Naime, postignut je sporazum prema kojem će vlada biti manjinska, ali uz podršku prosrpskih i proruskih radikala iz koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji postaju najvažniji politički činilac, a čiji će čelnik, inače četnički vojvoda Andrija Mandić, postati, prema dogovoru, šef Skupštine, a potom će nakon rekonstrukcije vlade, koja se predviđa za godinu dana, oni preuzeti četiri ministarstva, u kojima će njihovi ljudi već biti državni sekretari.
No, iako se činilo da, zbog sudjelovanja rigidne prosrpsko-proruske opcije u vlasti, stranke manjina neće u vladu, dogodio se pomalo neočekivan obrat – Albanski forum (u koji ulaze dvije albanske stranke) prihvatile su da budu dio i takve vlade, a Bošnjaci i Hrvati napustili su pregovore i odlaze u opoziciju s ostalim procrnogorskim strankama.
Ulazak Albanaca u vladu sa strankom koja se zalaže za opoziv priznanja Kosova, negira genocid u Srebrenici, traži izlazak iz NATO-a i ukidanje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu izazvao je konsternaciju na crnogorskoj političkoj sceni, pa jedni misle da će takva vlada biti u stalnom raskoraku i neprestano na rubu opstanka, a drugi da ulazak Albanaca u nju daje kakvo-takvo pokriće Milatoviću i Spajiću pred Washingtonom i Briselom, koji su otvoreno izrazili negodovanje zbog činjenice da će antievropski prorusko-prosrpski nacionalisti biti njezin dio.
No, jedan od lidera albanskih partijaNik Gjeloshajrekao je da im je odluka o ulasku u Vladu bila “olakšana demokratskim, prozapadnim duhom mandatara Spajića”.
No, pitanje je kako će to funkcionisati, pogotovo nakon što za godinu dana ti elementi i formalno budu ministri u vladi, a jedno od najspornijih mjesta svakako je ono ministra obrazovanja, što kod procrnogorski opredijeljenih građana izaziva blagi napad panike. No, barem pred javnošću, što svojom, što svjetskom, a u prvom redu zapadnom, potpisnici koalicijskog dogovora obavezali su se da će se vanjskopolitička orijentacija vlade temeljiti na punoj posvećenosti integracijama i ubrzanom procesu pristupanja EU, članstvu u NATO, koje ne bi trebalo dovoditi u pitanje, te razvijanju prijateljske saradnje sa svim državama priznatima od Crne Gore, što pretpostavlja i Kosovo, te se neće protiviti sankcijama Rusiji zbog agresije na Ukrajinu.
Iako je u politici sve moguće, pitanje je kako će uskladiti oni koji sve to negiraju, s onima koji to podržavaju!? No, neko će tu ipak trebati popustiti – ili će se konzervativci iz ZBCG-a odreći svoje ideološko-političke matrice ili će albanski predstavnici odustati od svojih proeuropskih opredjeljenja. Ili, će, kako mnogi misle, vrlo brzo doći do krize vlade, pa i raskola u vladajućem Pokretu Europa sada kad unutarnji sukob samo što nije buknuo.
Treba reći da će u opoziciji biti Ujedinjena reformska akcija (URA), stranka sadašnjeg odlazećeg premijeraDritana Abazovića, ali kao rezerva koja će uskočiti ako Albanci budu neposlušni, te procrnogorske opcije DPS bivšeg čelnikaMila Đukanovića, Socijaldemokrati i Liberali te stranke manjina – Bošnjaka i Hrvata. Mnogi zato smatraju da je ovo početak “bjelorusizacije” Crne Gore, da će postati “bjelosrpska Gora”, odnosno da će se dokinuti njezin zasebni nacionalni i državotvorni identitet.
Nedavno je napravljeno istraživanje Centra za građansko obrazovanje o stavovima građana, koje pokazuje, kako kaže direktoricaDaliborka Uljarević, da će “u budućoj vladi dominirati stranke čije pristaše ne priznaju nezavisnost Kosova, koje su na strani Rusije u ratu protiv Ukrajine i protive se sankcijama Moskvi”. Tako se, recimo, čak 96 posto glasača ZBCG-a protivi priznanju Kosova, 87 posto negira genocid u Srebrenici, a oko 76 posto podržava Rusiju u ratu protiv Ukrajine i ne podržava sankcije.
I 55 posto glasača vladajućeg PES-a, predsjednika Milatovića i budućeg skorog premijera Spajića, za opoziv su priznanja Kosova, a 42 posto njih je za ukidanje sankcija Rusiji i Deklaracije o genocidu u Srebrenici. Stoga je rezonsko pitanje – kako će ova vlada provoditi proevropsku politiku te biti čvrsto na ovim političkim i svjetonazorskim načelima koje je proklamirala u svojem koalicijskom dogovoru, a što predsjednik Jakov Milatović stalno deklarira u intervjuima stranim medijima, ako se, očito i sama, poput njihovih birača, svemu tome opire i u najmanju ruku zdvaja nad tim pitanjima! Netko tu drži figu u džepu.
No, da ne bude samo ovo problem – u Crnoj Gori 1. studenog trebao bi “startati” već dvaput odgađan sporni i sudbonosni popis stanovništva (i biti proveden do 11. novembra). Vrlo toksičan, u Crnoj Gori, u ovakvim uvjetima, popis je ideološko i političko, a ne statističko pitanje. U procrnogorskoj javnosti već su se pojavili pozovi na bojkot popisa, koji je, kažu, pripreman i dogovoren (rezultati su već, navodno, kuvertirani) u Beogradu i uz podršku SPC-a, odnosno ovdašnje Crnogorsko-primorske mitropolije, jer se sve čini kako bi se dokazalo da u Crnoj Gori ima više Srba od Crnogoraca.
Nedavno je patrijarh SPC Porfirije u Crnoj Gori kazao kako je “Podgorica kolijevka naša” (zar to nije više Kosovo!?), a ni jednom nije spomenuo Crnu Goru ili Crnogorce, isključivo je govorio “srpskom narodu i srpskoj Crkvi”. I zastupnici Europskog parlamenta donijeli su rezoluciju o Crnoj Gori kojom predlažu odgađanje “odavno zakasnjelog popisa stanovništva i stanova te da se on obavi sukladno međunarodnim i standardima EU čim se završi politički zastoj u zemlji”.
No, postoji bojazan da bi popis mogao izazvati i više od političkih prijepora i sukoba. Crna Gora ulazi u ključnu fazu svojeg opstanka kao suverene države i nacije. Kako se govorilo u vrijeme pandemije – ključne su sljedeće dvije sedmice.
