sreću da je u tom pansionu bila kafana i da im je bila potrebna radnica. Javila se i primili su je.
"Bili su divni ljudi, pomogli su nam u tom vremenu, savjetovali da završim neke kurseve. Tada nam je jedina misao bila da obezbijedimo egzistenciju đeci, da ne osjete da su izbjeglice, da su nešto drugačiji nego druga austrijska djeca", priča o tim prvim danima u Austriji.
I naglašava da su imali svu želju i svu upornost da postanu ravnopravni članovi nove zajednice.
Zufer Coković je bio visokokvalifikovani radnik, limarske struke, što je bilo vrlo poželjno, traženo zanimanje. Počeli su da zarađuju za život jer se, kako kaže Zufer, ,,u Austriji jako cijeni pošten rad“.
Arzi je bilo teže, ali ona od posla nikada nije bježala i to su prepoznavali njeni poslodavci. Napredovala je i postala poslovođa jednog restorana.
Porodica Coković se polako uklapala u austrijsko društvo, ali nijesu mogli da zaborave odakle su otišli.
"Ostali su roditelji u Pljevljima, rodbina, srce se cijepalo, ali nijesmo imali izbora, zbog želje da đeca odrastaju u normalnom okruženju. To je bio možda i naš najteži period, kada pokušavamo ,,normalno“ da živimo u Austriji, a ne znamo za naše u Pljevljima, tadašnjem gradu koji je bio kao pod okupacijom - da li tamo ima života za one sve naše koji ne podržavaju velikosrpsku politiku. To je bilo ono teško vrijeme Čeka Dačevića, prijetnji", govori lagano Arza.
Briga o đeci je bio pokretač za novi život Zufera i Arze Coković, današnjih austrijskih državljana.
ŽIVJETI KAO SAV NORMALAN SVIJET
Ni to nije bilo lako, prisjećaju se.
Pošto nijesu imali zvanični status izbjeglica, bili su bez mogućnosti da djeca idu u obdanište o trošku države. Nakon koji mjesec, bio je to januar 1992. godine, kaže Arza, našli su alternativu: najstariju kćerku Lejlu, prispjelu za školu, odveli su u školu, ali samo da sluša - da bi naučila jezik.
Kod nas je, kaže, kada šaljete dijete u školu to neka vrsta porodične svetkovine. Arza nije bila u mogućnosti da proslavlja. Prije nego što je otpratila Lejlu u školu, svratila je do obližnje crkve, pokupila nešto dječjih stvari koje ostavljaju dobri ljudi kao prilog.
"Ono što je poderano sam zakrpila, oprala, opeglala i otpratila moju djevojčicu na prvi dan škole. Vodim dijete u školu, ona gleda, oči kao u uplašene srne. Ostavim je pa kad se okrenem, plačem iz glasa, sve dok dođem do sobe đe smo smješteni bili", govori, prisjećajući se tih trenutaka.
No, Lejla je za pola godine tako savladala njemački da je na kraju polugođa mogla da pohađa normalno školu, da uči, ne samo da sluša jezik.
Kada je Zufer počeo solidno da zarađuje, mogli su Cokovići da plate školu jezika za dvoje druge đece.
Ponosni su na svoj naraštaj.
"Imali smo veliku upornost i sreću da su đeca bili dobri đaci, da se bave sportom. Jedna ćerka je trenirala tenis, bila je talentovana, počela je sa šest godina da trenira, osvajala je kasnije i prvenstvo oblasti pokrajine Štajermah. Đeca su se uklopila u društvo", govori Arza.
VASPITAVANJE I TEŠKO ODRASTANJE
Odrasla je u muslimanskoj porodici u kojoj religija nije bila glavni cilj postojanja.
"Izmiješana smo porodica, ima i katolika. Nijesmo nikada vaspitavani da je vjera sve što treba da znamo. Moj muž dolazi iz vjerske porodice, njegov đed je bio hodža, efendija Coković Mehmed, koji je završio visoke vjerske škole prije Drugog svjetskog rata. Ali, nije vaspitavao svoje nasljednike da mrze druge religije", kaže Arza.
Zufer objašnjava da je njegov đed bio širokih shvatanja i da je imao prijatelje, pravoslavne sveštenike.
"Kad je stari hodža umro u 101. godini, došao je njegov prijatelj na sahranu, pop Krezo kako smo ga zvali, stavio ruku na kovčeg, rekavši da hoće ,,da se pozdravi sa bratom“. Potom je išao za kovčegom, u prvom redu", dopunjuje priču Zufer.
"To je Crna Gora koja treba ovdje da bude", kaže mirno Arza.
Potom objašnjava kako je svojoj đeci htjela da pokaže širinu svijeta u kojem žive, da ih, kako kaže, ne ubaca u torove.
"Otišla sam u školu, tamo u Austriji je poznavanje religije sastavni dio školskog obrazovanja, iako nastava nije obavezna; otišla sam i rekla da moja đeca treba da prisustvuju nastavi, neka vide šta je ta religija. Kada nauče, kada upoznaju religiju, neće se bojati, znaće šta je to. Kad su porasli, rekli su – nama je dosta i prestali da idu na nastavu."
Ali su tako njihova đeca, kažu Cokovići, postali ljudi koji ne mrze, već poštuju različitosti.
NAŠI LJUDI
Prvi put su, zajednički, došli u Crnu Goru u ljeto 1997. godine. Osjetili su promjene, kažu, velike promjene, da se vlast Mila Đukanovića mijenjala.
