Ponovo je Jovan (Joanikije) Mićović juče, ovog puta u Njegušima, besjedio o vraćanju Karađorđevićeve kapele na Lovćen za koju je još bivša ministarka Vesna Bratić imala ideju da „vaskrsne“ na mjesto Mauzoleja, a da se Mauzolej – ,,jer, Bogu hvala sad ima tehnike“ – spusti neđe malo niže.
Mitropolit crnogorsko-primorski, „hilihoptersko“ ustoličeni, juče je na Đurđevdan, kako kažu, bogoslužio u hramu „Svetog velikomučenika i pobjedonosca Georgija na Njegušima“, kojom prilikom je u „arhipastirskoj besjedi“, zaboravljujući devetu Božju zapovjest, ustvrdio kako njegova obnova treba da bude predskazanje i priprema za obnovu „lovćenske kapele i vraćanje Njegoševih sveštenih kostiju u crkvu“.
''Da ispunimo njegov zavjet. Daće Bog, treba se dobro pripremiti za to'' poručio je Mićović ističući kako „svi dobronamjerni ljudi treba samo da pogledaju na one koji su branili Njegoševu kapelu od komunističke bezbožne aždaje“, praveći potom paralelu kako je riječ o aždaji koju Sveti Đorđe ubija kopljem.
Mitropolit, koji – eto ironije – sjedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog, ponovo je pokazao da pojma nema o istoriji: Em je Sv. Đorđe, kako kaže mit, ubijao aždaju nekih 16 vjekova prije pojave komunizma, em komunisti nemaju ama baš nikakve veze sa rušenjem Njegoševe kapele.
Kada su, u januaru 1916. godine, Austrougari gađali crnogorske položaje, kako kažu istorijski izvori, jedno đule je pogodilo Njegoševu kapelu i napravilo je oštećenje na objektu, promjera od jednog metra.
Austrougarska vojna uprava kasnije je tražila da se privremeno Njegoševe kosti prenesu na Cetinje kako bi se kapela sanirala, čemu se opirala tadašnja Crnogorska pravoslavna crkva. Tome svjedoči ponašanje posljednjeg Mitropolita autokefalne CPC Mitrofana Bana koji se protivio izmještanju Njegoševih kostiju na Cetinje, jer je stručna komisija, koja je obišla Lovćen, zapisala da je: „... našla crkvu i grob u potpunom redu“.
Postavlja se pitanje zbog čega je originalna kapela na Lovćenu uopšte i srušena, ako je tada potvrđeno da se mogla sanirati, odnosno, kako piše u zaključku komisije, da se „dovede u prvobitno stanje do 1. septembra 1921. godine“? Odgovor daje istorija koju Joanikije, mitropolit Crkve Srbije, ili ne zna ili ne želi da zna.
Odbor za prijenos Njegoševih kostiju je odlučio da gradi novu kapelu 1924. godine. Kralj Aleksandar Karađorđević je prihvatio da bude ktitor, a za glavnog izvođača radova odabran je arhitekta Nikolaj Krasnov, ruski emigrant.
Zanimljivo, Krasnov je utvrdio da je moguće sačuvati osnovne konture Njegoševe kapele, ali nalogodavci to nijesu prihvatili zbog političkih motiva. Zato je urađen projekat za novu kapelu, koja je građena od jula do septembra 1925. godine. Kapela je urađena na novoj mikrolokaciji, a po spoljnim i unutrašnjim karakteristikama bila je drugačija od Njegoševe kapele.
Najveće razlika je bio ktitorski zapis na ulazu kapele, ali i po tome što ona nije bila posvećena Sv. Petru Cetinjskom – nego Sv. Đorđu, krsnoj slavi Karađorđevića.
Takođe, kralj Aleksandar je kapelu podigao u čast rođenja svog sina i prijestolonasljednika Petra II, a kapelu je osveštao mitropolit Dožić.
Prilikom prijenosa Njegoševih posmrtnih ostataka u novu kapelu 21. septembra 1925. godine, kralj Aleksandar je naveo nacionalnu simboliku tog čina.
''Nad grobom Njegoševim, danas je kamen sa Venčaca, na domaku Karađorđeve Topole i pod njime će lako ležati vladika Rade'' izjavio je Karađorđević prema istorijskim izvorima.
Da to nije bila autentična Njegoševa kapela potvrdio je i sam Aleksandar Karađorđević koji je na kraju svečanosti mitropolitu Dožiću kazao: „Visokopreosvešteni, predajem Vam u amanet moju zadužbinu i kosti slavnog Njegoša da ih dalje čuvate“.
Tako je kapela na Lovćenu, koju je podigao Aleksandar Karađorđević 1925. godine, a za čijom obnovom čeznu sljedbenici srpskog sveta, postala simbol okupacije Crne Gore iz 1918. godine.
Nesumnjivo, sa istim ciljem, svaku priliku koriste i nasljednici pokojnog Amfilohija Radovića koji je svojedobno poručivao da „Dukljane treba zakivati“ na Vezirov most u Podgorici, a koji su, naprasno, prije nekoliko dana organizovali i „tradicionalni“ crkveno-narodni sabor baš na Duklji, osnovanoj u vrijeme Rimskog carstva, koju je Crkva Srbije ne samo ignorisala, već joj se decenijama rugala i nipodaštavala.
