Stranice ove Joneskove slikovnice za odrasle ilustruju najljepše rečenice Filozofije palanke, spremajući brehtovsko-sartrovska nastojanja angažovanog teatra u selektivni otpad.
“Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti” [1] i ostavila usud vječnog ponavljanja istog, retoriku, čije se rečenice usvajaju rođenjem kroz ponavljanje istih rituala. Unaprijed spremljene rečenice se krnje do onomatopejskih olupina i složno tonu na samo dno. “Nema niti može da bude promene” [2].
Pisac diše tragom otkrovenja još od mladalačke transcedentalne inicijacije, kada je šetajući po suncu doživio osjećaj da lebdi iznad zemlje. Pri povratku vidio je svijet prljavštine i propadanja.
Slike će se po prvi put nizati zakonom puke slučajnosti uneređene učenjem engleskog jezika kroz tipske rečenice o porodičnom okruženju. Komika vlastitog nastojanja u unaprijed uređenom svijetu postaće apsurd urnebesne tragi-komedije po čijem diktatu će pisac pisati bez inhibicija.
7Na sceni je za gledaoce “Ćelave pjevačice” Jagoša Markovića, po tekstu Nevena Stanišića u produkciji Centra za kulturu Tivat, velika olupina broda, čije posljednje ure otkucava služavka Meri, transformisana, po potrebi u kotorski sat. Mjeri ih trzajima tijela uz zvuk zvona. Koliko je ura u Kotoru gradu?
Odgovor na to daju akteri kroz ćakule svakodnevnih naklapanja, gubeći se u tijesnim ulicama zvanim “Pušti me da prođem”. U njima se ne može ni kišobran otvoriti da zaštiti od kiše rečenica. Pljušte obesmišljavajući i same govornike u pokušaju.
Ostaju samo prazne floskule muško-ženskog nesklada i vatrena stihija, u najavi. Vatra strasti, kojom se samo na površini uzburka voda, poput jadranske, čvrsto zaglavljene u zalivskom izrezu mora.
Na sceni je kataklizma pred rapidno tonuće aktera života u dokolici, uz komično slamanje jezičkih šablona anegdote, basne i poslovice.
Žovijalnost u ritmu propadanja donosi vatrogasac, režući ustajalu vodu svojim žutim, gumenim čizmama. On je inkarnacija radoznalosti, kao još jednog od totema palanačkog duha.
Stranice Joneska na bokeški način iščitavaju glumci bajkovitom igrom na granici besmisla.
Trezor palanačkog u nama se svakodnevno obogaćuje novim mizanscenima. U posljednjem, juče doživljenom je gospođa koja oplakuje smrt svog oca u patetičnom scenariju, ulazeći u termin drugog klijenta mjesne frizerke.
Predložak scenarija se mijenja neposredno nakon njenog izlaska. Skrušeni otac u priči, postaje facebook svodnik, hohštapler i pijanica.
