Šef policije Vitalij Lobas sjedi u dečjoj klupi u napuštenoj školi u Buči, sakupljajući detalje o mrtvima. Na svakih nekoliko minuta Lobas, čovjek širokih ramena i kratke tamne kose, a koji rijetko koristi suvišne riječi, prima poziv na mobilnom telefonu.
Kratak razgovor je uvijek isti - lokacija, nekoliko detalja, telefonski broj rođaka ili prijatelja.
Prije nego što su stigli Rusi, Lobas je bio običan lokalni šef policije, zadužen za Okrug Bušanski 1, a dane je provodio rješavajući slučajeve sitnog kriminala i tek poneko ubistvo.
Međutim, posle oslobođenja Buče dane provodi u napuštenoj školskoj učionici, gdje školski plakati još vise na zidovima, koordinišući masovnu operaciju pronalaženja mrtvih.
Ispred Lobasa na školskoj klupi nalazi se mapa Buče, nekada mirnog i malo poznatog predgrađa Kijeva, koje je sada jedno prostrano mjesto zločina.
Oblast su mjesec dana držale ruske snage, dok su pokušavale da osvoje Kijev, a njegovim oslobođenjem prije nešto više od nedjelju dana započeo je spor i bolan proces otkrivanja užasa.
Svaki put kad bi zazvonio telefon, Lobas bi se konsultovao sa mapom ispred sebe i urednim rukopisom na običnom komadu papira zapisao neophodne informacije, jedan red po tijelu.
Do podneva on ispunjava jednu stranu papira A4 formata i prelazi na njegovo naličje.
Prethodnog dana bilo je 64 tijela, rekao je.
Dan prije toga, 37.
Ne zna koliko će ih biti toga dana, ali očekuje da brojka skoči za oko 40 tijela, zato što je u blizini bilo u toku iskopavanje masovne grobnice.
Lobas je zadužen za samo jedan dio ovog regiona, a mnogo više tijela pronađeno je izvan njegovog reona.
Lobas povremeno pravi pauze da bi izašao i popušio cigaretu u školskom dvorištu, ali čak i u tim trenucima prekidaju ga pozivi o tijelima ili problemima vezanim za njihovo sakupljanje.
U Buči pada kiša, a jedan od kombija koji prevozi tijela do mrtvačnice zaglavio se u blatu. Brzo mora da se pronađe traktor, zato što je broj kombija ograničen, a broj tijela visok. Lobas obično delegira terenski rad zamjenicima, ali u slučaju posebno teških zločina odlazi tamo lično.
„Kad je ljudima pucano u glavu dok su im ruke bile vezane na leđima, na primjer, idem ja", kaže on.
„Kad su tijela spaljena, takođe idem ja."
Negdje oko podneva, stiže poziv od Dmitra Kušnira, dvadesetčetvorogodišnjeg policijskog zamjenika u jednoj od Lobasovih jedinica, da se u evidenciju unese tijelo otkriveno iza stambene zgrade na obodu Buče.
Riječ je o zgradi usamljenoj na inače neobrađenoj zelenoj površini na ivici šume.
Kada je Kušnir stigao tamo, iza zgrade zatekao je dvojicu ljudi.
Nose plave hirurške rukavice i stoje nad djelimično raspadnutim tijelom čovjeka koji izgleda kao mu je pucano u potiljak.
Tijelo leži na isflekanom bijelom jorganu sa crvenim cvijetnim šarama i okruženo je praznim flašama od piva i alkohola.
Plave hirurške rukavice isprva odaju utisak medicinskog osoblja, ali oni se predstavljaju kao Vladimir i Sergej Brežnjev - otac i brat poginulog čovjeka.
Na jorganu leži Vitalij Brežnjev, tridesetogodišnji bivši kuvar koji je, dok nisu stigli Rusi, živio mirnim životom sa djevojkom na šestom spratu stambene zgrade nadvijene nad njegovom tijelom.
Vladimir i Sergej su izgubili kontakt sa Vitalijem mjesec dana ranije, kad su Rusi zauzeli Buču i došlo je do prekida komunikacija.
Bilo je nemoguće ući u predgrađe da bi ga potražili u njegovoj zgradi. Zbog toga su ga mjesec dana tražili preko interneta, uzaludno pretresajući društvene mreže u potrazi za bilo kakvim dokazom da je živ. Kad su se Rusi konačno povukli, prije nešto više od nedjelju dana, Sergeja je pozvala Vitalijeva djevojka i ispričala mu čitavu priču.
