Naslov je govorio o težini optužbe: „Traže 2,3 milijarde i idu u Strazbur i Hag“, pisalo je juče na naslovnoj strani dnevnog lista Vijesti. U tekstu, kojim se obilježava jedanaest godina od smrti Roma na brodu „Miss Pat“, u stvari se doslovce prenosi saopštenje nevladine organizacije, Romskog centra za strategiju, razvoj i demokratiju, koja optužuje državu Crnu Goru – konkretno pravosuđe i policiju – za saučesništvo „u ubistvu 221 osobe romske nacionalnosti tokom 1998, 1999. i 2000. godine“.
Pomenuta organizacija tvrdi da crnogorska država nije preduzela ništa, čak nije podigla optužnicu za stravičan zločin koji se dogodio 1999. godine u blizini plaže Jaz kraj Budve. I ne samo to: Romski centar tvrdi da su žrtve „stravične likvidacije namamljene u Crnu Goru tokom 1998. i 1999. godine“, te da su žrtve „vrbovane iz Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Albanije, Rumunije i Bugarske“.
Ukratko: Romski Centar direktno optužuje državu Crnu Goru za organizaciju i izvođenje zločina. Imenuje se i glavni krivac: Milo Đukanović je direktno optužen za najteže krivično djelo koje poznaje savremeni pravni sistem – „genocid nad Romima u Crnoj Gori“.
Mnogi elektronski mediji prenijeli su u početnim minutima informativnih emisija optužbe Romskog Centra, na osnovu kojih se da zaključiti da je u Crnoj Gori izvršen stravičan masakr. „Danas se obilježava 11 godina od, kako je saopštila nevladina organizacija (NVO) Romski centar za strategiju, razvoj i demokratiju, masovnog ubistva romske djece i žena na brodu „Miss Pat“ kod plaže Jaz“, kaže se u lidu vijesti agencije Mina.
Tragedija na brodu „Miss Pat“: Odmah valja raščistiti: tragedija Roma na brodu „Mis Pat“ nije nikakva „skrivana strana“ crnogorske istorije. Riječ je tragičnoj smrti u talasima Jadranskog mora desetina Roma koji su pokušali da se ilegalno dočepaju Italije. Njihovu želju za boljom budućnosti, zlokobno je zloupotrijebila međunardna švercerska grupa koja je crnogorsku obalu koristila kao tranzitnu bazu za ilegalne imigrante, tokom turbulentnih mjeseci 1999. godine, za vrijeme i nakon NATO udara na Srbiju i Crnu Goru.
Crnogorski mediji su krajem 1999. godine opširno izvijestili da je pred Osnovnim sud u Baru počeo proces protiv Joka Petrova Nikaljevića iz Kotora i Ramadana Rustemovog Balje iz Podgorice koji su optuženi za krivično djelo izazivanja opšte sigurnosti. Istovremeno, optužnice su podignute protiv nekoliko osoba koje su bile u bjekstvu: Agima Gašija iz Peći, Ismeta Balje iz Podgorice, Gorana Đuričkovića iz Beograda, Saše Borete sa Cetinja kao i još nekoliko pomagača.
To je bio sudski epilog teške tragedije koja se odigrala 16. avgusta te godine, kada je potonuo brod „Miss Pat“ pretovaren putnicima i kada se, prema dostupnim podacima, 37 nesrećnih Roma utopilo u talasima crnogorskog mora.
Državna odgovornost: Tek kada je, u cik zore 23. avgusta 1999. godine negdje između Platamuna i Žukovice, more na površinu izbacilo 17 ljudskih tijela, i kada su ih opazili obližnji ribari - počela je da isplivava užasna i tragična priča o žrtvama trafikinga.
„Miss Pat“, ribarski čamac u vlasništvu Nikaljevića, bio je registrovan, pisalo je u krivičnoj prijavi, za - devet putnika. Put „u bolju budućnost“su Romi plaćali između hiljadu i po do dvije i po hiljade njemačkih maraka po osobi ključnim ljudima po Srbiji, na Kosovu, u Crnoj Gori.... Prodično bogatstvo za put u neizvjesnost. Dio ukupne sume koju su nesrećni putnici broda „Miss Pat“ morali da unaprijed polože organizatorima, crnogorska policija je našla. Najveći dio novca - prema navodima iz prijave oko dvjesta hiljada maraka – odnio je sa sobom je Agim Gaši, za kojim i tada i dana crnogorska policija bezuspješno traga.
Crnogorsko pravosuđe više od deset godina traljavo vodi postupak: prvo je predmet bio u Osnovnom sudu u Baru da bi predmet je pripao Višem sudu u Podgorici gdje proces još uvijek nije okončan. Brojni optuženi nikada nijesu pronađeni, pretpostavlja se da su utočište našli, neki u Srbiji, neki u BiH, neki najvjerovatnije u državama Evropske unije.
Država Crna Gora je, sasvim sigurno, morala pokazati odlučnost u ovom maratonskom sudskom procesu. Izvjesno je, takođe, da nikada do kraja nijesu razjašnjene okolnosti trafikinga: sasvim je logično pretpostaviti da su neki ljudi iz ovdašnje policije ili Vojske SRJ morali znati više ili su morali otkriti kanale kojima se odvijao trafiking ljudi. Ti „podzemni kanali“ nikada nijesu otkriveni, dokazi, ako ih je bilo, netragom su nestali.
