Problem je što u slučaju djelovanja obavještajnih službenika, špijuna, ne postoje međunarodni mehanizmi koji bi definisali okvire djelovanja, poput Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, piše Željko Trkanjec u Jutarnjem listu.
Razumljivo, jer obavještajne aktivnosti u drugoj zemlji su u suprotnosti sa idejom Povelje UN, koja govori o „razvoju prijateljskih odnosa među narodima“. To zvuči lijepo, ali saznati što zemlja od posebnog interesa planira jače je od pridržavanja standarda Povelje.
Obavještajni podaci se koriste i protiv zemalja sa kojima postoji savez, sjetite se kada je prošle decenije otkriveno da SAD prisluškuju telefon tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Jednostavno rečeno, svako svakoga špijunira u mjeri u kojoj može.
Procjene prijetnji ili interesa
Svaka država definiše svoje obavještajne ciljeve u zavisnosti od procjenjenih izvora prijetnje ili interesa, a susjedne zemlje se redovno uključuju na ovu listu, zbog čega postoje kontraobavještajne službe. Njihov cilj je da onemoguće rad stranih službi, idealna opcija je da ih drže pod kontrolom, jer se time smanjuje obim njihovog poslovanja, a u izvesnoj mjeri se njima može čak i upravljati.
Prekidanje lanca obavještajnih aktivnosti druge zemlje preduzima se kada postoji opasnost da one izmaknu kontroli. Uhapšenim špijunima prijeti dugotrajna zatvorska kazna. Na primjer, u nedavnoj razmjeni američkih zatvorenika u ruskim zatvorima i ruskih špijuna i ubica, bio je i Evan Gerškovič, novinar Volstrit džornala, koji je uhapšen zbog sumnje za špijunažu i osuđen na 16 godina zatvora.
Drugi razlog za hapšenje špijuna je politički, kada ovim potezom žele da pošalju poruku domaćoj javnosti o uspješnom radu sopstvenih službi i zemlje čiji se špijunski rad napada. Srbija je već nekoliko godina izložena protestima javnosti zbog nezadovoljstva radom vlade koju vodi predsjednik Aleksandar Vučić, a najnoviji protesti vezani su za početak eksploatacije litijuma.
Ovo je politički osjetljiva situacija, Vučić je već odustao od tog projekta zbog protesta, a sada je postigao dogovor sa Evropskom komisijom i Njemačkom o eksploataciji tog rijetkog metala, što donosi smanjenje političkog pritiska sa Zapada, na primjer kada su u pitanju odnosi sa Kosovom.
Protesti su nastavljeni, a Beograd je već jednom najavio da u njihovoj organizaciji učestvuju „obavještajne službe članica NATO-a i susjednih zemalja”: Hrvatska i Rumunija bi odgovarale ovoj definiciji, jer Beograd ima dobre odnose sa Budimpeštom, koje ne želi da kvari, a Sofija je u grupi zemalja sa kojima dijeli slovensko pravoslavlje.
Ovim izrazom pokušava se oduzeti kredibilitet protestima i prikazati ih kao rezultat neprijateljskog djelovanja drugih država, a demonstrante kao plaćenike stranih službi, o čemu posljednjih dana neprestano bruje srpski mediji, a lidere protesta prozivali su lideri Srbije.
Razmjena ili neki oblik reciprociteta
Teško je razumijeti logičku osnovu koju su vlasti u Beogradu imale za najavu hapšenja navodnog hrvatskog špijuna, ali ovako najavljeno hapšenje svakako ima prije svega političku funkciju.
Uhapšeni špijuni se procesuiraju i ostaju u zatvoru, a najčešći oblik njihovog oslobađanja je razmjena, vid reciprociteta, koji se nikada ne dešava brzo jer će kontraobavještajne službe pokušati da izvuku što više informacija od uhapšenog. Postoje i neki drugi modeli, poput sporazuma koji omogućava državi koja je uhapsila špijuna da ostvari neki interes.
Osoba koja je uhapšena u ponedjeljak u Beogradu biće procesuirana ukoliko Hrvatska tihom diplomatijom ne uspije da postigne neki oblik razmjene, što zavisi od daljeg razvoja situacije i političkog cilja koji želi da ostvari vlast u Beogradu.
Srbija je pojačala pritisak na Hrvatsku krajem prošle godine kada je protjeran diplomata zadužen za kulturne odnose, na što je Zagreb uzvratio protjerivanjem srpskog diplomate.
Zbog agresije Hrvatska ima iskustva sa djelovanjem stranih obavještajnih službi na našoj teritoriji: tada su u našoj zemlji boravili predstavnici brojnih tajnih službi, zbog BiH, veliki broj iz islamskih zemalja. Situacija se postepeno smiruje početkom ovog vijeka, ali ulazak u NATO nas čini interesantnim državama koje pokušavaju da saznaju što više tajni našeg odbrambenog saveza, na primjer Rusije.
Beograd je tokom Jugoslavije bio raskrsnica međunarodne špijunaže, kako zbog svojih posebnih odnosa sa Moskvom, tako i zbog naklonosti, na primjer, prema Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Nakon završetka ratova koje je Beograd započeo 1999. godine, kada je NATO bombardovao bivšu Jugoslaviju, interesovanje stranih obavještajnih službi opada.