Rusi su napali njihovu stambenu zgradu i provalili u svaki stan, razvalivši bravu na vratima hicem iz sačmarice, rekla je ona.
Zahtijevali su od ljudi da predaju SIM kartice i ključeve.
Saslušali su nju i Vitalija u odvojenim sobama, pretukli ih i ubili im psa, ispričala je ona.
Potom su nju odveli u podrum sa grupom drugih stanara i zaključali ih, ali su Vitalija odveli negdje drugdje i rekli joj da ga više nikad neće vidjeti.
I nije.
Čim je ukrajinska vojska proglasila da je bezbjedno ponovo ući u Buču, Vladimir i Sergej su se uputili do zgrade.
Unutra su pronašli krv razmazanu po podu odmorišta i stepenicama, i razbacane lične fotografije iz stanova ljudi.
Na svakim vratima mogle su da se vide rupe od municije iz sačmarice - ponekad jednu, ponekad četiri-pet.
Vrata sa metalnim pločama bila su razvaljena pajserom.
Na jednim drvenim vratima, gdje brava nije popustila pod upornim hicima, izgledalo je kao da su ruski vojnici izgubili strpljenje i napravili rupu nasred vrata da bi mogli da uđu u stan.
Iza drugih vrata, bilo je očigledno da su vlasnici stana nagurali teški trpezarijski sto uz dovratak u neuspjelom pokušaju da zaustave napadače.
Kad su Vladimir i Sergej stigli do šestog sprata, vidjeli su da su hicem iz sačmarice razvaljena vrata stana broj 83.
Iz stana se širio neprijatan miris.
Rusi su preturili stan, razvalili rešetke za ventilaciju, čak i odvod u kupatilu - u potrazi za novcem, pretpostavlja Sergej.
Kad je ušao u Vitalijevu spavaću sobu, njegova nada da će pronaći brata živog pretrpjela je prvi od nekoliko udaraca. Na jastuku se nalazila duboka krvava fleka, a zid iza kreveta bio je poprskan krvlju.
U neredu na podu bile su i dvije čaure metaka od 7,62 milimetara - kalibar koji koristi ruska vojska za puške.
„Mogli ste da vidite da je tu neko ubijen", kaže Sergej.
„Ali nigdje nije bilo tijela."
I zato su Vladimir i Sergej počeli da traže Vitalija, znajući da sada vjerovatno traže mrtvo tijelo, a ne sina i brata kog mogu da zagrle.
Sergej je sa sobom nosio Vitalijevu sliku za pasoš.
„Tražili smo i tražili", kaže on,
„I isprva smo tražili njegovo lice."
Iza zgrade, odmah uz šumu, pronašli su nešto što je izgledalo kao plitki grob i počeli da kopaju.
Potrajalo dok nisu uspjeli da iskopaju posmrtne ostatke. Prvo su ugledali jorgan sa dezenom cveća koji nisu poznavali, ali kad su iskopali čitavo tijelo, vidjeli su da je u jorganu zavjesa iz Vitalijevog stana.
Onda su ugledali cipele ubijenog i pomislili da su im poznate.
Sunce je tada već počelo da zalazi i morali su da se vrate kući prije policijskog časa, tako da su prekrili tijelo pokrovom.
Tračci nade su preostali.
„Danas je uslijedio završni udarac", kaže Sergej, narednog dana, dok gleda u tijelo.
„Danas smo mu skinuli cipele i vidjeli mu stopala."
Vitalijeva stopala bila su u čarapama i cipelama, zbog čega su - i posle mjesec dana provedenih u zemlji - bolje očuvana od ostatka tijela.
„Videli smo oblik njegovih stopala", kaže Vladimir.
„Potom smo pogledali oblik nosa i ruka", dodaje Sergej.
„I znali smo da je to neko od naše loze."
Vladimir je dvije godine ranije kupio mali stan u Buči - bilo je to ulaganje u budućnost njegovog sina.
Vitalij je bio kuvar u jednom restoranu u Kijevu, sve dok nije izbila pandemija, a on dobio otkaz.
