Dugoočekivana edicija milionski vrijednog projekta „Crna Gora u XXI stoljeću – u eri kompetitivnosti“ Crnogorske akademije nauka i umjetnosti je prilično zanimljivo štivo i za stručnu javnost i za laike. Ali, institucija koja treba da determiniše pravce razvoja crnogorskog društva, upravo u svom kapitalnom djelu ostala je nijema u onome u čemu mora da bude prva - da ukaže na strategiju razvoja Crne Gore i njenog društva.
To je naročito vidljivo „Kulturnom okruženju“, jednoj od 10 tematskih svesaka, gdje nade u „bolju strategiju za budućnost“ nestaju u magli koju stvaraju izostanak specifičnosti u određivanju pojedinih putanja razvoja Crne Gore.
U ovoj hrestomatiji može se uživati u brojnim citatima i parafrazama teorija eminentnih, svjetskih mislilaca prethodna dva stoljeća, pa i ranije. Tekstovi različitog kvaliteta i namjene variraju od filozofskih traktata, preko lekcija za studente do običnih seminarskih radova... Ali, nema ni pomena o bilo kakvoj strategiji, ili makar pravcu u kome bi trebalo da se razvija naše, tako specifično, multikulturalno društvo. Stranice su ispisane, novac je potrošen, a Crna Gora je dobila još stručno štivo – neupotrebljivo za crnogorsku svakodnevicu.
Kulturna baština za početnike: Iako je šest autora potpisalo osam tekstova „Kulturnog okruženja“, ne brojeći uvodni siže koji je napisao rukovodilac potprojekta prof. dr Nenad Vuković, polazna osnova je svima ista: „Kulturna raznolikost je ukorijenjena u istoriji Crne Gore“ (dr Goran Sekulović: „Interkulturalni dijalog“). Isto je i sa zaključkom, a jedna od, možda najobuhvanijih, varijanti je ona mr Ranka Vukovića u tekstu „Raznolikost kulturnog okruženja i tradicije – harmonizacija kulturnih različitosti“:
„Najurgentniji zadatak je donošenje kulturne politike, koja može biti kratkoročna i srednjoročna, imajući prioritete iz sadržaja kulturne strategije, kao i potrebe trenutka u kojem se formuliše.“
Dakle, država se za sve pita i sve reguliše, to je jedini zaključak. Ništa više. Ako ste mislili da ova studija treba da da smjernice upravo za tu, tako neophodnu kulturnu strategiju – prevarili ste se. Iz nje ćete u čak tri teksta dr Dragana Bulatovića sa beogradskog Filozofskog fakulteta („Kulturno nasljeđe“, „Očuvanje i uslovi kulturnog okruženja“, „Vrednovanje kulturnog nasljeđa“) saznati da se naša izuzetno dragocjena kulturna baština mora (o)čuvati, da je zato neophodno da se ekonomski valorizuje kroz, recimo, turizam, ali da će se na taj način baština degradirati, pa treba biti oprezan.
Bez politike se (ne) može: Autorka koja zasigurno želi da nas uvede u svijet savremene kulture - one na granici između alternativne i pop kulture - je mr Isidora Damjanović. U tekstu „Kultura življenja – savremena kultura“ u dvije rečenice zaključka daje naznaku da je njen cijeli rad mogao imati manje teoretisanja i dati konkretna rješenja:
„Znanje kao intelektualna kategorija predstavlja osnovni uslov za razvoj kulturnog identiteta svakog društva i ono definitivno na ljestvici društvenih vrijednosti mora zauzeti poziciju koja mu pripada. Kao prvi iskorak u tom smislu svakako je depolitizacija obrazovnih i kulturnih institucija, u kojima se, po prirodi stvari, konstituiše nezavisna elita i njeno pravo na kritičke stavove upućene određenim društvenim pojavama.“
Ipak, treba podsjetiti da je depolitizacija institucija – utopija savremenog društva. Čak i za razna „nezavisna tijela“ koja rade pod okriljem države (a institucije su mnogo više „državne“ od njih), uvijek se govori da su u njima „predstavnici svih partija“, a negdje dodaje „i nevladinog sektora“.
A što je sa onima koji u sadašnjem vremenu kreiraju kulturno okruženje u Crnoj Gori? Vuković u već pomenutom tekstu kaže da talente treba stipendirati i školovati na najprestižnijim stranim akademijama, ali i „jačati interdisciplinarne postdiplomske studije“, jer se talenat slikara ili pijaniste očigledno ne može zapaziti ako to ne dokaže i u magistraturi i u doktoratu. S druge strane, nepomenuti savremeni crnogorski pisci su, očigledno, prepušteni tržišnoj stihiji i samilosti (državnih) institucija. Onaj ko bude najjači, najizdržljiviji – što god to podrazumijevalo – za njegova djela će se znati.
Pocijepanost crnogorskog identiteta: Uz ova dva stava kao dva „koraka naprijed“ neminovno je napraviti isto toliko unazad – da bismo ostali tu gdje jesmo, u XXI stoljeću. „Koraci unazad“ nas kroz tekst Sekulića i „Kulturnu identifikaciju države“ mr Petra Ćukovića, vraćaju, u stvari, par vjekova unazad. Ne svojim tezama, već redovima u kojima podsjećaju na ono što se tokom njih dešavalo. Sekulović sugeriše osnivanje Centra za interkulturani dijalog i time pred nas stavlja pitanje: da li je baš sve potrebno institucionalizovati, kako bi znali da (već vjekovima) postoji?
