Ulijana plače dok u zemlju spuštaju kovčeg sa tijelom njenog brata.
Tridesetsedmogodišnja glumica prisustvuje sahrani Vanje, ruskog vojnika koji je poginuo na frontu u Ukrajini.
„Kažu da je poginuo kao heroj", kaže Ulijana za dvadesettrogodišnjeg Vanju.
„Pomislila sam: 'Što to znači, kao heroj?' To je apsurdno. Ne želim mrtvog heroja za brata".
Ali je njen otac Boris, iako i sam ožalošćen, ponosan što je njegov sin Vanja poginuo boreći se za svoju zemlju.
On smatra da je sukob borba protiv „vlade koja propovijeda fašizam".
Ta tvrdnja odslikava riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji tvrdi da pomaže u denacifikaciji Ukrajine i da je njena vlada izvršila genocid - što je tvrdnja za koju ne postoje dokazi.
„Prije nego što se desilo ovo s Vanjom nijesmo razgovarali o ratu", kaže Ulijana, opisujući odnos sa ocem.
„Ali nakon što je on poginuo, nekoliko puta smo se žestoko posvađali oko rata."
Ulijana na sahrani brata Vanje U novom filmu za BBC Storivil, otac i ćerka raspravljaju o ratu - što je razgovor koji se vodi u mnogim ruskim porodicama danas.
Teško je steći preciznu sliku o tome šta ljudi u zemlji misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu, imajući u vidu zakon koji zabranjuje bilo kakve komentare za koje se smatra da diskredituju vojsku ili koji vojnu akciju nazivaju ratom a ne „specijalnom vojnom operacijom".
Ali anketa koju je u novembru 2022. godine sprovela nezavisna ruska istraživačka grupa Levada sugeriše da je ona podijelila generacije - 75 odsto ispitanika starijih od 40 godina reklo je da podržava rat, za razliku od 62 odsto onih starosti između 18 i 24 godine.
Ruska reditelja Anastasija Popovna kaže da se to slaže sa njenim ličnim utiskom koji je stekla dok je putovala po zemlji snimajući dokumentarac.
„Primjetila sam mnogo različitih raskola u porodicama.
„Njihova djeca su uglavnom bila protiv rata, a njihovi roditelji - generacija odrasla u vrijeme Sovjetskog Saveza, koja dan i noć gleda državnu televiziju - podržavali su rat.
„Imam isti raskol i u okviru vlastite porodice", dodaje ona.
Kaže da njen otac podržava vojnu akciju.
Praćenje vijesti na državnoj televiziji znači izlaganje zvaničnoj verziji ruske vlade dan za danom.
Ulijana i drugi iz njene starosne grupe skloniji su da se informišu iz drugih izvora, kao što je Jutjub i društvene mreže.
„Reč 'žal' nije ni blizu da opiše tugu koju osjećam u sebi" kaže Ulijana.
Ona tvrdi da je rat promijenio ljude.
„Gledam ljude po moskovskom metrou. Pročitaju vijesti, pa skrenu pogled. Prestali su da gledaju jedni druge u oči."
Popova ističe da je izvan velikih gradova podrška ratu veća, bez obzira na demografsku grupu.
Ona kaže da je ovo postalo očigledno dok je snimala Vanjinu sahranu u njihovom rodnom selu Arhangelskoj, 97 kilometara od Moskve.
I Ulijana govori o tom trenutku prosvjetljenja .
„Dok sam gledala te ljude, shvatila sam da stvarno vjeruju u riječi koje izgovaraju", kaže Vanja, „a to je da je Vanja poginuo kao heroj, istinski patriota koji je branio Majku Rusiju."
„Znam da nešto tu nije u redu. Koga bi mi tu trebalo da spasavamo? Za što umiru naši momci? Nijesam mogla ni da ni zamislim da će mi donijeti brata u kovčegu od cinka."
Vanja je bio najmlađi od četvoro braće i sestara i jedini sin.
„Bio je zlatan dječak", kaže Ulijana.
Vanja prije nego se pridružio vojsci„Imao je raznovrsno obrazovanje", objašnjava Boris.
„Umjetnička škola, muzička škola, sportovi… Uložio sam sve o čemu sam sanjao u njega."