Radio je malo kao građevinski radnik, traživši neki stalan posao, ali je imao djevojku koju je volio i psa, a sada i stan u lijepom kraju.
Volio je u slobodno vrijeme da peca i lovi, da bere pečurke i da kuva.
„Živeo je mirnim životom ovdje", kaže Sergej. „Bio je običan čovjek, to je sve, dobrodušan čovjek. Davao je sve od srca."
„Bio je sin i brat", dodaje Vladimir, trudeći se da zadrži suze.
Ispred stambene zgrade, policajac Kušnir piše policijski izvještaj.
Vladimir odlazi do svojih kola, uzima dva mala parčeta kartona i na oba zapisuje prvo svoje ime i telefonski broj, a potom i Vitalijevo ime i adresu.
Potom od komšija traži samoljepljivu traku da prekrije mastilo, zato što je kiša počela da pada jače u Buči, a onda se vraća do tijela, ovaj put bez hirurških rukavica, da veže jedan karton za Vitalijev članak, a drugi za Vitalijev zglob.
„Ne želim da izgubim sina", kaže.
Policajac Kušnir je završio izvještaj i predao ga.
Šef Lobas će ugovoriti da svrati kombi koji sakuplja mrtva tijela. Vladimir i Sergej se sklanjaju sa kiše i čekaju da stigne kombi. Kako dan odmiče, u komandnoj stanici šefa Lobasa sve je prometnije.
Policajci dolaze i odlaze, podnoseći izvještaje sa mjesta zločina.
Spisak na Lobasovom stolu postaje sve duži, a njegov telefon uporno i dalje zvoni.
Mrtva žena je pronađena u bunaru pored kolone uništenih ruskih tenkova.
Jedno tijelo se nalazi na devetom spratu stambene zgrade. Vozač jednog od kombija zove da kaže da ne može da pronađe tijelo koje je poslat da pokupi.
Jedna žena je došla lično u učionicu da prijavi da joj je komšija mrtav.
„Sve razumijem", kaže joj Lobas, željan da nastavi sa poslom.
„Pokušaćemo da ga pokupimo danas."
Dvije policijske stanice u okrugu Buča uništene su u ruskom napadu i Lobas muku muči sa resursima.
Nema dovoljno vreća za tijela. Njegov tim je takođe ranijih dana spao na one koji su pokazali da mogu da izađu na kraj sa novom vrstom posla.
„Oni slabiji su otišli na samom početku", kaže on. Nema mnogo mesta za sentimentalnost pred ovolikim zadatkom.
Lobas prima još jedan poziv.
„Devet?", govori. „Gdje?"
Poziv je uputila jedinica iz susjedne policijske stanice.
Devet tijela je zakopano u obližnjem polju. Lobas prekida vezu i zove jednu od svojih mobilnih jedinica.
„Tamošnji tim je iscrpljen i nije im ostalo vreća za leševe", govori.
„Sakupljaju tijela čitav dan. Molim vas, idite tamo odmah i pomozite im. Pronađite vreće za leševe i pomozite im da upakuju tijela."
Devet grobova je složeno u urednom redu na ivici polja, iza talasaste ograde na kraju zemljanog puta.
Mrtve su sahranile njihove komšije tokom ruske okupacije, a sada ih ponovo iskopavaju uz pomoć policije.
„Neki od ovih ljudi su stradali samo zato što nisu mogli da dođu do svojih ljekova, druge su ubili Rusi", kaže Genadij, četrdesetpetogodišnji Ukrajinac iz jedne od zgrada kraj polja.
On je pomogao da se sahrane tijela, a sada radi najviše na tome da ih ponovo iskopaju.
„Ovo su nam bile komšije", kaže Genadij, sa bijesnim izrazom lica.
„Ovo su ujka Tolja iz susjedne zgrade i njegov komšija. Ovo je još jedna osoba koju sam poznavao iz susjedne zgrade.
„Ovaj čovjek ima ranu od metka, nismo ga poznavali, ali smo pronašli pasoš kod njega.
„Ova starija žena imala je težak oblik dijabetesa i pokušali smo da je izvedemo iz Buče, ali nije bilo zelenog koridora, pa je umrla.
„Ovaj čovjek je pošao da prošeta psa i nije se vratio. Nismo patolozi, ali izgleda kao da je pucano u njega."
Iskopavanje grobova je težak posao.
