Tim je riječima veliki hrvatski i jugoslovenski vajar i arhitekta Ivan Meštrović odgovarao na pitanje kako je došao do ideje da na Jezerskom vrhu na Lovćenu bude podignut impresivan i monumentalan objekat kakav je Njegošev mauzolej.
Priča o Meštrovićevom angažmanu na projektu počinje još u ranim pedesetim godinama prošlog vijeka. Nakon što je 1951. odlučeno da na Lovćenu bude podignut spomenik dostojan Njegoševe veličine, Vlada NR Crne Gore prvo je raspisala konkurs za izradu projekta. No, nijesu bili zadovoljni – te su se pismom obratili Meštroviću, koji je u to doba stvarao u Sjedinjenim Američkim Državama, moleći ga da se prihvati projektovanja Mauzoleja.
Nije ni on mnogo razmišljao. U odgovoru crnogorskoj Vladi naveo je kako je spreman da radi na spomeniku koji će biti u duhu Njegoševe inspiracije – pravde, slobode i dostojanstva čovjeka i naroda.
“Honorara ne bih tražio nikakva, osim kriške sira i pleće od ovna. Taj moj posao bio bi, kako Francuzi kažu, omaž pjesniku i narodu koji ga je rodio”, govorio je Meštrović.
Osam mjeseci je bilo potrebno Meštroviću da dođe do detaljnog idejnog rješenja, a već do 1958. godine bili su završeni svi klesarski radovi.
Njemu je pri izradi arhitektonskih rješenja pomagao Harold Bilinić, a kod zahtjevne vajarske obrade i umjetnik Andrija Krstulović.
Na kraju, Meštrović ne samo da je osmislio impozantno rješenje, već i naročito zahtjevno. Zbog takve složenosti posla, uostalom, u gradnji Mauzoleja na Lovćenu učestvovalo je čak 12 preduzeća.
Nije autor doživio da dočeka ni sam početak radova na Jezerskom vrhu. Preminuo je u Sjedinjenim Američkim Državama 1962. godine, no brojnim arhitektonskim i vajarskim remek-djelima, nalik upravo Njegoševom mauzoleju i elementima koji ga krase, ostaje trajno prisutan i, kao stvaralac, nezaobilazan na našim prostorima.
