Na osnovu zahtjeva o Inicijativi za razrješenje koju je, kako kaže, pokrenula saradnica u nastavi i član Upravnog odbora Milena Burić, Jovović se o toj odluci obratila predsjednici i članovima UO.
Njeno obraćanje prenosimo integralno:
Očigledno da je urgencija za mojim razrješenjem nadjačala potrebu za kreiranjem kakvog-takvog privida forme prilikom tog čina, inače biste primijetili makar u nagovještaju konflikt interesa u činjenici da inicijativu podnosi jedna od saradnica u nastavi, povodom čijih konkursnih prijava je inscenirana atmosfera za moju smjenu. Takođe biste provjerili osnovanost navoda koji se iznose i pravnu utemeljenost ovog poteza.
Pomenuta saradnica i članica UO, poslije gotovo dvije decenije saradničkog staža još uvijek bez uslova za izbor u zvanje, bila je direktno zainteresovana da na neki drugi način osigura svoju poziciju, ako već nije mogla profesionalnim učinkom.
Jasno, kao član UO, pod hipotekom koju je na ovaj način stekla, i nije imala mnogo izbora nego da prihvati da bude medijum između glavnog, prikrivenog inspiratora i javnog egzekutora operacije. Kako nije član Vijeća Filološkog fakulteta, nije mi baš jasno odakle joj zamah sveznajućeg pripovjedača. Usuđuje se da komentariše zakone koje očigledno ne poznaje i da propisuje ton i stil moje poslovne komunikacije. Valjda u demokratskom zanosu...
Pritom, iako meni prebacuje da sam preuzela ulogu ,,vrhunskog pravnog autoriteta“ i da sam ,,tendencioznim interpretacijama smisla člana 75 Zakona o visokom obrazovanju“ ispoljila ,,puku samovolju bez ikakvog uporišta u pravnim propisima“, itd., podnosilac inicijative neskriveno pledira da se, ipak, ona sama nametne kao jedini pravni autoritet, lepršavo tumačeći propise od Statuta UCG, pa sve do odredbi Ustava Crne Gore.
Prikazana virtuoznost podnosioca inicijative u oblasti prava, zadovoljava sve uslove iz člana 10 tačka 12 Zakona o visokom obrazovanju. Međutim, od učešća na konkursu pa sve do sačinjavanja inicijative za moje razrješenje, podnosilac inicijative ignoriše činjenicu da sam ovlašćena Statutom UCG da donesem odluku o izboru saradnika u nastavi, kao i da se valjanost takve odluke može preispitati podnošenjem tužbe kod nadležnog suda.
Imajući u vidu sva dešavanja od raspisivanja konkursa za izbor saradnika u nastavi, očigledno je da se ovakvim inicijativama i drugim odlukama želi izbjeći provjera mojih i raznih drugih ,,jačih“ stavova u jedinom zakonitom postupku, a to je podnošenjem tužbe nadležnom sudu.
Pretpostavljam da je frekventnost sa kojom mi se šalju na izjašnjenje varijacije na temu jednog te istog sadržaja, dio strategije iscrpljivanja, kako bih sama odustala i olakšala ovaj informbiroovski proces. Uostalom, dobronamjerno sam upozoravana da ću „nastradati“, a imala sam i direktnu ponudu da podnesem ostavku.
Teško je povesti dijalog sa ogromnom količinom besmisla i neznanja koji su demonstrirani u tekstu na koji, po ko zna koji put, moram da se izjašnjavam. Ostajem pri tvrdnji da sam sve radila u skladu sa zakonom i pravilima i u najboljoj namjeri.
Postupak koji sam, uprkos osnovnom značenju i integralnom smislu čl. 75 Zakona o visokom obrazovanju, prihvatajući parcijalno tumačenje citiranog člana, u dijelu koji se odnosi na istek petogodišnjeg ugovora saradnika sa doktoratom (koji nisu ispunili uslov za izbor u zvanje ili nema potrebe za njihovim daljim angažovanjem) sprovela i promijenila odluke na insistiranje rektora (iako nije bilo zakonito na taj način osporavati donošenu odluku), nije bio dovoljan, nego je od mene traženo da priznam nepostojeću kategoriju „zamrzavanja saradničkog statusa“, direktno suprotnu prirodi ugovora o radu na određeno vrijeme.