Ulijana kaže da je Vanja djelovao izuzetno sretno u pozorištu, ali njegov otac sugeriše da je to izazvalo neku vrstu krize kod njegovog sina.
„On nije bio zadovoljan njihovim pogledom na svijet, time da su uvijek negativni prema Rusiji; da im Rusi ništa ne znače; da su njihovi preci, čitava istorija Rusije, za njih glupost.
„On je znao da nije tako. Razgovarali smo o tome. Što da radi?".
I tako, kaže Boris, on i Vanja su se dogovorili da treba da se prijavi u vojsku.
„Za život u kreativnoj umjetnosti, potrebno vam je životno iskustvo", kaže Boris.
„A gdje možete da ga steknete? Odlučili smo da treba da pođe stopama velikih pisaca. A to je vojska."
Vanja se prijavio u vojsku kao regrut, a onda, želeći zanimljivije izazove, potpisao je i vojni ugovor.
Bio je marinac stacioniran u Sevastopolju na okupiranom Krimu kad je Rusija u februaru prošle godine pokrenula masovni napad na gradove širom Ukrajine.
Rečeno mu je da pozove porodicu da se oprosti od njih prije nego što bude poslat u ukrajinski lučki grad Marijupolj.
„Razgovarali smo dugo, više od sat vremena", kaže Ulijana.
„Imao je suze u očima. Rekla sam: 'Vanja, pokaži mi što to imaš kod sebe.' Pokazao mi je automatsku pušku. Kao što je kao dijete imao običaj da mi pokazuje igračke."
Boris pokazuje snimak Vanjine video poruke upućene njemu.
„Naša borba je pravedna", govori Vanja.
„Zdravo svima. Pisaću kad stignem. Grlim vas i ljubim."
„To su mu bile posljednje riječi", kaže Boris.
Poginuo je blizu željezare Azovstval u Marijupolju 15. marta.
Njegova smrt je iznijela u prvi plan Ulijanine i Borisove različite stavove o ratu.
Boris kaže Ulijani da je suviše mlada da bi se sjećala na što misli kad pominje „bratstvo" republika Sovjetskog Saveza.
On tvrdi da je pad SSSR-a „uništio psihu mnogih budućih generacija, utuvivši im u glavu da su Rusi neprijatelji."
Njegov jezik podsjeća na riječi Putina, koji je nazvao raspad Sovjetskog Saveza „najvećom geopolitičkom katastrofom Dvadesetog vijeka".
Ukrajina je proglasila nezavisnost ubrzo nakon što se Sovjetski Savez raspao 1991. godine.
Ruski predsjednik za rat takođe krivi NATO i Zapad, za koje tvrdi da pokušavaju da oslabe i na kraju unište Rusiju.
Boris takođe vjeruje u tu verziju.
„U današnjem kontekstu, 'Ne ratu' znači samo jednu stvar", kaže Boris Ulijani.
„To znači 'Smrt Rusima'. Ovo je borba za ruski svijet, za rusku dušu, za našu kulturu."
To očigledno nije stav koji zastupa Ulijana, mada se, s vremena na vreme, ona koleba.
Popova je snimila trenutak dok je Ulijana na odmoru u Gruziji - jednoj od rijetkih zemalja koje Rusi još mogu da posjete zbog sankcija - i ona i njeni prijatelji raspravljaju o ratu za večerom.
Ulijana počinje da preispituje činjenice.
„Želim da vjerujem da moj brat nije poginuo uzalud. Želite da opravdate taj gubitak. Suviše je bolno. Morate da se uhvatite za nešto", objašnjava Ulijana.
U porodičnom domu podignut je malo svetilište u znak sjećanja na Vanju.
Tu spada i parče zemlje iz Marijupolja sa mjesta na kom je on poginuo.
Povremeno pred ovim svetilištem otac i ćerka stoje zajedno.
Ulijana kaže da uprkos razlikama među njima ona želi da održi odnos sa ocem.
„Ne mogu da ratujem protiv vlastitog oca. Ne mogu da mu kažem: 'Mrzim te zato što se ne slažemo.'
„Sve što mogu da kažem je: 'Tata, ne slažem se'".