Sahranjeni su dobro, u dubokim grobovima, a kiša je napravilo blato i sve je klizavo.
Genadij, u zelenoj najlonskoj kabanici, silazi u svaki grob, jedan za drugim, i lopata zemlju oko tijela da bi debele trake mogle da se vežu oko njih i izvuku.
Svako tijelo je umotano u ono što im se našlo pri ruci - zavjese, ćebad različitih boja i šara. Pregledala ih je policija, a očigledne rane su fotografisane ajfonom. Pronađeno je dovoljno vreća za leševe i posle nekog vremena pristigao je kombi. U prljavštini na njegovim zadnjim vratima neko je prstom ispisao „200" - vojnu šifru za prevoz mrtvih.
U njemu stoje natovarena tijela.
Nebo je sivo i kiša uporno pada.
U Vitalijevoj stambenoj zgradi, Vladimir i Sergej su čekali koliko su mogli da stigne kombi.
Počeo je da pada mrak i morali su da pođu kući.
Vitalijevo tijelo će morati da provede još jednu noć napolju.
Suviše su okasnili da bi stigli na vrijeme do početka policijskog časa, koji u Kijevu počinje u devet uveče u Kijevu.
Ipak, na vojnim kontrolnim punktovima usput pokazuju policijski izvještaj o smrti, pa ih propuštaju.
U zoru narednog jutra, otac i sin ustaju i kreću da voze nazad do Buče.
Ne mogu više da čekaju kombi, pa utovaruju Vitalijevo tijelo u gepek svojih kola i polaze put mrtvačnice u gradu Bojarka, na oko sat vremena vožnje na jug.
Prije invazije, osoblje u mrtvačnici u Bojarki naviklo je da radi sa oko tri tijela dnevno, velika većina umrlih prirodnom smrću.
Od oslobođenja Buče, rade autopsije na oko 50 tijela dnevno, od kojih je 80 odsto umrlo nasilnom smrću, kaže Semen Petrovič (39), forenzički stručnjak koji na ovom mjestu radi poslednjih 16 godina.
Mrtvačnica, mala pomoćna zgrada iza bolnice na ivici grada, gde se Bojarka susrijeće sa šumom, upravo je nabavila dvije iznajmljene hladnjače i obje su pune tijela.
Vreće za leševe leže na zemlji pored kamiona i uz obližnju ogradu, i s obje strane ulaza u mrtvačnicu.
„Nema dovoljno osoblja i nema dovoljno mjesta", kaže Petrovič, forenzički stručnjak.
„Čak i da imamo više ljudi, gdje bismo stavili sva ta tijela?"
On je u neka druga vremena pažljivo radio autopsiju na svakom tijelu i štampao umrlicu.
„Sada ih samo brzo viviseciramo i napišemo nešto jednostavno rukom", kaže on.
Vladimir i Sergej nisu jedini koji su sami donijeli telo.
Privatna vozila se parkiraju uz mrtvačnicu i tijela se unose umotana u ćebad i tapiseriju. Rodbina i prijatelji dolaze da traže svoje najmilije.
Tatjana Žilenko je tražila tijelo oca prijatelja koji je u inostranstvu.
„Imao je pasoš na grudima", govori osoblju.
Aleksandar Zakovorotnji je došao po tasta.
Kad su Rusi prekinuli dovod gasa usred zime, njegov tast je napravio priručnu grijalicu, koristeći cilindar za gas, ali je zaspao i otrovao se kad se plamen ugasio. Vladimir i Sergej čekaju napolju dok ih ne pozovu da identifikuju Vitalija.
Stoje ispred pretrpane mrtvačnice sa niskom tavanicom, gdje tijela leže na nosilima i miris je maltene neizdrživ.
Moraju da se provuku pored dva nosila, pored otvorenog leša, da bi prišli blizu Vitalijevom tijelu i potražili ožiljke kojih mogu da se sjete.
Ponavljaju patologu da misle da su prepoznali njegova stopala. Vladimir skreće pogled i vraća ga nazad. Bori se sa sumnjom i nadom.
Kasnije odlazi iza hladnjače i stoji sam jecajući, dok mu se grudi tresu od plača.
Vitalij je izveden napolje, njegova vreća sa tijelom obilježena brojem 552.