Komisije i Vijeće treba da postupaju u skladu sa pravilima i zakonom, a nikakva potpisivanja pod pritiscima i proizvoljne interpretacije, koje na nezakonit način favorizuju određene pojedince ne mogu opravdati kršenje procedura.
Pravni pamflet nazvan ,,Inicijativa za razrješenje“, naravno, sadrži niz neutemeljenih optužbi koje mi se imputiraju, neznanje i lošu namjeru onih koji ih fabrikuju. Zbog toga i nemam namjeru polemisati sa takvom vrstom optužbi. Međutim, donosiocima konačne odluke želim, na primjer, ukazati na početak (tačka 1) i kraj (tačka 8) ove inicijative.
Prvo mi se stavlja na teret da nisam raspisala konkurs na vrijeme, tri mjeseca prije početka akademske godine!? Da li ste provjerili kada sam dobila saglasnost od rektora? Dana 02. 09. 2021. godine (akt je primljen 03. 09. 2021.), a konkurs je raspisan 08. 09. 2021. godine. Uzgred, prorektori su usmeno urgirali da konkurse još kasnije raspišemo, ali smo mi ipak ostali u zakonskom okviru, produžavajući kolegama šansu da odbrane doktorsku tezu.
Prekoravana sam što nisam još sačekala, a sada je pogrešno što nisam poranila. Ne želim ulaziti u raspravu sa pravnim autoritetom podnosioca inicijative šta bi značio termin ,,po pravilu“ iz člana 104 stav 4 Statuta UCG.
Isto tako, na kraju inicijative, u vezi sa imenovanjem rukovodioca studijskog programa za ruski jezik i književnost i „grube povrede“ člana 78 (stav 4) Statuta, opet je očiglednoda gospođa Burić nikako ne poznaje zakon i pravila koja se usuđuje da tumači.
U suprotnom, znala bi da rukovodilac studijskog programa nije nikakva rukovodeća niti javna funkcija, kao što to nije ni prodekan. Tu vrstu obaveza sam u određenom trenutku preuzela iz nužde i nisam primala nikakvu nadoknadu za to. Vijeće je glasalo za taj predlog. Dakle, što je sporno u tome? Neka koleginica, a i svi koji njenu inicijativu prihvataju kao svoju, prvo pogledaju definiciju javne funkcije.
Izjašnjavam se da je grubo narušena autonomija Filološkog fakulteta, da je rektor prekoračio granice svojih ovlašćenja, intenzivno i pristrasno se miješajući u izbor saradnika na Filološkom fakultetu i da su mi radikalno uskraćena dekanska prava. Uprava Univerziteta ne samo da nije reagovala na orkestrirane i sramne medijske pritiske, kojisu, navodno u ime borbe za saradnike, a istinski u ime borbe za dekansku poziciju izvršeni na mene, nego ih je zdušno podržala, da ne idem dalje u opservacijama.
Moj stav o predmetnim pitanjima je objelodanjen u odlukama i utemeljen u propisima i zakonu. Ako neko misli da odluke koje sam donijela nisu ispravne, prava adresa za izražavanje nezadovoljstva je sud. Takođe, grupa ljudi, što više njih to bolje, može legitimno da inicira kod nadležnog ministarstva postupak za izmjenu propisa za koje misle da nisu dobri. Na primjer, ako smatraju da odluku o izboru saradnika ne treba da donosi dekan nego Vijeće, rektor ili predsjednik Upravnog odbora.
Izjašnjavam se da je ovaj, kao i svi slični dokumenti koje ste mi slali na izjašnjenje sumnjive autentičnosti, bez ikakve pravne težine, logički neodrživ i u estetičkom smislu izuzetno dosadan. Osim toga, ja nisam optuženik, iako mi se Rektorat i Upravni odbor duže vrijeme obraćaju kao da su oni prijeki sud. Možda i jesu?
Iako nisam pravnik, za razliku od onih koji me optužuju za nezakonitosti, provjeravala sam pravno uporište za svoja postupanja, pa sam u tom cilju tražila i pravno mišljenje i konsultaciju nezavisnog izvora, advokatske kancelarije, čije sam profesionalno tumačenje, u vezi predmetne tematike, dostavila i rektoru.
Inicijatorki Burić i svima koji su našli sebe u njenoj inicijativi želim jošpunonaučno-istraživačkih uspjeha i etičkih podviga.