"Kažem ja sebi tada, doće sve na svoje, vratiće se Crna Gora sebi. I sada, kada razmišljam, kažem da je dobro da su ljudi promijenili politiku, da je to dobro za Crnu Goru"; kaže Zufer.
Osjećali su, nadovezuje se Arza, da se ,,drugačije diše“. Tada je, kaže, zapamtila jednu rečenicu, dok je bila u Pljevljima na kraćem boravku, koja joj je potvrđivala osjećaj da se nešto mijenja. Čula ju je više puta, kako je ponavljaju neki njeni bivši sugrađani: ,,Šta nam je ovo trebalo?“
To su pitanje postavljali baš oni Srbi koji su bili tako glasni s početka devedesetih, koji su vikali da je došlo vrijeme da se razračunamo sa ,,balijama i Turcima“; neki su od njih, kaže Arza, išli na Goražde, kao vikend ratnici.
Sad su isti postavljali pitanje: ,,Šta nam je ovo trebalo“.
"Meni nije, odgovarala sam im, gledajući ih u oči", svjedoči Arza.
"A meni su govorili: ,,Super što si otišao, to je bila prava stvar“. Kao da sam otišao tek tako, iz nekog hira, ćefa", dodaje Zufer.
Arza se prisjeća nekih ljudi sa kojima je provela mladost i odrastanje u Pljevljima. I tada, sada sa ove distance još i više, analizira svoje i njihove postupke.
"Teško me je povrijedlilo saznanje o tome da sam odjednom, početkom devedesetih, postala dio manjine. Ljudi sa kojima sam išla u školu, poslije u gimnaziju, dijelili su sa mnom sve, oni sa kojima sam studirala zajedno preko noći su postali neki drugi ljudi. Nijemo sam slušala kako neki ljudi, koje sam mislila da poznajem, odjednom počinju da govore o klanju, o nožu, o progonu Turaka... Još gore, nijesam mogla da vjerujem da pojedini nastavnici, profesori imaju takvo mišljenje. Onda sam se pitala i sada se pitam: jesam li ja bila naivna ili su oni od početka bili drugačiji ljudi."
Nema odgovor na to pitanje. Nije sigurna da će ga ikada saznati ili da će joj bivši prijatelji reći istinu.
Sleže ramenima, kao da hoće da tu priču sada ostavi iza sebe.
VAZDA ZA CRNU GORU
Vraća se na vedrije teme, na nezavisnu Crnu Goru, na njihovu sreću kada je osvanula majska zora nakon 21. maja 2006. godine.
"Strahovali smo tih dana, i tog dana 21. maja, osluškivali vijesti. Kad smo čuli da smo izglasali suverenost, ćerka i ja smo se spakovali, da dođemo u našu Crnu Goru, makar na tri dana. Bili smo u avgustu i, naravno, bili i na Cetinju", razdragano govori.
Nakon sedam godina života u Austriji, 1998. godine, Cokovići su dobili austrijsko državljanstvo. To im je bila, kažu, ulaznica u život ,,običnih, radnih ljudi“.
"Razmišljala sam o đeci, vidjela sam da nema više Jugoslavije, države u kojoj smo porasli, a nisam htjela da me neko u neku ladicu, u neki tor stavi, da sam ograđena. Đe god je tor, smrdi mi, hoću širinu, đe moja đeca imaju mogućnost normalni život da vode, da se školuju, da normalno žive kao ljudi, ne kao muslimani ili hrišćani, već prosto – kao ljudi. Onda sam razmišlala: mogućnosti su veće ako imaju austrijsko državljanstvo, za školovanje, za posao, za sve... Zato smo uzeli državljanstvo, zbog budućnosti djece", govori tiho, kao da se pravda što su sebi i svom potomstvu obezbijedili ,,normalan“ život.
Nakon kratke stanke, bacila je pogled na dvorski trg na Cetinju. Osmjehnula se i ponosno kazala:
"Znate, mi imamo austrijsko državljanstvo, ali smo u duši bili i ostali Crnogorci", kaže sa iskrom u očima.
Dok je izgovarala te riječi, njen muž Zufer lagano je zagrli.
"I uvijek ćemo, dok nas snaga bude držala, dolaziti na Cetinje, jer ovdje najprije nahranimo našu dušu".
Đeca kao ponos
Od onog dana kada su se stanili u sobičku u jednom austrijskom selu, prošle su 32 godine, đeca Zufera i Arze Coković danas su odrasli ljudi.
Najstarija kćerka Lejla završila je sociologiju i filozofiju, piše naučne članke za univerzitet u kojem se obrazovala.
Mlađa kćerka, Belma, je završila istoriju i BHS (bosansko-hrvatsko-srpski jezik), dugo je trenirala sport. Pet godina je radila u Ambasadi Republike Austrije kao ataše za izbjeglice. U jednim austrijskim novinama osvanula je njena slika i naslov: ,,Od izbjegličkog djeteta do eksperta za izbjeglice“. Sada radi u Gracu, u pokrajinskoj Vladi.
Najmlađi sin Mirza, otac dvoje djece, nije htio da završava fakultet, ali je shvatio da hoće da dobro živi. Završio je zanat i kako kažu Cokovići – dobro zarađuje.
"Najbolje od nas", kaže, osmjehujući se, Zufer Coković.