Zato je i razuman jučerašnji apel Inicijative mladih za ljudska prava, kao i Ombudsmana Šućka Bakovića da se mora sudski okončati slučaj u vidu sudske presude protiv organizatora, ali i cilju novčane nadoknade. Država Crna Gora dužna je da do kraja rasvijetli mračne slučajeve iz prošlosti, da krivicu i da krivce dovede „k poznaniju prava“. To nije obaveza prema EU nego prema nama samima.
Lik i djelo „direktora Stanojevića“: Međutim, priče o državnoj organizaciji zločina, kvalifikacije o genocidu nad Romima – to su već optužbe koje nijesu dio svakodnevnih političkih borbi. Niti su stvar riječi izrečene u afektu. Nevladina organizacija Romski centar za strategiju, razvoj i demokratiju - optužujući vlast za organizaciju zločina i genocid nad Romima – svjesno je državu Crnu Goru izložila ruglu domaće i međunarodne javnosti.
To je već proračunata kampanja. Zato je interesantno primijetiti da je dio crnogorskih medija teške kvalifikacije Romskog centra prenio bez ikakvih ograda i provjera, kao da je riječ o stavovima Delegacije Evropske komisije za Crnu Goru ili pak Stejt Dipartmenta.
Činjenice govore sasvim drugačije: optužbe protiv države Crne Gore sročio je i u saopštenje sačinilo - lice sa potjernice! Vladimir Stanojević, izvršni direktor NVO Romski centar za strategiju, razvoj i demokratiju osuđen je 2006. godine na šest mjeseci zatvora zbog krivičnog djela teškog nasilja u Porodici. Osnovni sud u Podgorici kaznio je Stanojevića zbog toga što je zlostavljao i mučio Behiju Ramović svoju nevjenčanu suprugu. Stanojević je, marta 2005. godine, brutalno, metalnom šipkom po tijelu i glavi, izudarao Behiju Ramović. Kako se osuđenik nije pojavljivao da odsluži zatvorsku kaznu, Osnovni sud u Podgorici je 15. novembra 2007. godine izdao potjernicu za Stanojevićem, ali mu crnogorska policija do sada nije ušla u trag.
Čovjek službe: Nije, međutim, baš teško pretpostaviti gdje bi bjegunac Vladan Stanojević mogao potražiti sigurno utočište. O tome je sam dao dovoljno naznaka. I to u crnogorskom mediju koji ga je juče citirao na naslovnoj strani.
- Ponosim se što sam devet godina bio pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice srpske Službe državne bezbjednosti. četiri i po godine sam proveo na ratištu u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, čak sam bio i ranjen“, kazao je sredinom 2005. godine Stanojević za dnevni list Vijesti, tvrdeći da je srpsku službu napustio 1999. godine jer se, navodno, „nije slagao sa komandnim kadrom i odnosom prema albanskim izbjeglicama“.
Biće da se Stanojević, u međuvremenu, uvjerio da je komandni kadar srpske SDB postao baš onakav kakav odgovara Stanojeviću. Kako drugačije tumačiti informaciju - iz vremena referenduma u kojoj se opet pojavljuje, u glavnoj ulozi, Stanojević.
- Savjet za građansku kontrolu policije je od strane Uprave policije obaviješten da se provjerom informacije došlo do saznanja da su određena lica iz nevladine organizacije „Margo“ prije svega Živorad Tasić kao i Vladan Stanojević iz Beograda, u društvu sa još dva, za sada neidentifikovana lica, u danima pred održavanje referenduma, obilazili romsko naselje „7. juli“ u Tivtu i zahtijevali da im stanovnici tog naselja predaju lične karte i nagovarali ih da glasaju protiv suverene Crne Gore“, piše u postreferendumskom izvještaju Savjeta za građansku kontrolu rada policije.
Upotreba imena i djela: Vladan Stanojević, osuđenik za djelo porodičnog nasilja te Vladan Stanojević, pripadnik SDB Srbije do 1999. godine, baš kao i Vladan Stanojević, izvršni direktor NVO Romski Centar – to su tri lika jednog čovjeka, koji je juče zavrijedio da bude u prvim minutama vijesti svih crnogorskih eklektronskih medija. Sa mračnom porukom – da je crnogorska država organizovala zločin i sprovodila genocid nad Romima!
Tako je jedanaesta godišnjica tragične pogibije Roma u blizini plaže Jaz poslužila - umjesto stvarnog suočavanja sa istinom o tragediji - za nesmetano blaćenje države i to od strane čovjeka sa potjernice koji se tereti za teško nasilje u porodici i koji se javno hvalio da je bio pripadnik specijalnih snaga srpske Službe državne bezbjednosti.
Motive Stanojevića i njegovih nalogodavaca nije teško dokučiti. Problem je, međutim, da li su neki ovdje zaista bili zaslijepljeni njegovim riječima ili su, prosto, baš kao Stanojević htjeli da saučestvuju u poslu blaćenja sopstvene države?
Draško ĐURANOVIĆ