To je 552. obrađeno tijelo u ovoj maloj mrtvačnici od početka godine, skoro dvostruko više nego bilo koje normalne godine, od čega su stotine nagurane u samo jednu nedjelju.
Policajci uzimaju otiske prstiju i govore Vladimiru i Sergeju da će za formalnu identifikaciju, zbog nagomilanih slučajeva, biti potrebno oko mjesec dana, ali su inače slobodni da ga odnesu na groblje i sahrane.
Umjesto da čekaju na kombi za prevoz tijela, Vladimir i Sergej ponovo pažljivo utovaruju Vitalija u gepek njihovog auta.
Voze ga sat vremena nazad do Buče, pored niza uništenih kuća i mjesta na kojima su tijela nedjeljama ležala na ulicama.
Na groblju, koje je već puno, ljudi ispred ograde, na tankom pojasu zemlje uz drum, kopaju nove grobove.
Sveštenik drži službu nad kovčegom.
Majka pokojnika zapomaže.
Nedaleko odatle, pored drvoreda, čuju se glasne eksplozije od detonacije neeksplodirane municije.
Vladimir i Sergej stižu na groblje i istovaruju Vitalija pored dugog niza vreća za leševe složenih na zemlji.
Zato što je Vitalij već identifikovan i biće sahranjen ovdje u Buči, smještaju ga u prost drveni kovčeg obložen kestenjastom tkaninom i ukazuje mu se malo dostojanstva da može da preleži u zgradi od cigala u dvorištu groblja.
Biće sahranjen za dva dana.
Vladimir i Sergej napuštaju groblje i Vladimir odlučuje da, iako je daleko od njihovog doma u Kijevu, kupi grobno mjesto ovde za suprugu Lili, Vitalijevu majku, koja boluje od finalnog stadijuma raka, da bi mogla da bude blizu sina kad za to dođe vrijeme.
Dva dana kasnije, vedrog hladnog jutra u Buči, porodica se okuplja na groblju.
Još jednom, Vladimir i Sergej preuzimaju inicijativu i ulaze u zgradu od cigala da se pripreme za nošenje kovčega.
Lili sjedi ispred na klupi, pušeći cigaretu, sama među vrećama za leševe.
Kovčeg nose do kamenog postolja i porodica se okuplja oko njega, dok sveštenik drži pogrebnu ceremoniju, a dvije starije žene iz crkve mašu kadionicom sa tamjanom i pjevaju.
Potom Vitalija odnosi kombi označen brojem 200 do jednog od svježe iskopanih grobova duž puta ispred groblja i da ga tu smještaju na vječni počinak.
Vladimira i dalje izjeda sumnja.
„I dalje se nadam da će otisci prstiju pokazati da ovo nije moj sin", kaže on.
Kasnije istog dana, u napuštenoj školi u Buči, šef Lobas sjedi u svojoj školskoj klupi, slušajući pažljivo čovjeka koji je došao lično da traži pomoć u pronalaženju rođaka za kog je čuo da je u masovnoj grobnici.
Išao je do velike masovne grobnice pored crkve, priča čovjek, ali su ga preusmerili na policiju.
On želi da šefu Lobasu preda sliku, ali mu Lobas objašnjava da se to ne radi tako.
„Ne možemo da idemo okolo i otvaramo sve vreće sa tijelima držeći ovu sliku", kaže on.
„Da li me razumijete? Izgubili bismo previše vremena."
Lobas objašnjava da su morali da počnu da sahranjuju neidentifikovana tijela, zato što nema dovoljno mjesta u mrtvačnicama.
Ali on uvjerava čovjeka da su uzeti otisci prstiju i da su napravljene fotografije i da će sve to biti sačuvano.
„Iako su sami ljudi sahranjeni, informacije ostaju", kaže on.
„Fotografije će ostati."
Pozivi i dalje pristižu - pronađeno je tijelo u ulici Jablunska, još jedno pored škole.
„Već smo očistili te dvije adrese, dajte nam još da sakupimo", kaže Lobas.
On grabi prozor za cigaretu i izlazi na igralište.
Broj tijela svakoga dana počinje da opada, kaže on.
Misli da bi posao uskoro mogao da bude završen.
„Ovdje sada više nema vikenda, nastavićemo da radimo sve dok sva tijela ne budu sakupljena", kaže on.
Baca cigaretu. Zvoni mu telefon.