Ćuković nas, pak, stavlja pred neka suštinska pitanja, predstavljajući nam 1918. kao godinu koja je „obilježena 'utapanjem' državnog identiteta kroz kontroverzno ujedinjenje sa Srbijom“. Uz to, promjene u podršci države pojedinim projektima prije i nakon referendumske 2006, on vidi kao „pomijeranje klatna“ iz jedne u drugu krajnost.
„Ovakvo kretanje državno-statusnog klatna stvaralo je atmosferu agonističke isključivosti i ekstremizma svake vrste, cijepanja i podvajanja socijalnih veza osobito na polju identitetskih nacionalnih pitanja, a sljedstveno tome i posebno kulturnih. Trag ove pocijepanosti i isključivosti vidljiv je i danas, u socio-kulturnom ambijentu nezavisne države“, zapisao je nekadašnji direktor Narodnog muzeja Crne Gore u periodu od 2003. do 2008. godine.
Multikulturalnost - uzrok sukoba?: Kada se već toliko ističe ekonomska valorizacija kulture i svega što njoj, po definiciji, pripada, onda je neminovno zaviriti u svesku „Ekonomski razvoj“ i pročitati kako to kultura utiče na razvoj crnogorske ekonomije, i to u tekstu „Kulturološko-socijalne osnove nove vizije razvoja Crne Gore“, čiji je autor prof. dr Besim Ćulahović sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Da život u regionu nužno ne znači i poznavanje istorijsko-ekonomskih prilika, dokazao je upravo pogrešnim tumačenjem teza o kulturološkim osnovama ekomonskog razvoja. On opisuje multikulturalnost u crnogorskom društvu kao mogući izvor „brojnih lokalnih i građanskih nesporazuma, nepovjerenja, pa čak i sukoba“, a kao rješenje nudi – „kulturološku pismenost“, koju, očigledno, nije stekao.
Poseban akcenat stavlja na sekularnu i političku moć religije, koja onda „može biti glavna unificirajuća sila u društvu, ali i religiozne podjele mogu biti značajan uzrok napetosti u društvu“. Srećom, autor se i ovdje vraća na Crnu Goru koja može biti i ekonomski uspješna i država bez sukoba unutar i van granica, i to rješenjima koja su daleko od inovativnih ili originalnih: prekogranično poslovanje kroz povezivanje Bokokotorksog zaliva i Dubrovnika, Nikšića i Trebinja, Pljevalja i Sarajeva, sjevera Crne Gore sa Srbijom... Možda sada zvuči logičnije predlog Sekulovića za osnivanje Centra za interkulturani dijalog. Tada bi svi zvanično bili obaviješteni da u Crnoj Gori postoji međukulturna saradnja, bez stalnih tenzija i podvojenosti.
Potrošeno i vrijeme i novac: Konačno, u „Kulturnom okruženju“ su svoje mjesto našli i mediji. Kratak pregled njihovog razvoja i aktuelnog stanja u Crnoj Gori u tekstu „Kultura medija i kultura dijaloga“ koji potpisuje dr Zvezdan Vukanović, naširoko govori o savremenom informatičkom društvu i vezi sa medijima, ali se malo kulture tu može pronaći. Predložena rješenja nas još više udaljavaju od osnovne teme, poput „razrješenja problema u funkcionisanju Javnog servisa RTCG i dnevnog lista Pobjeda“ ili pak „razvoja konkurentskih fakulteta u oblasti medija“. Osim činjenice da je Ministarstvo kulture resorno za segment medija, ovakav tekst je, bez sumnje, trebalo da se nađe u svesci „Nauka i tehnologija“ ili u nepostojećem tomu koji bi se ticao, pored ostalog, i ovog aspekata crnogorskog društva.
Ni u jednom tekstu se ne pominje ono čiji su efekti, kako u kulturi tako i u ekonomiji - barem na regionalnom nivou, najvidljiviji. Riječ je o filmu, koji je toliko marginalizovan, kao da ni ne treba da se događa ovdje. Sedma umjetnost u Crnoj Gori nije prepoznata ni kao mogućnost zarade televizijskih kuća koje, prema svim istraživanjima, jedva opstaju.
Sve što se može saznati iz ove skupe sveske o kulturnom okruženju, plaćene prosječno gledajući oko 80.000 eura, jesu tuđe, već poznate misli, neprilagođene ili neprimjerene sadašnjem i, još više, nekom budućem trenutku, XXI stoljeću. Da li je CANU svjesno protraćio povjereno vrijeme i novac kako bi za koju godinu, zbog kritika, ponovo dobili priliku da urade ovakav finansijski zahtjevan projekat? Ili ih zaista ne interesuje šta se nalazi u studijama koje sami potpisuju? Kultura u Crnoj Gori će se ubuduće očigledno razvijati bez stručnih smjernica, čekajući neki novi, uspješniji predlog strateškog okvira. Ili – neko novo stoljeće.
Kristina JERKOV
